Sakrament pomirenja
Uvod
Sakramenti označavaju duboki, istinski susret čovjeka i Boga u Isusu Kristu. U sakramentu krsta Bog nas je oslobodio od grijeha, u potvrdi nas još više ojačao djelotvornom snagom Duha Svetog, a u euharistiji nam daje sama sebe. Bog nam se, dakle, neprestano daje, želi da postanemo što sličniji njemu – pravoj Istini.
On želi ostvariti pravi susret s nama. Nažalost, mi češće pristupamo sakramentima površno, ne želeći shvatiti njihovo duboko značenje – Božje darivanje, na koje bismo trebali odgovoriti tako da sami sebe bezrezervno predamo Bogu. Sakrament je, u punom smislu riječi, tek onda sakrament kada mi Bogu čista srca odgovorimo na njegovu milost.
Bog, naime, želi naše spasenje, odnosno želi da shvatimo kako “biti čovjek” znači htjeti živjeti s Bogom u miru, bez grijeha. Zato se prvotna ponuda spasenja i ostvaruje u sakramentu krsta. No, budući da smo grešni i skloni grijehu, a Bog ne želi našu propast, iznova i iznova nam nudi susret sa sobom u sakramentu pomirenja.
Sakrament pomirenja se ponekad naziva i pokora ili ispovijed. Pod pojmom pokora više se razumijeva zadovoljština koju netko mora izvršiti da bi ostvario izmirenje s Bogom i Crkvom, a samo pomirenje ostaje nekako zasjenjeno. Ispovijed, pak, više označava način iznošenja grijeha pred svećenikom, odnosno Bogom, a da pomirenje i pokora ostaju nenaglašeni. Iako sva tri pojma pokazuju značenjsku dubinu, mi ćemo uglavnom koristiti pojam pomirenje, kao stvarnost koja označava ponovni istinski susret Boga i čovjeka, i to u Crkvi.
Da bismo shvatili pravo značenje tog sakramenta, potrebno je pogledati njegovu biblijsku pozadinu, teološko značenje, povijesni razvoj, te današnju praksu.
1. BIBLIJSKO-TEOLOŠKI VID SAKRAMENTA POMIRENJA
a) Biblijsko utemeljenje sakramenta pomirenja
Sveto pismo nas uči kako je Bog stvorio svijet i čovjeka iz ljubavi. Od početka ljudskog postojanja htio je da čovjek živi u istinskom miru, u pravom prijateljstvu s njim. Ali, iako je svemoguć i mogao je prisiliti čovjeka da mu vjeruje i da ga bezrezervno ljubi, nije htio to učiniti. Štoviše, kako to slikovito pokazuje zgoda o Adamu i Evi, darovao je čovjeku slobodnu volju tako da se čovjek može pobuniti na Boga, dapače i odbaciti ga. Iako to često činimo svakodnevnim postupcima, Bog nas ne želi odbaciti, nego nas ponovno i ponovno poziva u zajedništvo sa sobom. O tome govori cijelo Sveto pismo. U takvom shvaćanju leži temelj razumijevanja sakramenta pomirenja. Bog nas, naime, želi izmiriti sa sobom. To čini u svom ljubljenom Sinu: šalje ga na zemlju da u groznim mukama umre – za nas, za naše grijehe.
Krist nam je, dakle, svojom mukom, smrću i uskrsnućem ostvario to pomirenje s Bogom – ono se očituje u sakramentu krsta, ali time nije htio uništiti našu slobodu, nego očekuje da svojevoljno prihvatimo Božju ponudu na zajedništvo. Mi se, naprotiv, često znamo okrenuti od Boga i griješiti. Stoga nam je Krist ostavio trajni sakrament – pomirenje, kojim se izmirujemo s Bogom, Crkvom, drugim ljudima i sa sobom.
Nema nikakve sumnje da je bila Božja volja da se taj sakrament slavi u Crkvi. Zato ga je Isus Krist i ustanovio izričitim riječima, odnosno povjerio apostolima vlast nad otpuštanjem i zadržavanjem grijeha.
Tako je npr. rekao Petru: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima” (Mt 16,19). Slično je rekao i onda kada se nakon svog uskrsnuća ukazao učenicima: “Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas… Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,21-23).
Na takav je način Krist zapovijed o zadržavanju i otpuštanju grijeha prenio na Crkvu. No, mnogi se danas pitaju zašto se moraju ispovijedati pred svećenikom, a ne izravno Bogu. To ćemo pojasniti u narednom poglavlju.
b) Teologija sakramenta pomirenja
Budući da Crkva, po Kristovoj volji, nastavlja ostvarivati spasenje na zemlji, ona je sakrament Krista, odnosno trajna njegova prisutnost na zemlji. Kao takva (= Krist!), Crkva je sveta. No, Crkva je sastavljena od grešnih ljudi. Zato je ona istovremeno i sveta i grešna: sveta jer predstavlja samog Krista, grešna jer je sačinjavamo mi grešni ljudi. To znači da moralnost, odnosno grešnost svakog člana Crkve utječe i na njezinu svetost, odnosno grešnost.
Budući da svi kršćani sačinjavaju Crkvu, potrebno je da se svakim danom sve više suobličujemo Kristu. Zato je neophodno da se neprestano pročišćujemo i vršimo pokoru. To se posebno ostvaruje u molitvi, u pokorničkim dijelovima euharistije (usp. Ispovijedam se Bogu svemogućemu…), u pokorničkim slavljima, a na najuzvišeniji način u sakramentu pomirenja.
U sakramentu pomirenja, naime, opet ostvarujemo pravi susret s Bogom, ali se izmirujemo i s Crkvom – svojom svetošću pridonosimo njezinoj svetosti. To se izmirenje ostvaruje ispovijedanjem grijeha pred svećenikom. Mnogi se danas ne žele ispovijedati pred svećenikom, nego žele izravno Bogu reći svoje grijehe. No, u takvim je situacijama najčešće riječ o tome da takvi vjernici smatraju kako do Boga mogu doći bez ikakva posrednika, odnosno odbacuju Crkvu, a možda i Krista.
Nasuprot takvom stavu, mi do Boga možemo doći samo posredno – preko Isusa Krista, kojega u Crkvi predstavlja svećenik. Naime, Bog se nikad nijednom čovjeku nije očitovao onakvim kakav jest, nitko ga nije vidio, ali ga je Isus Krist – sakrament Boga – objavio. Krist je, dakle, posrednik između Boga i ljudi. Samo po Kristu možemo shvatiti Boga. A budući da je Crkva sakrament Krista, sada je ona vidljivi posrednik između Boga i ljudi. Tu Crkvu predstavlja svećenik u sakramentu pomirenja. To znači da onaj tko se ne želi ispovijedati Bogu pred svećenikom u stvari odbacuje i Crkvu i Krista.
Osim toga, onaj tko bi se izravno “ispovijedao” Bogu nikada ne bi mogao biti potpuno siguran da su mu grijesi otpušteni, a u sakramentu pomirenja to može biti, posebno kad svećenik u Kristovo ime izgovori riječi odrješenja: … I ja te odrješujem od grijeha tvojih, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Tako postaje jasno da je sakrament pomirenja sakrament istinskog ponovnog susreta Boga s čovjekom, po Isusu Kristu, u Crkvi.
2. LITURGIJSKO-PASTORALNI VID SAKRAMENTA POMIRENJA
a) Povijesni pregled sakramenta pomirenja
Kroz dulje se vrijeme Crkve smatralo da je u sakramentu pomirenja čovjeka s Bogom najbitnije izvanjskim činima pokazati kajanje za učinjene grijehe, odnosno najbitnija se činila pokora, pa je, kad govorimo o tom razdoblju Crkve, bolje govoriti o sakramentu pokore, nego o teološki bogatijem sakramentu pomirenja.
a.1) Kanonska pokora
Crkva od samih svojih početaka ima praksu opraštanja grijeha, ali ona nije u svim povijesnim razdobljima bila jednaka. U samim se počecima izmirenje s Bogom činilo obraćenjem srca i činjenjem pokore: za teške je grijehe trebalo činiti pokoru, a laki su se opraštali molitvom, dobrim djelima, milostinjom, postom i slično.
No, uskoro (otprilike u 3. st.) je nastala stroža praksa. Naime, počelo se shvaćati da pravi kršćanin ne smije sagriješiti, jer su mu grijesi oprošteni u sakramentu krsta. Onaj tko je sagriješio, smatralo se, nije bio pravo raspoložen za krštenje.
Ipak, i takvima se davala jedna šansa. Dakle, onaj tko je učinio težak grijeh (naročito tri grijeha: idolopoklonstvo, ubojstvo i preljub, ali i krađa, oholost, zavist…) mogao se jednom u životu ispovjediti, ali je za to dobijao strogu pokoru. To se nazivalo kanonska pokora.
Naziv kanonska pokora je vezan uz to što je pokora koju je osoba morala izvršiti bila određena crkvenim kanonima (odnosno zakonima). Grešnik se uvijek ispovijedao pred biskupom (najčešće tajno), koji je potom izricao pokoru prema postojećim zakonima (za svaki je grijeh bila propisana određena pokora). Ta je pokora bila javna, a često i sam grijeh koji je osoba učinila.
Svi su, naime, znali da je netko sagriješio, jer nije smio uopće ili djelomično biti na svetoj Misi. Osim toga, postojao je i obred kojim se netko isključivao iz zajednice – redovito na Čistu srijedu (Pepelnicu), te obred kojim se, nakon izvršenja pokore, vraćao – na Veliki četvrtak. Vrijeme korizme je, dakle, bilo prvotno namijenjeno pokornicima.
Pokore su redovito bile teške. Zbog toga što je pokazao “veliku slabost” i sagriješio, čovjek je cijeli život morao ispaštati, odnosno morao se pridržavati pokorničkih zabrana. Tako mu je npr. bilo zabranjeno bavljenje trgovinom, obavljanje javnih poslova, vršenje vojne službe, bilo mu je zabranjeno ženiti se, a ukoliko je oženjen imati redovite bračne odnose, ponegdje su se oblačili u kozju kožu, šišali do glave ili ostavljali bradu i sl.
Zbog tako stroge pokore mnogi su odlagali trenutak izmirenja s Bogom do pred kraj života (slično kao i danas kod mnogih kršćana: dok su mladi ne obaziru se na grijeh, nego brigu o tome prepuštaju kasnijim vremenima).
a.2) Tarifna pokora
U 4. st. monah Pahomije (veoma je zaslužan za razvoj monaštva, tj. načina života redovnika koji veći dio dana provode odvojeno od drugih, u svojoj ćeliji; u ono su vrijeme monasi uglavnom živjeli u pustinji) uvodi takvu praksu da njegovi sljedbenici monasi moraju povjeravati svoje grijehe rektoru reda (tj. glavnom), kako bi im on mogao savjetima pomagati u duhovnom rastu. Tu je praksu nešto kasnije preuzeo još jedan redovnik, sv. Benedikt, veoma značajan za Zapadnu Crkvu, te su je njegovi monasi – tzv. benediktinci, prenijeli u Irsku i Englesku.
Na temelju toga je u 6. st. u Irskoj i Engleskoj nastao drukčiji običaj pristupanja sakramentu pomirenja nego što je to bilo na Istoku, gdje se prakticirala kanonska pokora. Naime, tamo se javlja praksa tzv. tarifne pokore. Prema njoj, svatko može pristupiti sakramentu pokore kad god sagriješi. Osim toga, svoje grijehe ne mora ispovijedati pred biskupom, nego pred svećenikom, i to privatno (tajno, da nitko drugi ne zna njegove grijehe). Za svaki je grijeh bila propisana tarifa, odnosno unaprijed određena pokora. Grešnik bi, kad je sagriješio, otišao svećeniku na ispovijed, dobio od njega tarifu, zatim otišao i ispunio nametnutu pokoru (koja je često trajala i dugi niz godina), i tek kada je izvršio pokoru dolazio nazad po odrješenje.
U 12. st. se odrješenje u takvoj tajnoj ispovijedi daje odmah nakon optužbe grijeha, a ne nakon što je osoba izvršila pokoru, kao do tada. To je ostalo u praksi do danas.
b) Sakrament pomirenja u današnjoj praksi
b.1) Potrebni uvjeti za slavlje sakramenta pomirenja
Materija i forma. Materiju sakramenta pomirenja predstavljaju grijesi, a formu riječi odrješenja: “Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina (+) i Duha Svetoga.”
Službenik sakramenta pomirenja. Službenici sakramenta pomirenja su biskupi i svećenici. Nije dovoljno da svećenik ima primljen sakrament svetog reda, nego mora biti i ovlašten za odrješivanje. U smrtnoj opasnosti može svaki, dakle i neovlašteni, podijeliti sakrament pomirenja. Svaki se svećenik obvezuje čuvati ispovjednu tajnu: ni pod kojim okolnostima ne smije otkriti nečije grijehe. Svećenik obično ispovijeda u reverendi i ljubičastoj štoli.
Pokornik (penitent). Onaj tko se ispovijeda (naziva se pokornik ili penitent) mora biti pravo raspoložen za sakrament, odnosno treba uistinu osjećati kajanje zbog učinjenih grijeha, osjećati spremnost da se popravi, biti spreman izvršiti određenu pokoru…
Mjesto i vrijeme slavljenja sakramenta pomirenja. Bivša Biskupska konferencija Jugoslavije je odredila da se kod nas sakrament pomirenja može slaviti na svakom mjestu koje je pogodno za takav obredni čin. Može se slaviti u bilo koje vrijeme dana i godine, ali po mogućnosti izvan svete mise. Naime, euharistija je sakrament u kojem treba biti vidljivo zajedništvo i potpuna prisutnost svih okupljenih vjernika, a to nije moguće ostvariti ukoliko jedni slave euharistiju, a drugi se za to vrijeme ispovijedaju.
b.2) Dijelovi sakramenta pomirenja
U sakramentu se pomirenja uočava četiri bitna dijela. To su
– kajanje,
– ispovijed,
– zadovoljština i
– odrješenje.
b.2.1) Kajanje
Ukoliko se osoba ne kaje za grijehe koje je učinila, ona nevaljano pristupa ovom sakramentu i ne može dobiti odrješenje. Zato je, već kod pristupa, potrebno da čovjek uvidi svoje grijehe, da žali što ih je počinio, te da se osjeća spremnim da više neće griješiti. Nažalost, danas veoma maleni broj kršćana iz tih razloga dolazi na ispovijed. Naprotiv, na ispovijed se najčešće ide iz običaja, jer je to postalo nešto “normalno”, jer roditelji ili netko drugi prisiljava i slično. No, kajanje, i to pravo iskreno kajanje, predstavlja nešto bitno za ostvarivanje ponovnog susreta s Gospodinom.
b.2.2) Priznanje grijeha (ispovijed)
Osim kajanja, dio sakramenta pomirenja je i ispovijedanje, odnosno priznanje grijeha. Grijesi su oni čini ili propusti kojima smo namjerno okrenuli Bogu leđa, namjerno odbacili njegovu ljubav po kojoj je dozvolio smrt svoga Sina. Dijelimo ih na teške i lake, već prema njihovoj težini. U sakramentu pomirenja trebamo Bogu po svećeniku priznati teške grijehe, a možemo i lake.
b.2.3) Zadovoljština
Nakon priznanja grijeha svećenik pokorniku nalaže pokoru, odnosno zadovoljštinu za učinjene grijehe. Pokora mora biti prilagođena svakom pokorniku, tj. svećenik mu treba dati pravi “lijek” za ono od čega boluje: npr. kradljivac da vrati ukradeno, pijanac da prestane piti, lažljivac prestane lagati…
b.2.4) Odrješenje
Posljednji element sakramenta pomirenja je odrješenje. Onom grešniku koji se kaje za učinjene grijehe i koji se odluči popraviti svećenik u Božje ime udjeljuje odrješenje, odnosno oproštenje grijeha. Po tom oproštenju čovjek je opet oslobođen svog egoizma koji ga je zarobljavao te se nije mogao otvoriti Bogu, pa je sada spreman na novi pokušaj ostvarenja istinskog života s Bogom.
b.3) Red pomirenja pokornika
Red pokore, odnosno obrednik, knjiga koja propisuje kako se slavi sakrament pomirenja, a proglasio ju je papa Pavao VI. 1973. godine, predviđa tri različita obreda slavlja ovog sakramenta: a) red pomirenja pojedinih pokornika, b) red pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem i c) red za pomirenje pokornika s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem. Mi ćemo detaljnije pogledati red pomirenja pojedinih pokornika, a preostala dva ukratko analizirati.
b.3.1) Red pomirenja pojedinih pokornika
Prije ispovijedi bi se trebali pripremiti i svećenik i pokornik. Svećenik bi se trebao pomoliti i postati svjestan da nije on onaj koji osuđuje ili oprašta, nego je to milosrdni Bog. Pokornik bi se, pak, trebao sabrati i pobuditi žaljenje zbog učinjenih grijeha. Može pročitati i neki odlomak iz Svetog pisma, posebno one koji govore o Božjem milosrđu i praštanju.
Kada uđe u ispovjedaonicu (ili pristupi svećeniku, ukoliko se ispovijed obavlja na nekom drugom mjestu), trebali bi se svećenik i pokornik međusobno pozdraviti. Zatim se pokornik prekriži, a svećenik ga potakne na pouzdanje u Boga. Ukoliko svećenik ne poznaje pokornika, pokornik bi mu trebao ukratko predstaviti svoje životne okolnosti.
Nakon toga svećenik ili sam penitent mogu pročitati neki odlomak iz Svetog pisma. To se, nažalost, u praksi gotovo nikada ne čini. Nakon toga pokornik ispovjedi svoje grijehe (ponegdje priznavanje grijeha započinje molitvom Ispovijedam se Bogu svemogućemu…). U tome mu može pomoći svećenik, no često se takvo priznavanje grijeha svede na svećenikova pitanja i penitentove potvrdne ili niječne odgovore. Priznanje bi grijeha ipak trebalo biti nešto dublje, osobnije.
Nakon priznanja grijeha svećenik pokorniku naloži zadovoljštinu, odnosno pokoru. Kod nas se ona uglavnom svodi na molitve, što po sebi ima vrijednost, ali najčešće u praksi pokazuje manjkavosti. Svećenik može nametnuti i neki drugi vid pokore osim molitve, npr. milostinju, dobra djela, post i slično. Štoviše, poželjno je da pokora bude u skladu s učinjenim grijesima: izjelice da poste, preljubnici njeguju bračnu vjernost, oni koji su učinili neku štetu ili izazvali sablazan to nadoknade i isprave… Osim toga, i sam si penitent, ako mu se čini prelaka određena zadovoljština, može uzeti nešto za pokoru.
Nakon određivanja zadovoljštine pokornik izrekne naglas svoje kajanje i odluku da će se čuvati grijeha. To kajanje može biti po točno određenom obrascu, ali može biti izrečeno i svojim riječima. Evo jedan obrazac kajanja:
“Bože moj, kajem se od svega srca jer grijehom uvrijedih tebe, Oče, najveće i najmilije dobro.
Žao mi je za sve zlo što ga učinih
i dobro koje propustih.
Čvrsto odlučujem s tvojom milošću:
činiti pokoru,
ispraviti nepravdu i sablazan,
kloniti se grešne prigode
i više ne griješiti.
Po zaslugama muke Spasitelja našega Isusa Krista
smiluj mi se, Gospodine.”
Nakon pokornikove molitve svećenik odrješuje penitenta, i to tako da položi obje ruke (ili barem desnu) nad njegovom glavom i izgovara riječi odrješenja:
“Bog, milosrdni Otac,
pomirio je sa sobom svijet
smrću i uskrsnućem svojega Sina,
i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha.
Neka ti po služenju Crkve
on udijeli oproštenje i mir.
I JA TE ODRJEŠUJEM OD GRIJEHA TVOJIH
U IME OCA I SINA (sada čini znak križa) I DUHA SVETOGA.”
U smrtnoj opasnosti dovoljno je da izgovori bitne riječi odrješenja: Ja te odrješujem…)Pokornik na to odgovori: “Amen.”
(Uočimo duboko teološko značenje tih riječi! Obrazac, naime, pokazuje da je pomirenje pokornika s Bogom dar Očeve ljubavi i njegova milosrđa, da je ono omogućeno po Kristovom vazmenom otajstvu (muci, smrti i uskrsnuću), da se sada ostvaruje snagom Duha Svetog, te da se podjeljuje poslanjem Crkve.)
Nakon izgovaranja riječi odrješenja svećenik poziva na hvalu Boga, obično riječima: Hvalite Gospodina jer je dobar, na što pokornik odgovori: Vječna je ljubav njegova, te ga svećenik otpusti riječima: Gospodin ti je otpustio grijehe. Idi u miru.
b.3.2) Red pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem
Ovaj je red pomirenja predviđen za one slučajeve kada se sabere više vjernika na ispovijed, npr. kada se organiziraju velike ispovijedi pred Božić, Uskrs, Veliku Gospu i slično.
Najprije se započne pjesmom, pa svećenik izrekne kratku molitvu, a potom se čitaju biblijski tekstovi (i to oni koji govore o Božjem milosrđu). Nakon čitanja svećenik održi homiliju, odnosno protumači pročitana čitanja, te naglasi da je grijeh čin ili propust kojim se nanosi nepravda Bogu, Crkvi, drugim ljudima i samima sebi. Poslije homilije jedno se vrijeme ostane u šutnji kako bi svatko preispitao svoju savjest, a onda svi zajedno izmole Ispovijedam se, zapjevaju pjesmu ili mole litanije i izgovore Očenaš.
Nakon toga svećenici odlaze u ispovjedaonice ili na mjesta gdje se ispovijeda, a za njima i pokornici. Nakon ispovijedi svi (i svećenici i pokornici) se vraćaju, te svećenik pozove na zahvalu Bogu (npr. pjesmom), molitvom zaključi slavlje i blagoslovi vjernike.
b.3.3) Red pomirenja pokornika s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem
Ponekad se događa da, zbog veoma teškog razloga, nije moguće da pokornik osobno ispovjedi grijehe svećeniku, pa ni da dobije osobno odrješenje. To su npr. situacije kada prijeti neka katastrofa, kada se kreće u rat a nedostaje vremena za pojedinačnu ispovijed, kada je velik broj pokornika a malo ispovjednika i nema mogućnosti da se u skoro vrijeme pokornici ispovjede i slično.
Takvi pokornici svi zajedno pristupaju slavlju sakramenta pomirenja. Obred uglavnom teče kao slavlje pomirenja za više pokornika s pojedinačnom ispovjedi i pojedinačnim odrješenjem.
U homiliji ili nakon nje svećenik pokornike treba potaknuti na pravo raspoloženje, odnosno da se uistinu kaju za učinjene grijehe. Osim toga, treba im naglasiti da se trebaju, čim to prilike dopuste, ispovjediti osobno. Uz to, treba im predložiti i neku pokoru koju će izvršiti.
Nakon toga pozove sve koji se žele ispovjediti da to pokažu nekim znakom (npr. da kleknu ili da se naklone), te oni mole Ispovijedam se. Zatim se može zapjevati pjesma ili izmoliti litanije, a potom se moli ili pjeva Očenaš. Poslije Molitve Gospodnje svećenik podjeljuje sakramentalno odrješenje, te poslije toga poziva na hvalu Boga (npr. nekom pjesmom), te blagoslovi i otpusti pokornike.
Zaključak
Sve rečeno o sakramentu pomirenja pokazuje kako on predstavlja ponovnu i ponovnu Božju ponudu čovjeku da se obrati, preobrazi i postane sličan Kristu. Biti nepomiren s Bogom znači osjećati unutrašnje nezadovoljstvo, zarobljenost u vlastitu oholost zbog koje se odbacuje Bog kao nepotreban. No, živjeti bez Boga u stvari znači ne živjeti, jer onaj tko je u grijehu zapravo je jadan, neslobodan, opterećenje i sebi i drugim ljudima. Naprotiv, onaj koji je pomiren s Bogom osjeća pravu radost postojanja, radost jer je otkupljen, smiren je u sebi. Na takav način sakrament pomirenja predstavlja susret grešnog čovjeka s Božjim milosrđem, odnosno znak ponovnog i ponovnog otkupljenja Kristovom krvlju i njegovim uskrsnućem, izlijevanje snage Duha Svetoga, te pomirenost s Crkvom.
