Sveti Benedikt i benediktinci

Svetog Benedikta nazivamo ocem zapadnog monaštva, jer je uveo redovnički oblik života u Zapadnoj Crkvi i dao mu značajne smjernice, a papa Pavao VI. proglasio ga je zaštitnikom Europe 24. listopada 1964. god., htijući mu na takav način i odati priznanje jer je svojim Pravilom i zauzetim djelovanjem na svim poljima, a posebno na području vjere i kulture, ostavio nemjerljivo blago cijeloj Europi. Blagdan mu se slavi 11. srpnja.

Život sv. Benedikta i nastanak benediktinaca

Sveti Benedikt se rodio oko 480. god. u Nursiji (danas je to Norcia u blizini Perugie, u Italiji), zajedno sa sestrom blizankom Skolastikom, također sveticom. Roditelji su ga poslali da izuči govorništvo, odnosno da postane pravnik, no on je prekinuo studij u Rimu i povukao se u samoću. Živio je neko vrijeme u zajednici asketa u brdima u blizini Subiaca, ali je htio izgraditi još veću osobnu duhovnost, pa se povukao u potpunu samoću, živeći u jednoj pećini, i tako je proveo tri godine.

Ljudi su počeli govoriti o njegovoj svetosti, pa su iz obližnjeg samostana došli monasi, odnosno pustinjaci koji su živjeli u zajednici, i zamolili su ga da im postane opat (poglavar samostana), jer je njihov umro.

Sveti Benedikt je pristao, no kada je došao k njima, prilično se razočarao, jer je osjetio kako je onaj prvi zanos života u zajednici oslabio, te se počela uvlačiti nedisciplina i pokvarenost. Zato je odlučio uvesti ponovno red, ali su ga redovnici, jer nisu mogli podnositi takvog strogog poglavara, pokušali otrovati.

Razočaran takvim stanjem, otišao je od njih u Subiaco gdje je osnovao dvanaest malih samostana i postavio im dvanaest poglavara, a sam je sve nadzirao, te je tako organizirao čvrstu zajednicu u kojoj je uveo red i disciplinu, i koja će po njemu dobiti naziv benediktinci. Tu su ga braća odlično prihvatila, ali je to izazvalo zavist kod drugih, pa je zato otišao 529. god. na brdo Monte Cassino, između Rima i Napulja, i ondje s braćom sagradio veliki samostan i dvije crkve.

Motne Cassino je postalo veoma značajno vjersko i kulturno središte. U njemu su benediktinci, pod strogim Benediktovim nadzorom, provodili uistinu život pun poslušnosti, bratske ljubavi i idealizma. Glavno im je geslo glasilo: Ora et labora! (Moli i radi!). Prema njemu, benediktinci su puno vremena provodili u molitvi, ali su se bavili i fizičkim poslovima: obrađivali su polja i vrtove, bavili se raznim zanatima, prepisivanjem vjerskih tekstova i drugim korisnim radom.

Samostan Monte Cassino je od svoje izgradnje do današnjih dana doživio mnoga razaranja (Langobardi, Saraceni), potres (u 14. st.) i pljačkanja (Francuzi, Napolitanci, Pijemonežani). Osim toga, za vrijeme Drugog svjetskog rata u njemu su se smjestili nacistički vojjnici, pa su saveznici taj spomenik kulture potpuno razorili u veljači i ožujku 1944. Konačno je obnovljen 1949. godine.

Sestra sv. Benedikta – sv. Skolastika, u svemu je nasljedovala svoga brata, pa je zato Benedikt osnovao i ženski red – benediktinke, sagradio im samostan na podnožju Monte Cassina, te za opaticu postavio sv. Skolastiku. Tako je Skolastika postala majka zapadnih ženskih samostana koji su prihvatili Regulu sv. Benedikta. Umrla je 542. godine, a njezini se posmrtni ostaci nalaze u Francuskoj.

Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. godine. Dio se njegovih posmrtnih ostataka nalazi u obnovljenoj crkvi Monte Cassina, a drugi dio u Francuskoj.

Širenje benediktinaca

Benediktinci su se veoma brzo nakon njihova osnivanja proširili po cijeloj Europi, najprije u Engleskoj, Francuskoj, Italiji i Njemačkoj, a potom i drugdje. Gdje god da su se nastanili, bili su velika duhovna i kulturna snaga, znak djelovanja Duha Svetoga u Crkvi. Osim što su mnogima davali poticaja da ih nasljeduju, benediktinci su se bavili poljoprivredom i vrtlarstvom, gradili su mnoge obrtničke i umjetničke radionice, škole, knjižnice i pisarnice u kojima su prepisivali i vjerske i svjetovne knjige, bavili se liječenjem…

Nažalost, takva njihova snaga nije dugo trajala. Naime, kraljevi i drugi vladari su im počeli graditi samostane, ali su zauzvrat tražili da imaju nadzor nad njima.

Štoviše, počeli su im postavljati poglavare po svojoj volji, čak i one koji se nisu odlikovali krepošću i poslušnošću. To je, naravno, dovelo do masovnog raspada benediktinskih zajednica, posebno u drugoj polovici 9. st.

No, Duh je Sveti poticao uvijek iznova ljude da se usprotive općoj pospanosti i religioznoj anemiji, pa od 10. do 15. st. dolazi do benediktinske obnove u cijeloj Europi, posebno u Engleskoj i Španjolskoj. Tada se javljaju novi ogranci unutar benediktinaca.

Najprije su tako nastali kartuzijanci, koje je 1084. god. osnovao sv. Bruno. Kartuzijanci se povlače u strogu samoću kako bi u molitvi i kontemplaciji postigli duhovno savršenstvo, a s drugom se braćom sastaju samo na molitvu.

Nešto poslije, 1098. god., nastaju cisterciti, koji provode još stroži život, u samoći, baveći se, osim molitve, ručnim radom, izgrađivanjem kulture, pisanjem knjiga, graditeljstvom, skladateljstvom, povijesnim i teološkim istraživanjima…

Kasnije su i cisterciti bili ponovno reorganizirani, a 1663. god. je nastao još stroži njihov ogranak – trapisti. Velik je broj trapista bio i u našim krajevima. Oni su se 1869. god. iz Francuske doselili u blizini Banje Luke, u Delibašinu Selu, gdje su podigli veliki samostan (do Drugog svjetskog rata to je bio najveći samostan na svijetu) koji je poznat pod imenom Marija Zvijezda. 1969. god. iz Banje Luke dolaze u Hrvatsku, gdje se nastanjuju u Ivanić-Kloštru.

Unatoč tolikoj raširenosti i snazi benediktinaca, pojavom tzv. prosjačkih redova (franjevci i dominikanci) u 12./13. st., polako počinju nestajati benediktinci, a gotovo su iščezli nakon reformacije. U novije vrijeme se osjeća njihovo osnaženje, tako da se broj mladića koji stupaju u benediktinske samostane prilično povećao.

Benediktinci i benediktinke u Hrvatskoj

Prvi benediktinski samostani se na hrvatskom tlu javljaju još u 6. st., a značajniji zamah dobivaju paralelno s nastankom hrvatske države. Tako je npr. u povijesti veoma poznat benediktinac Gottschalk, jedan od najvećih umova u ondašnjoj Europi, boravio na dvoru kneza Trpimira od 846. god. do 848. Naime, obično su u to vrijeme upravo benediktinci, kao najučeniji i najduhovniji ljudi, bili savjetnici vladarima. Sami su im vladari gradili samostane. Tako je npr. knez Trpimir dao sagraditi prvi benediktinski samostan – 852. god. – u Rižinicama, između Solina i Klisa.

Kroz naredna tri stoljeća nastali su mnogi samostani benediktinaca i benediktinki (preko četrdeset), i to uglavnom u Dalmaciji. Oni su i u Hrvatskoj, kao i drugdje, postali rasadišta pismenosti i kulture. U njima se proučavala teologija, astronomija, računanje, pjevanje, odnosno poučavalo se u svim tada poznatim znanostima, a uz to se poučavalo i različitim umijećima. Svojevremeno su tako bili važni benediktinski samostani u Zadru, Solinu, na Korčuli, u Trogiru, Medulinu, Dubrovniku, na Mljetu, na Košljunu i drugdje.

Danas postoji samo jedan muški benediktinski samostan u Hrvatskoj – samostan Svetih Kuzme i Damjana, na brdu Ćokovcu, nedaleko od Tkona na otoku Pašmanu. Njega je izgradio biogradski biskup Teodorik 1059. god., a tijekom povijesti doživio je nekoliko uništenja i obnove.  Godine 1808. samostan je bio ugašen, a ponovno je zaživio 1965. godine.

Za razliku od muških samostana koji su uglavnom iščeznuli, u Hrvatskoj i danas postoji više redovničkih kuća ženskog ogranka. Najpoznatiji je samostan Sv. Marije u Zadru, podignut 906. godine. U tom je samostanu svojevremeno živjela rođakinja kralja Petra Krešimira IV., koja se zvala Čika. Ona je u taj samostan stupila kao udovica, a uskoro je postala i njegova poglavarica. Naslijedila ju je na tom položaju njezina kći Većenega. Osim tog se samostana benediktinki kod nas sačuvalo još sedam: na Rabu (iz 11. st.), u Trogiru (1064.), u Krku (1223.), u starom Pagu (1220.), u novom Pagu (1313.), na otoku Cresu (1530.), u Šibeniku (1639.) i na Hvaru (1654.). Ukupan broj svih redovnica u tim samostanima iznosi oko stotinu. Benediktinke, kao i benediktinci, od svog početka, pa tako i danas, žive u klauzuri, odnosno odijeljene od drugih ljudi, zatvorene u svoj samostan, kako bi se dušom i tijelom posvetile Bogu i molitvi za druge.