Sida Košutić – zanemareni biser hrvatske književnosti
Književnica Sida Košutić (Radoboj, 10. ožujka 1902. – Zagreb, 13. svibnja 1965.) ostala je do danas na marginama hrvatske književnosti, iako pripada njezinu vrhu po estetskim i duboko humanističkim obilježjima svoga stvaralaštva, po sposobnosti duha da zaroni u svijet oko sebe i u sebi te imaginacijom i riječju posreduje nove uvide u vidljivu i nevidljivu zbilju, da izrazi dubinu duše i otkrije njezin božanski dio.
Za nju nisu čuli mnogi profesori hrvatskoga jezika (njezina djela nisu se izučavala na studiju hrvatske književnosti), kamoli šira javnost., iako su njena djela prevedena na nekoliko europskih jezika. Tako književno blago ove književnice ostaje skriveno, a moglo bi ljepotom, osjećajem i misaonošću nadahnuti one koji traže svjetlo u tami, izlaz iz tjeskobnog mraka, razumijevanje vlastite patnje i njezina smisla u ovom duhovno sušnom vremenu hrvatske i europske kulture, u kojem dominira materijalizam, scijentizam, skepticizam i površnost sve do obezvrjeđivanja razuma, umjetnosti i znanstvenih istina. A od toga je samo korak prema uništenju duha i urušavanju civilizacije stvorene na vrijednostima za čiju su kristalizaciju u ljudskoj svijesti trebala stoljeća.
Zašto je tomu tako?
Protjerivanje Side Košutić iz hrvatske književnosti dogodilo se u poslijeratnom razdoblju. Razlog je bila njezina politička nepodobnost komunističkomu režimu zbog njezine privrženosti katoličkom svjetonazoru, iz kojega crpi nadahnuća, radi ljubavi prema istini i vjernosti onome što je u savjesti prepoznala kao glas Božji te ga nije htjela niti mogla zanijekati plativši visoku cijenu za to.
I u naše vrijeme kršćanstvu se lijepe etikete „zaostalosti, nazadnosti“. Duhovnost je prihvatljiva ako nije iz kršćanskog vrela, ako tetoši i uzdiže ego. Kršćanski moral odbacuje se, a ljudsko dostojanstvo podređuje se kapitalu i ideologijama koje nude lažna oslobođenja dok raspiruju mračno, nagonsko i demonsko u čovjeku.
Sida je životom i stvaralaštvom na suprotnom polu. Njezina je temeljna preokupacija duša i Bog.
Pokušaj da se te duhovne stvarnosti vrate u fokus, jer su izravno ili neizravno najvažnija tema u povijesti književnosti, spontano je zaživio među hrvatskim književnim stručnjacima kršćanskoga kruga 90-ih godina XX. st., kada se ponovno u vjeri tražio i nalazio oslonac tijekom agresije na RH. U zanosu pobjede i izlaska iz komunističkog mentalnog zatvora, nakon stvaranja RH nastavilo se vrlo kratko vrijeme tim putem. U njemu i Sida Košutić, koja je između Prvog i Drugog svjetskog rata bila poznata unutar hrvatske književnosti, ponovno privlači pozornost. O njoj i njezinu opusu pišu najviše Vladimir Lončarević, Stjepan Lice, Jelena Hekman, Dunja Detoni-Dujmić te Kornelija Kuvač-Levačić, čija monografija Iskaz neizrecivoga u poetici Side Košutić istražuje i predstavlja književno umjetničku poetiku ove pjesnikinje.
Neprepoznata snaga i dubina Sidina književnoga djela
Iz rečenih razloga do 90-ih godina XX. stoljeća Side Košutić uglavnom nema u enciklopedijama (npr. Enciklopedija Leksikografskog zavoda iz 1959.), u leksikonima, antologijama (npr. Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva od početka do danas (ur. Vlatko Pavletić, Zagreb: Nakladni zavod MH, 1970 i 1991.), u povijestima hrvatske književnosti (npr. Povijest hrvatske književnosti Ive Frangeša, Zagreb-Ljubljana: Nakladni zavod Matice hrvatske/ Cankarjeva založba, 1987.) i drugim sličnim referentnim izvorima.
Ako se i ne može prešutjeti njezino ime, navode se lažni razlozi. Primjerice Stanko Korać u knjizi Hrvatski roman između dva rata 1914-1941 (AC, 1974., str. 459, cit. u: Lončarević, V., Književnost i Hrvatski katolički pokret (1900.- 1945.), 2005., str. 26) o njoj piše ovako:
„Košutićeva je katolički pisac, ona piše za one koji vjeruju u boga, i za one koje treba poučiti u vjeri.“
Da se Koraćevim mjerilima mjerila vrijednost književnog djela, od Marulića i Gundulića do 1970.- ih, kada Korać piše o hrvatskom romanu, ostalo bi vrlo malo pisaca u kanonu i nestalo bi iz njega najvrjednijih književnih djela.
Doduše, moguće je naći izuzetke. Primjerice Miroslav Šicel u Pregledu novije hrvatske književnosti (Zagreb: NZHH, 1971.) uvrstio je i Sidu Košutić, ali u njegovoj Hrvatskoj književnosti (Zagreb: Školska knjiga, 1982.) opet je nema, što govori da je politička situacija uvjetovala okvire i na polju književnosti.
U djelu Književni godišnjak, Pisci jugoslavenskih naroda (uredili Krsto Špoljar i Miroslav Vaupotić; suradnici Dalibor Cvitan, Flegar, Slaviček, Vereš… Zagreb: Lykos, 1961.), o opusu Side Košutić možemo pročitati zanimljivu rečenicu: „… njezinu prozu kao i poeziju karakterizira neka tajanstvena diskretnost u otkrivanju svojih osjećanja i kroz nju ispoljava svoj blagi odnos prema životu kog promatra s aspekta neke humane religioznosti.“
Tek se 1984. pojavljuje u Pet stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske, a osnivanjem Republike Hrvatske ulazi u kapitalna djela hrvatske književnosti: Povijest hrvatske književnosti (Slobodana Prosperova Novaka, 2003., Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2009., Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2004., Leksikon hrvatske književnosti (ur. Dunja Detoni-Dujmić), Školska knjiga, 2008.
No, kad jednom dobijete etiketu ili vas izoliraju, teško je izići na svjetlo dana u svom istinitom liku budući da istinu rijetki traže, neki mrze, a mnogi površno odbacuju.
Tako Sida Košutić nikada nije ušla u školske programe jer se i danas duhovnost progoni iz javnoga života pa se i umjetnost u kojoj je naglašena miče na stranu premda nema umjetnosti bez nje. Drži se da je ona privatna stvar kao i vjera, što nije točno – ona je podloga bez koje ništa ne možemo razumjeti, posebice narav čovjekovu, ljudsku dušu, ljudski duh. A on je ključ za rješenje svih problema.
Ne prepoznajemo važnost duhovnosti za individualno i opće dobro. Iz svih tragičnih padova čovjeka i čovječanstva u XX. stoljeću nismo naučili da moć intelekta, koji je postigao sjajne uspjehe u znanosti i tehnologiji, ne podrazumijeva i dobrotu duše, etičnost srca, a onda ni pravi osobni i društveni napredak i mir. Naša je zapadna civilizacija, stavljajući sve karte na intelekt, zanemarila odgoj srca te sve više osjećamo posljedice njegove sljepoće.
I danas vrijede Sidine riječi iz promišljanja o njezinim suvremenicima u ratnom vihoru, u kojem vidi ranjenu dušu čovječanstva i čovjeka koji je gladan ljubavi, ali koji, izgubivši dječju vjeru, ne vidi i ne prepoznaje tu Ljubav u Kristu (Pored jaslica), a samim time nije svjestan božanske strane ljudske duše:
Rodoljubni bezvjerac sjest će pod božićnu granu. Sjetit će se djetinjstva. No neće se sjetiti da se u jaslicama rodila Ljubav, koja vjekuje, makar i zaboravljena i zabačena. Mudrost raznih teorija već je iscijeđena, čovjeku nije pružila ono što mu je najpotrebnije, jer nije zavirila u božansku stranu njegove duše.
Vrlo smo zamršeni dok nam je ugodno i dobro, no kad nas udari zlo, veoma smo jednostavni i malo nam treba. Tada spoznajemo da je u ljubavi najdublja mudrost.
Pa i Božanstvo, u kojemu je sva mudrost, dolazi kao Ljubav. Krist donosi čovjeku pobjedu duha nad materijom, pobjedu ljubavi nad mržnjom, pobjedu praštanja nad osvetom; donosi mirisav cvijet najsvjetlijega dana: Ljepotu i Svjetlost.
Književnica Sida Košutić shvaća da samo takva ljubav ima snagu mijenjati čovjeka i društvo i zato je u svom životu slijedi, a u djelu promiče. Vjerujući da poezija može oblikovati dušu, trudi se utkati ove ideale u svoju poeziju.
Za života je objavila dramu K svitanju, 1927.; romane Portreti, 1928.; romansiranu hagiografiju Sluga Vječne Mudrosti, 1930.; Jaslice, 1933.; trilogiju S naših njiva (Plodovi zemlje, 1935./36., Magle, 1937., i Bijele tišine, 1940., te u objedinjenom izdanju 1944.); novele Mimoza sa smetljišta, 1942.; alegoričnu priču Vrijeska, 1942.; zbirke lirike Osmijesi, 1940.; Vjerenička žetva, 1942.; i Jezero mrtvo 1956., Jeka sve tiša (poema; Hrvatska revija, 1963.), a u rukopisu su joj ostali romani Velika šutnja, X i Kolijevka.
Sidino shvaćanje smisla umjetnosti i ljepote
Zaroniti u svijet pjesnikinje Side Košutić znači iskoračiti iz sive plitkoće svakodnevice, iz virtualnog svijeta ekrana, u što je usidrena većina prosječnih ljudi, i zaroniti u čudesnu dubinu i veličinu prirode i duše – iskušane bolima i patnjama – iz kojih se rađala ljepota koja čovjeka zanosi i podiže vijugajući srebrnom cestom u potrazi za smislom.
Očaravajući svijet njezinih pjesama skida koprenu što zastire pogled prema izvornoj stvarnosti i vraća čitatelju djetinje oči u kojima se zrcali divljenje i samozaborav pred čudima nepoznatih krajeva. U sudaru s tragičnim i bolnim, njezina poezija postiže smirujući zvuk nezemaljske nade, mekoću i lakoću izraza, ali i dostatnu čvrstoću duhovnog tkanja da podnese težinu križa koji je ona sama u životu nosila. Čitanje je njezine poezije – otkrivanje unutarnjeg života duše.
Potekla iz bajkovita Radoboja, mjesta pored Krapine, u kojem je kao malena upila tajanstven život prirode, poetski izraz, kršćansku duhovnost pod utjecajem majke i starije sestre, otvorila se bogatstvu boja, slika, zvukova, treperenja – tajni koja ju je okruživala u brežuljkastom zelenilu šuma, voćnjaka, vinograda i livada, u šarenilu cvijeća i plavetnilu neba s kojima je potpuno suživljena. Njezina meditativna i kontemplativna narav uočavala je u svemu pokretačku silu Duha i u tom smislu nema za nju malenosti: sve je veliko u ljepoti Božjeg stvaranja i sve maleno, sitno i prolazno pred njegovom veličinom, pa i ona sama vječno dijete zagledano u tajne koje pokušava odgonetati.
Svijet je za nju bio zagonetka koju je otkrivala proživljujući razne vrste trpljenja i protivština. Kršćanska duhovnost dala joj je pečat i uputila je na hodočašće unutarnjim stazama prema mistici do Onoga koji se iza tih divota skriva i koji dopušta patnju iz koje se rađa ljepota i dobrota.
Kao dominikanska trećoredica proučavala je i živjela dominikansku duhovnost, onako kako je sveti Toma Akvinski definira: da život i apostolat proizlaze iz punine kontemplacije. Pri tome se čovjek ne zatvara u vlastiti krug spiritualnosti, nego postaje bliži drugima, uočavajući one s ruba, najbjednije koje gleda Božjim očima ljubavi i milosti, nalazeći u njima i svoju vlastitu bol i muku. Sve to možemo naći kod Side Košutić.
Kontemplacija se u njezinu književnom stvaralaštvu očituje kao mističnost i bolna čežnja za Bogom, istinom, Bitkom skrivenim iza zastora vidljivoga i u nutrini. Pokazuje se i kao tajanstven, bolan put kojim sama prolazi otkrivajući tajnu vlastitog životnog smisla, kao sjetno ili himničko osjećanje Božje stvarnosti u prirodi i duši te njezinih oplemenjujućih učinaka na dušu, najviše preko patnje i čišćenja. A sve to je moguće izreći jedino kroz poetski slikoviti i simboličan govor, naizgled hermetičan, što ga dijele mističari i pjesnici, govor teško razumljiv onima koji nemaju nikakvo duhovno iskustvo.
Monografija »Iskaz neizrecivoga u poetici Side Košutić« Kornelije Kuvač-Levačić iz 2021. dokazuje kako njezino djelo zauzima ravnopravno mjesto s drugim stvaraocima unutar moderne hrvatske književnosti prve polovice dvadesetoga stoljeća. Njezini tekstovi koji se mogu pronaći na internetu svjedoče o interesu pojedinaca za nju i danas jer u njezinu stvaralaštvu pronalaze istinito, dobro i lijepo, oteto svakodnevnoj rutini, gorčini i težini života i otkrivaju boju i okus nadnaravnog svijeta. U duhovnoj pustinji suvremenog čovjeka Sidina umjetnost otvara prozore vječnosti, onako kako je sama naznačila njezinu ulogu: Umjetnost ubire sa zemlje samo najljepše, samo ono, što je srodno vječnosti.
Zato nas prava umjetnost očarava, diže u nezemaljske sfere. Potvrđuje još jednu njezinu misao: Umjetnost je sestra Religije, a Ljepota je poljubac Ljubavi. Zato ona nastoji izražavati ljepotu Njegovih zakona.
Opisujući u romanu Sluga vječne mudrosti kršćanskog mistika njemačkog dominikanca bl. Henrika Suzona, otkrila je i svoju vlastitu sliku:
»Kršćanski mistik herojski je hodočasnik svijeta, s one strane života. On čuje pjesmu, koju proizvodi disaj jednoga atoma, vidi ljepotu, koja je umrla s posljednjim disajem jedne cvjetne lati. Površinu skida u trenu, da uroni u sadržaj predmeta. U isto vrijeme obuhvata sve, što mu je pred očima i kao šačicu pijeska baca svoje spoznanje u okean Neizmjernosti, podredivši svoju filozofiju pod vlast Božje milosti.«
Pomirenje proturječja u životu i umjetnosti Side Košutić
U životu pak, kontemplativnost je način za postizanje blaženstva, smirenja, istinske spoznaje pa su i kod Dantea na vrhu ljestvice blaženih kontemplativni duhovi. Kontemplacija je najčvršća podloga za spajanje i pomirenje životnih proturječja, koja bi nas inače mogla razoriti. A Sida Košutić ih je iskusila u velikom broju.
Bila je po zvanju i poslanju učiteljica, ali je zbog boležljivosti radila kao državna službenica.
Premda je nosila prebogatu ljubavnu čežnju i snažan majčinski osjećaj, nije se udavala. Bila je posvećena poslu, pisanju i društveno angažirana (glavna urednica Hrvatskoga ženskog lista od 1939. do 1943.), a zapravo povučena, duševno osamljena i okrenuta duhovnosti i mistici, neshvaćena i neprihvaćena. Zbog sudjelovanja u osnivanju Društva hrvatskih književnica, podvrgnuta je policijskom nadzoru kao »protudržavni element«, a uistinu cijelom dušom potpuno usmjerena prema dobru i božanskoj ljubavi za čovjeka. Nepodobna političkim režimima, a velik poznavatelj ljudske duše! Izbjegla je kaznu strijeljanjem 1942. godine prema vlastitim zabilješkama, poslije rata politički je usmrćena za javnost. Kako je kao lektorica 1946., radeći u Nakladnom zavodu Hrvatske, odbila supotpisati zahtjev za smrtnu presudu nadbiskupu Alojziju Stepincu, izgubila je trenutno radno mjesto, zabranjeno joj je javno djelovanje i nametnuta dugogodišnja šutnja. To je značilo samoću i život s vrlo malim brojem vjernih prijatelja jer biti u vezi s takvom osobom, značilo je izlagati svoj život sumnji i nevolji. Pisala je pod pseudonimom, prešućivana i obezvrijeđena kao umjetnica, ali je ostala čvrsta u istini i beskompromisna kad su u pitanju istinske vrijednosti i vjernost Bogu.
Što može svijet onomu tko već živi s druge strane, u beskraju vlastite nutrine povezane s Bogom i tko je naučio bol i patnju pretapati u pjesmu, penjati se više, gledati šire nakon preboljenih rana? Onome tko je došao do stanja da može neprijatelju zahvaljivati za „dar bola“ (Hvala neprijatelju):
»Bez tebe nikad ne bih znala kolika je vrijednost onoga što imam / i što mi još valja steći.«
Bol ju je duhovno ojačala i pomogla joj duhom nadvladati materiju, ljubavlju odagnati mržnju, otkriti bogatstvo u vlastitoj nutrini. Pridonijela je da se božanski dio duše rascvjeta u Ljubav i Ljepotu te urodi književnošću koja ih izlijeva pred čitatelja pozivajući ga da se i sam zaputi prema tom cilju.
Matija Grgat, prof.
