Sin moj, Ljubljeni

Sin moj, Ljubljeni


Skroviti Isusov život. Vrijeme od Isusova povratka iz Egipta u Nazaret (Mt 2,23) do prvih njegovih riječi u javnosti prošlo je malo manje od 30 godina, ne računajući hodočašće 12-godišnjega dječaka u Jeruzalem s roditeljima i ona tri dana tjeskobne neizvjesnosti dok ga, „izgubljena“, ne nađoše u Hramu, u „kući Oca“ njegova. A roditelji „ne razumješe riječi koju im reče“ (Lk 2,50). Sve to razdoblje od povratka djeteta Isusa u Nazaret i odlaska Isusa koji je otkrio i slijedio svoj „čas“, ove je godine svedeno na samo jedan dan: između svetkovine Bogojavljenja 6. siječnja i blagdana Kristova krštenja 8. siječnja. 

Prvi spasonosan čin – spasonosan za ljude – kojim je Gospodin Isus otpočeo svoje javno mesijansko djelovanje u Palestini bijaše njegov odlazak iz Galileje, točnije iz Nazareta, na rijeku Jordan u mjesto zvano Betanija da mu Ivan Krstitelj podijeli krštenje, prikazano u Matejevu Evanđelju (3,13-17).

Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu da ga on krsti (Mt 3,13).

Prema predaji, bilo je to pješačko putovanje od 130 kilometara iz Nazareta u Betaniju s onu stranu Jordana. Bile su dvije Betanije: jedna 3 km istočno od Jeruzalema, gdje je živjela obitelj Lazara, Marte i Marije, a druga u produžetku još oko 30 km: Betanija s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krštavao. I za 30-godišnjega Isusa trebala su tri dana dobra hoda da dođe k Ivanu Krstitelju. Zanimljivo: Isus i Ivan, vršnjaci po godinama, sinovi Marije i Elizabete, dviju bliskih rođakinja, pa zato i oni sami rođaci, nisu se do tada ni viđali ni poznavali (Iv 1,31).

Kada su se susreli na Jordanu i kada je Isus zamolio Ivana da ga krsti, Krstitelj se našao u čudo i prema Kristu pokazao najveći stupanj poniznosti:

Ti mene treba da krstiš, a ti – ti da k meni dolaziš? (Mt 3,14).    

Ivan po Božjem nadahnuću zna svoju ulogu glasnika, preteče, svoju zadaću poravnitelja putova: da se doline poniznosti uzvise, a planine oholosti sravnaju. Svjestan je da Isus treba „rasti“, a on se „umanjivati“ (Iv 3,30). I tu vidi da se njegova radost ispunila! Kakav izraz bratske ljubavi, bez kapi zavisti, ljubòmore, straha što će ga Isus svojim nastupom, propovijedanjem i djelom nadvisiti. Što će mu Isus na to odgovoriti?

Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost! I Ivan popusti (Mt 3,15).

Pravednost. Znamo što je pravednost: svakomu dati ono što mu pripada, odnosno Bogu Božje, a caru carevo. Ali što ovdje znači riječ „pravednost“? Pod tim pojmom Isus vidi sve djelo Oca svoga, njegovu svetu volju, spasotvoran naum, odluku o utjelovljenju, otkupljenju i spasenju roda ljudskoga po Isusovu djelu. I sve što je s time povezano. Ivane, ispunimo volju Oca nebeskoga! To je dostojno i pravedno! I, razumije se, Ivan pristade. I Isusa krsti. Bio je svjestan da Isus nema nikakva grijeha da bi ga ispovijeđu priznao, krštenjem saprao i pokorom ispaštao. Normalno je pretpostaviti da Ivan uzima obrazac krštenja drugačiji od onoga za narod, obrazac koji mu je Bog nadahnuo. I Ivan je sigurno vrlo radoznao što će se dogoditi u tome činu krštenja:

Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,16-17).

Djelo Presvetoga Trojstva. Čin Isusova krštenja slično opisuje i sv. Luka, samo on dodaje: dok se Isus „molio, rastvori se nebo“ (Lk 3,21). Eto zašto se Isus krstio: ne spominje se nikakva ispovijed ili otpuštanje grijeha, nikakva pokora koja njemu treba, nego se objavljuje Presveto Trojstvo. Nakon obreda i izlaska iz vode Isusa, Sina Božjega, Druge Božanske Osobe, očitova se ljudskim očima vidljiv „poput goluba“ nevidljivi Duh Sveti, Treća Božanska Osoba. Ukaza se Isusu i spusti se njemu na glavu ili na rame, svejedno. Svi nazočni vidješe, začudiše se i zadiviše se. Istodobno uši ljudske razabraše razgovijetan glas iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni, u njemu mi sva milina!“ Bijaše to glas Oca nebeskoga, Prve Božanske Osobe, glas koji potvrđuje Božansko Sinovstvo Isusovo. Ove Očeve riječi izgovorene su još u Starome Zavjetu: „Ti si sin moj“ (Ps 2,7), a „U tebi mi sva milina“ uzete se iz proroka Izaije: Evo „mog izabranika, miljenika duše moje“ (42,1). Isus je mogao biti radostan da ga Bog Otac tako pred narodom kao čovjeka potvrđuje kao svoga Sina, ali je bio svjestan da je pred njim teški križ: „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut“ (Iz 53,3).

Krštenje Isusovo jest manifestacija svih triju Osoba Presvetoga Trojstva: Otac koji otkriva veličanstvenu objavu o svomu Sinu: Nije mu samo Sin, nego Ljubljeni, u kojemu je sva njegova milina; Duh Sveti koji poput bezazlena goluba kruži iznad glava svih nazočnih i „spušta se“ na Isusa. I Isus, Sin Božji ali i Sin Čovječji, za kojega svjedoči i Otac nebeski i Duh Sveti. To je Kristovo krštenje! To je početak Isusova javnoga djelovanja. To je sva ona pravednost koja je bila pred Ivanom Pretečom i pred Isusom Mesijom – da je u tome trenutku ispune.

Isus krštava. Nakon što je Isus primio krštenje, i on je sam počeo krštavati druge (Iv 3,22). Ali njegovo je krštenje drugačije od Ivanova. Njegovo je ne samo vodom kao i Ivanovo, nego vodom, i kudikamo više: Duhom Svetim i ognjem. Njegovo krštenje ne pere samo dušu od iskonskoga i drugih osobnih grijeha kao Ivanovo, nego je i kudikamo više: ispunja dušu posvetnom milošću Oca nebeskoga, Sina utjelovljenoga i Duha Svetoga. Tim činom krštenici postaju djeca Božja, članovi Katoličke Kristove Crkve, odakle slijede sve ostale vjerničke obveze i prava.

Krstite sve narode. Krist je, na odlasku s ovoga svijeta, naložio svojim učenicima da učine sve narode njegovim učenicima krsteći u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih opsluživati sve ono što je on učio i činio (Mt 28,19-20). A on će biti s njima i njihovim nasljednicima do svršetka svijeta.

Sv. Pavao, prema Djelima Apostolskim, na svome Trećem misijskom putovanju, koje je trajalo od 53. do 58. godine, prođe gornje krajeve u Maloj Aziji i spusti se u Efez. Tu nađe skupinu ljudi koji se predstaviše da su primili samo Ivanovo krštenje. A Duha Svetoga? pita ih Pavao. – „Ni čuli nismo da ima Duh Sveti“ (Dj 19,2). Bilo je to oko 25 godina nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća na nebo. Pavao im podijeli ne samo puno krštenje nego i drugi sakrament, sv. krizmu ili potvrdu, kao spomen na Silazak Duha Svetoga u Jeruzalemu.

Crkva vjeruje i naučava da u krštenju vjerski pripravljeni kandidati – a djeca vjerom roditelja – primaju dva velika Božja dara: s pomoću krstiteljeve molitvene formule i polijevanja vodom po čelu Bog krštenika oslobađa od grijeha, i iskonskoga i osobnoga, razumije se uz uvjet da to želi, ili za dijete da roditelji žele, a drugi je čin (koji Ivan nije mogao dati), milost posvetna: krštenik se ucjepljuje u Krista, zapravo u cijelo Presveto Trojstvo. Zato je obvezatna cijela formula: N., ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Time krštenik postaje posvojeni sin Očev u njegovu Jedinorođenomu Sinu snagom Duha Božjega. Zato je krštenje bitan sakrament, ulazna vrata u ekonomiju spasenja. U krštenju se prima neizbrisiv pečat: vjernik jednom valjano kršten, zauvijek je kršten. U sakramentu krštenja primamo u zametku vjeru, ufanje i ljubav, darove koji se u našem kršćanskom životu razvijaju u krjeposti vjere, nade i ljubavi.

Zaključak. Blagdan Isusova krštenja podsjeća nas na naše krštenje koje smo primili kao djeca ili tijekom života. Malo je čudno da većina nas – ne pretjerujemo ako kažemo većina – ne zna datum svoga preporođenja na novi život, a u svaka doba napamet svaki odrasli zna datum rođenja na ovaj život. I da te netko upita kada si kršten, morao bi se javiti u župni ured da ti župnik „iz arhiva“ izvuče točan nadnevak. A krštenje nas osposobljuje za druge sakramente, bez obzira mogu li se primiti samo jednom ili više puta, ovlašćuje nas osobito za sakramente sv. ispovijedi i presvete Euharistije, i potiče nas na svakodnevan duhovan život u Kristu. Svjesni da smo usmjereni na život vječni, ne možemo se zadovoljiti da budemo samo „arhivski“ kršćani kada možemo i trebamo biti – praktični vjernici!