Sloboda i auktoritet u Crkvi
Kad je govor o crkvenom auktoritetu, kojemu smo mi nositelji, nas svećenike ne mora nitko puno poticati, da ga afirmiramo i branimo. Prije bi nas trebalo poticati, da budemo, kad je naš auktoritet u pitanju, skromniji i širi. Ljudi, koji nastupaju s rigoroznim auktoritetom, osobito prema svojim vjernicima, u duhovnoj pastvi, i traže od njih slijepi posluh i ondje, gdje na nj nemaju prava, ima među nama i previše. Čovjeka već njegov egocentrični instinkt disponira na vlastoljublje, nametanje, diktaturu. Na zapovijedanje se je vrlo lako naviknuti. Na tom području veća je pogibao, da pogriješimo »per excessum«, nego »per defectum«. Puno je više među nama onih, na koje se tuže, da su prepotentni, nego onih, kojima prigovaraju, da su premeki i popustljivi. Nije »klerikalizam« posve bez razloga bio uvijek toliko napadan, kritikovan, mržen. A nije na nj bez razloga upozoravao ni sv. Petar, već članove prvog, apostolskog i mučeničkog, klera, tamo još na samu pragu kršćanstva (1 Petr 5, 2. 3.).
Stvar je puno delikatnija, kad joj pristupimo s druge strane: kad je uzmemo kao dužnost svećeničkog posluha, od nas višim, auktoritetima Crkve. Kad se i mi svećenici nađemo u ulozi podložnika. Kad više nijesmo subjekt; kad postanemo objekt crkvenog auktoriteta. Kad se nama samima valja prilagođivati i pokoravati jednoj višoj volji odozgor. Kad valja primati direktive, a ne ih davati; kad valja provoditi korekture onoga, što mi činimo i kako mi mislimo.
Ali, nije ni u tom smislu sve ni jednostavno ni jasno. I auktoritet ovako shvaćen traži puno opreza i mudrosti, kad ga valja definirati i kad mu valja naći idealnu formu i idealan tip. Moramo se i tu čuvati jednako simplifikacije, kao i negiranja. Moramo nastojati, da problem uočimo inteligentno, a ne naivno. A vrlo smo ga često i shvaćali i primjenjivali naivno. Možda su Crkvi u toj točki više naškodile zlorabe i pretjerivanja, nego diranje u njezin auktoritet, barem u koliko je i jedno i drugo bilo, uglavnom, dobronamjerno i u koliko nije bio osporavan sam princip auktoriteta: otvorenim neposluhom, revolucijom, otpadom.
Nije auktoritet Crkve isto što i njezin infalibilitet. Njezin je auktoritet univerzalan, infalibilitet, naprotiv, strogo ograničen, i po nosiocu i po predmetu. A toliko se je puta to dvoje konfundiralo: ili se je uime auktoriteta tražio infalibilitet, i kad netko na nj nije imao prava, ili se je infalibilitet proširivao i na područja, gdje mu nije bilo mjesta.
Nije posluh Crkvi nikada slijep ni ropski; on uvijek mora biti i razuman (Rim 12, 1.) i topao, u stilu očinsko-sinovskih odnosa (1 Kor 4, 15.; Ef 6, 4.; Kol 3, 21.; Filem 10.; 1 Kor 4, 14.; 2 Kor 6, 13.). A još je manje vlast Crkve totalitarizam i führer-stvo, gdje jedna glava zamjenjuje sve druge i gdje su svi, osim jednoga, prisiljeni da samo kimaju, aminaju, laskaju i plješću. Nema i ne može u Crkvi biti despotstva ni diktature; Evanđelje je njezinu auktoritetu dalo sasvim drugi, izrazito obiteljski i intimni, ton. »Znate, da knezovi gospodare narodima i da starješine nad njima pokazuju svoju moć. Među vama ne će biti tako!« (Mat 20, 25—28.; Mark 10, 42—45.; Luk 22, 25. 26.). Crkveni je auktoritet s jedne strane služenje, puno odgovornosti i ponizne nesebičnosti, a s druge strane bratsko kontaktiranje, koje se ne može ni zamisliti bez diskrecije, obzira i ljubavi (Mat 20, 26—28.; 23, 8—12.; Mark 10, 43—45.; Luk 22, 26. 27.; Iv 13, 12—15.; 1 Kor 4, 21.; 9, 12. 15. 18.; 10, 22. 23. 33.; 2 Kor 10, 8. 13.; 13, 10.; 1 Sol 2, 7.),
Nije ni inspiracija ni asistencija, koju je Krist obećao crkvenom poglavarstvu, nikakvo fizičko čudo; ne realizira se ona na spektakularan način. Ona je čudo moralnog reda; ona se realizira tihom Božjom Providnošću, skrivenim, otajstvenim, djelovanjem Duha Svetoga: na sto načina i kroz sto, i prirodnih, sredstava; molitvom, ali i razmišljanjem, studijem materijala, konzultiranjem izvora i auktora, diskrecijom u konacima i odlukama, suradnjom sa savjetnicima, stručnjacima, klerom, osluškivanjem mišljenja i želja sviju vjernih sinova i kćeri Crkve. Tko bi je shvatio kao neki karizmatički privilegij službe ili, još gore, kao neku osobnu vidovitost, neku apriornu nepogrješivu intuiciju, fatalno bi je krivo shvatio. Nema inspiracije bez poniznosti, bez razbora, bez suzdržljivosti, bez osjećaja odgovornosti i samokritike.
Nijesu ni u crkvenom životu sve stvari bitne: ima ih dosta, u kojima nam je Krist ostavio puno slobode i prepustio ih našoj, ljudskoj, pameti i savjesti. Ne intervenira Bog jednako intenzivno na svim tim poljima. Nije auktoritet vanjske discipline u Crkvi, auktoritet crkvene diplomacije, auktoritet crkvenih tradicija i običaja, auktoritet crkvene znanosti, auktoritet crkvenih socijalnih, a pogotovu ekonomskih i političkih, shvaćanja, isti kao auktoritet Evanđelja, dogme, moralnih principa. A nijesu istoga auktoriteta ni sami ti principi i njihova konkretna i praktična, kazuistička, primjena. Božansko i ljudsko nije tu svagdje jednako raspodijeljeno. A notorno je, da u crkvenom životu uz božanske ima i ljudskih elemenata. Uz Božja svjetla ima u njemu i ljudskih sjena, i ljudskih slabosti. Bilo ih je u historiji, — svi se na njih tužimo; upire se na njih i sa najauktoritativnije strane; — zašto ih ne bi bilo i danas? Ne rješavaju ni kompetentni crkveni ljudi uvijek idealno zadataka, koje im je Bog stavio u ruke: griješe i u dobroj i u zloj volji; i zbog manjka intuicije i inteligencije, i od sebeljublja, taštine, svojeglavosti, pizme, ljubomore, zlora- dosti, komocije, računa, straha. Moralno nepogrješivi nijesu ni najlegitimniji, ni najauktoritativniji, nosioci crkvene vlasti.
U sve se te momente valja zagledati, kad treba odrediti, ako već ne idealan i normativan, — teško je to, — a ono, koliko toliko, korektan stav prema ideji crkvenog auktoriteta u praksi. Napose baš stav, koji treba da zauzme svećenik-podložnik. Svećenik, koji je i sam aktivan faktor, a donekle i, barem djelomičan, nosilac toga istoga crkvenoga auktoriteta.
Jedno je sigurno: Ideal crkvenosti nije pasivnost. Crkvenost nije u tome, da čovjek i svećenik ne misli i da nema vlastitog suda. A nije ni u tome, da na sve šuti i da bude bez inicijative, nijem i inertan. Svi mi, — i lajici, a još više svećenici, — moramo izgrađivati mističnoga Krista Crkve. Po najboljoj svojoj savjesti. Po najboljim svojim silama i mogućnostima. Dobronamjerno i ponizno, ali i iskreno, i aktivno. Svi su sveci i svi veliki ljudi crkvene povijesti tako radili. Sveti Pavao, kada je, »in faciem«, oponirao sv. Petru (Gal 2, 11), sv. Irenej, sv. Ciprijan, sv. Atanazije, sv. Jeronim, sv. Bernard, Sv. Karlo Boromejski, sv. Petar Kanizije, sv. Robert Belarmin. sv. Ivan Don Bosco, i dalje redom. I sv. Ignacije Loyola, auktor pravila za osjećanje s Crkvom. Predlagali su, sugerirali, kritikovali, opominjali, rezervirali se. Treba samo čitati njihove kritičke životopise i njihova originalna pisma. Smijemo to i mi. U pravoj formi, na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Smijemo pledirati i za promjene i reforme. Razumije se, samo ako smo spremni da najprije sebe reformiramo i ako nam je kriterij Evanđelje, a inspiracija molitva. Od principijelnog kimavstva nema Crkva ništa osim, — mnogi su to već opazili, — veliku nevolju, da »vjerujemo« u protuslovne auktoritete i da danas aplaudiramo nečemu, što ćemo sutra grlato kritikovati, i da danas osuđujemo nešto, što ćemo već sutra morati prihvatiti, htjeli, ne htjeli. Nijesu ljudi, koji i u crkvenom životu provode lojalnu autokritiku i predviđaju događaje i potrebe vremena, manje crkveni od onih, koji sve hvale, i sve dogmatiziraju. Oni su od sviju najcrkveniji, jer se najviše približuju objektivnoj kršćanskoj i evanđeoskoj istini i čuvaju Crkvu od kompromitiranja ljudskom kratkovidnošću i inercijom. Primjera je puna i prošlost i sadašnjost.
Samo, — i to mi hoćemo posebno da naglasimo u ovom članku, sada, pred opći crkveni sabor, — sva ta naša evanđeoska i apostolska sloboda mišljenja, riječi i inicijative ima i svoje granice. Mislili mi o problematici crkvenog auktoriteta u pojedinostima ovako ili onako, njegove su bitne prerogative izvan diskusije. One su unaprijed sankcionisane i promulgirane od Gospodina, u Evanđelju. Njih je monumentalno opravdalo svih dvadeset stoljeća crkvene povijesti.
Crkvena hijerarhija zakoniti je nosilac redovite upravne i jurisdikcijske vlasti u Crkvi i prvi, najviši, najauktoritativniji, djelitelj svih sakramentalnih i milosnih darova u njoj. Crkvena hijerarhija, s Papom, Petrovim nasljednikom, na čelu, uvijek je nepokolebivo čuvala i autentično interpretirala poklad Evanđelja, ona je uvijek bila, nadahnut i prosvijetljen, nosilac neprekinute crkvene tradicije u velikim, centralnim, pitanjima crkvene discipline, U njoj živi božanski instinkt za autentični duh crkvenosti i univerzalizma. I za kontinuitet crkvenog života kroz sva stoljeća. Za ono božansko, trijezno i vječno, što je Crkvu uvijek čuvalo od prenagljivanjia i eksperimenata. Auktoritet je crkvene hijerarhije u svemu tomu, očito, nadljudski.
Računajmo s tim! I budimo uvijek spremni, da je, u tom, odano i djetinjski, i poslušamo i slijedimo! Krist to od nas apodiktično traži. Njegov je auktoritet stvarno u pitanju. On je apostolima, — a hijerarsi su njihovi nasljednici i legitimni nosioci njihove vlasti i auktoriteta, — rekao: »Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire!« (Luk 10, 16.; Mat 16, 18. 19.; 18, 17. 18.; Iv 21, 15—17.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 10/1962., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 127-131. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
