Pred koncilom ujedinjenja

Katolička se Crkva ne da ni zamisliti bez žive svijesti univerzalizma i općenitosti. Čitavom svojom, bitnom, misijom usmjerena je ona u tome pravcu. Krist je, izrijekom, razmaknuo međe njezinim ambicijama sve do kraja zemlje; proglasio je pretendentom na duhovno ovladavanje »svim narodima« (Mat 28, 19. 20.; Mark 16, 15. 16.; Luk 24, 47.). Nju tjera na ekspanziju apodiktički nalog, Gospodinov: »Ja vas šaljem!« (Iv 20, 21.). Nju duhovno progoni Kristova vizija o drugim ovcama i o jednom ovčinjaku i jednom Pastiru (Iv 10, 16.). Univerzalizam, jedinstvo Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, oko velikoga svadbenoga stola u Kraljevstvu Božjem (Luk 13, 29.) plemenita je opsesija kršćanstva. Crkva se i sama, s Kristom, neprestano muči u mističnoj žeđi za dušama: »Sitio!« (Iv 19, 28.), »Ut sint unum!« (Iv 17, 11.). Ona ne će nikada imati mira, dok god bude na sebi osjećala težinu toga, još uvijek neispunjenoga, naloga. Ona je uvijek, od početka, pa do danas, bila misijska Crkva i unijska Crkva. Njezin su konačni cilj i plijen svi, koji vjeruju. I svi, koji ne vjeruju, ali bi morali vjerovati. A to znači: čitavo čovječanstvo; svi ljudi.

I kršćansko je svećeništvo uvijek misijsko i unijsko. Nitko, nas svećenike, ne može osloboditi od toga tereta i od te obaveze. Neka mi imamo svoj, sasvim konkretan, radni sektor, neka je naše svećeničko djelovanje, našim osobnim poslanjem, lokalizovano na čuvanje i obranu starih, tradicionalno katoličkih, pozicija, mi opet, svakom žilicom svoga bića, moramo visjeti na zadnjem i najdubljem smislu stvari, kojoj služimo: na spasenju i bratstvu čovječanstva u Bogu. Sve zastave moraju postati jedna zastava, sve fronte jedna fronta, sva kraljevstva jedno kraljevstvo. Svaka ljudska duša mora se pokloniti Bogu: »et subditus fiat omnis mundus Deo« (Rim 3, 19.; 1 Kor 15, 23.—28.).

I dokle se god taj konačni ideal nije ostvario, naše će se oči zagledavati prema braći s druge strane zavjese (Ef 2, 14.), naša će se usta, po nalogu Gospodinovu, pomicati na molitvu za izmirenje i sjedinjenje: »Molite se dakle Gospodaru žetve!« (Mat 9, 38.), naše će ruke, ovako ili onako, realno ili potencijalno, graditi mostove zbliženja i jedinstva među svim sinovima Božjim (Iv 11, 52.).

Pravi svećenik ne može nikada biti, ni teoretski ni praktično, nezainteresiran ni za problem misija, ni za pitanje sjedinjenja kršćanskih crkava i sljedbi. To je i pokretalo, toliko puta, velike svećeničke duše na misijske i unijske akcije: i na one najneobičnije, najsmionije, najgeneroznije, najteže. Duboko u kompaktnom kršćanskom zaleđu nicala su misijska zvanja i odlazila, s pravom abrahamskom vjerom, u daleki poganski svijet: »Iziđi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega …« (Post 12, 1.). U zemljama bez ikakve neposredne veze, — krvne, jezične, kulturne, socijalno-političke, — s kršćanskim i slavenskim istokom ustajali su stručnjaci za uniju i, oduševljeni, strastveni, propagatori crkvenog jedinstva. Ostavljali su i domovinu, i jezik, i obred, i tradicije, samo da pruže ruku nesjedinjenom kršćanstvu s onu stranu linije: da dojučerašnje rivale zagrle kao braću u vjeri i u crkvenom jedinstvu. Kršćanska, svećenička, apostolska, ljubav neće da zna ni za kakve ni granice, ni razlike, ni interesna područja i sfere. Ona je sva univerzalistička. I po ciljevima i po prostorima! Ona sva živi od velikoga očekivanja, od sretne evanđeoske vizije budućnosti: »I doći će, i sjest će« (Luk 13, 29.). »I bit će jedno stado i jedan Pastir!« (Iv 10, 16.). Ali i od velike akcije!

Ne smijemo ni mi, — ovdje u vjerski izmiješanim krajevima; ovdje na domak nesjedinjenome Istoku; ovdje na vratima Azije i na stoljetnim magistralama uzajamnog idejnog strujanja i zapljuskivanja kultura i civilizacija, — u tom pogledu ostati ni po strani, ni u pozadini, ni bez elana i inicijative. Pogotovu ne danas: u doba skrajnje aktualizacije misijskog i unijskog problema. U vrijeme, gdje ta misao očito historijski sazrijeva; gdje je Providnost tako vidljiva i upadno stavlja na tapet savremenih zbivanja. Gdje je, iza stoljeća, po prvi put došlo do novih kontakata, s jedne strane između raznih monoteističkih religija, a s druge strane u samu kršćanstvu, između katoličkog Zapada i pravoslavnog Istoka, između »stare« rimske Crkve i »novih« kršćanskih profesija protestantskog Sjevera. I to s ulogom mnogo dobre volje na svim stranama, i uz mnogobrojne lojalne odazive svakoj plemenitoj i dobronamjernoj inicijativi; u prvom redu onoj, za nas najmjerodavnijoj, iz papinskog Rima. O sudbini se religije u principu radi, o izgledima kristijanizacije svijeta, o budućnosti Crkve i kršćanstva, o okupljanju i koncentraciji sviju, koji vjeruju i nose ime Božje na čelima.

Dvije su stvari, i za nas svećenike, danas praktično najvažnije, u koliko hoćemo da budemo konkretni. Važnije od svih detalja.

Moramo intimno i živo reagirati na svako podizanje, — ali i spuštanje, — kazaljke na misijskom i unijskom barometru. Sve nas s toga područja mora interesirati. Prije svega, — posve u stilu Evanđelja. — molitveno interesirati. »Molite se dakle Gospodaru žetve!« (Mat 9, 38.; Luk 10, 2.). Moramo taj interes prenositi i na vjernike: na sve načine; svakom prilikom. Mora to postati religiozna psihoza naših dana. Jedna od karakterističnih značajki današnje religioznosti i današnjeg, probuđenog, kršćanstva. Onako kao, danas, u Sjevernoj Americi, gdje upravo mobiliziraju i pastvu, i štampu, i lajike, i oženjene parove, za tu akciju, a s genijalnom i minucioznom organizacijskom akribijom; osobito u vezi s papinskom inicijativom za duhovnu pomoć latinskoj Americi. Moramo se brinuti, da to bude i kod nas uvijek u duhovnom zraku. Da naše vrijeme postane vrijeme svjesnog očekivanja novog Dolaska Božjeg u narode.

I, moramo misijskoj i unijskoj ideji utirati puteve u duše i u svijet također indirektno, psihološki: širinom svojih kršćanskih shvaćanja i svoga kršćanskoga srca, na prvom mjestu. Prošla su vremena, kad je trebalo, — ako je uopće trebalo: onoliko, koliko su to male kršćanske duše radile, — isticati ono, što nas od drugih razdvaja. Danas treba isticati ono, što nas spaja. A to je, prije svega, univerzalna spasiteljska volja Božja, općenitost Otkupljenja i zajednička težnja za božanskom i životvornom istinom. »Unus Dominus, una fides, unum baptisma!« (Ef 4, 5.). To je, prije svega, širina srca, dobrota i ljubav. »Bog je ljubav!« (1 Iv 4, 16.). »Ovo je zapovijed moja, da se ljubite!« (Iv 15, 12.).

Nikakva fanatizma neka ne bude u našim kršćanskim, a osobito svećeničkim, redovima! Nikakve prozelitističke strastvenosti! Nikakve nacionalne uskogrudnosti, osjetljivosti, sumnjičavosti, ekskluzivizma! Nijesu nam inovjerci, — ni kršteni, ni nekršteni, — ako su dobre volje, protivnici; oni su nam sumišljenici i saveznici. Moramo ih svagdje susretati s poštovanjem, s razumijevanjem, s blagohotnošću, sa štednjom, sa suzdržljivošću, s ljubavlju. Prema prosvijetljenim direktivama Crkve. I u slučajnim kontaktima, i u religioznim dijalozima, i u građanskom i društvenom životu, i u propovijedima, i u katoličkoj štampi i publikacijama, i na katoličkim, izvancrkvenim, manifestacijama. I, moramo uvijek biti spremni, da i sebe optužimo, da, lojalno i iskreno, priznamo i svoje grijehe. Lične i kolektivne; sadašnje i historijske; psihološke i tradicionalne. A bilo ih je puno! Istina nada sve, to nam mora biti parola!

Rim nam prednjači, uz aplauz svih velikih umova u Crkvi i u kršćanstvu. On ne revidira božanske Istine, ali je spreman revidirati sve, što je ljudsko. I ceremonijalno-protokolne uzuse na papinskom dvoru, i stare liturgijske tekstove, i nove molitvene obrasce. I izrijekom nam kaže, da pitanju unije, i mi katolici, moramo pristupati s rukom na prsima, u stavu »Confiteor«-a.

Već decenijima molimo, u siječnju, osminu za sjedinjenje ili, bolje, osminu za obraćenje svijeta. Već mnogo godina slavimo »Misijsku nedjelju«. A danas stojimo i pred koncilom »ujedinjenja«. Ako ikada, u naše dane mora Petrovo, mora blagdan Crkve, biti u duhu svetoga jedinstva i širine. Uklonimo i iz svoga srca i iz srca svojih vjernika sve, što smeta milosnim namjerama Božjim s kršćanstvom i s čovječanstvom! Ostalo će učiniti Milost i Providnost Božja, — kad dođe njezin dan!

»I druge ovce imam, koje nijesu iz ovoga ovčinjaka; i njih mi valja dovesti; i čut će glas moj, i bit će jedan ovčinjak i jedan Pastir!« (Iv 10, 16.).

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 6/1961., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 70-73. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.