Utorak, 18 siječnja

Svećenikova jadikovka


Neka me ne pamte kad odem.
Znam da sam tek nosač vječnosti u vremenu.
Da bar mogu ustvrditi da nikad nisam sišao
s puta dok sam nosio Tvoje svjetlo.

Na zemlji priznanja nema, ni zahvalnosti.

S mukom križ svećenički za Tobom nosim
uz tisuće tuđih križeva, pa u meni
naraste strah, odjekuje prazninom u mraku
iako je dan obasjao zvonik župne crkve.

Visoko sunce, u zenitu.

Taman mi pogled od tuge.
Okrenut sam noći bez svitanja pa
ruku Tvoju tražim.

Ne vidim župljane koje susrećem pa ne
odlaze bogatiji za utjehu, blizinu koja liječi.

Da bar niče radost za stopama mojim.

Zvona vedrinom zvone, drhte obzori,
nad selom.

Podnevna molitva.

Sam u polutami crkve ispod visokih svodova
priželjkujem smrt da se mogu odmoriti
od samoće, godina i darovanog života,
zaboraviti
sve što sam bio i što sam htio
a nisam mogao, ni znao a trebao sam
znati jer sam se odazvao Tvom pozivu,
obilježen imenom Tvojim.

Uznemiren pod težinom neshvaćanja osude koju izrekoše,
pogleda, prsta ispružena.

Da mi je čvršća vjera znao bih prizivati utjehu
i shvatiti da nema šume od boli
kroz čije se krošnje ne vidi nebo.

Tamni su oblaci
nad mojom Golgotom i
križ je veći od mene i težak kao neshvaćanje,
a Veronike nema s rupcem
ni Šimuna da mi ga pomogne nositi
osim Tebe.