Nad Golgotom nebo

---

Nakon toliko vjekova
nad crkvama
vjetrovi Tvoje ime šapuću,
a križ nad zvonikom kao da je u nebo urastao.

Čuješ li otkucaje srca moga
dok zahvaljujem za nova svanuća,
i dan darovan, molitvom te dozivam.
I spominjem
one koje si mi povjerio, koje volim
pokazujući im put do neba.

Želim biti mala kap u dugi što sja na horizontu.

Bez tebe moja bi svjetlost bila tamnija.

Rado slikam tvoj lik,
od nepravedne osude do razapinjanja,
Tebe, u čijim su očima
htjeli ugasiiti nebo,
rumena svitanja i dan za ljude darovan,
za koje si umro i ljubavlju ih obilježio.

Želim ovjekovječiti tvoju prisutnost među nama
od rođenja do Golgote.

Ti ljubiš zemlju krvlju natopljenu
i bijele križeve svijetom razasute
na raskršćima, crkvama nad ravnicom i
grobovima mrtvih, dok oni rastu
s travama i cvijećem obilježeni vječnošću.

Ljubav i umiranje dva su lica iste stvarsnosti.

Voćka se odriče cvijeta da bi dala plod.
Iz tvoje smrti život vječni raste.

Slikam tvoj susret s majkom
u čijim si očima vidio odsjaj svoga krvava lica,
bolni grč oko usana kojima si izgovarao
riječi od kojih se živi.

Smiren si na mojim slikama sjećanjem na
djetinjstvo i molitve koje te učila,
nježnih zagrljaja i poljupca prije sna.

U njezinu liku naše su majke, patnice,
dobile spomenik.

I tako slikam prizore s križnoga puta,
nad Kalvarijom boje uznemirena neba.

Crtom dodirujem svaki dio raspeta tijela
i Veroniku s krvavim rupcem i
žalosnu majku s tobom u naručju.

I danas i jučer, u sve dane
umjesto rupca nudim ti srce pa mi je
lakše biti svećenik, navjestitelj, učenik u vremenu,
dok susrećem one koje si mi povjerio.

Godine prolaze, sve je bliže daleka obala.

Crkva plovi bez straha nemirnim morem života.
Nad njom su velika jedra Duha
i jarbol Tvojih ruku na križu raširenih.