Utorak, 5 srpnja

Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Slavimo danas svetu obitelj Isusa, Marije i Josipa. Oni su, uza sve životne poteškoće i nevolje, bili poslušni Božjem glasu. Tako su imali svoj mir, a njihov primjer i nama je na blagoslov. Htjeli bismo na ovaj lijepi blagdan dostojno proslaviti ova sveta otajstva. Zato ćemo zamoliti Gospodina da i nas učini vjernima i postojanima u svojoj službi.

  • Gospodine, ti si dao da se u tvome utjelovljenom Sinu ispune i ostvare sva drevna proroštva. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojom vjernošću i postojanošću ti si uvijek vršio volju svojega Oca. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo ustrajni i postojani u molitvi, slavljenju svetih otajstava i u čestitu životu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Svima nam je dobro poznato kako je posebno ozračje u obitelji u kojoj se očekuje prinova, pogotovo ako je to prvo dijete. Svi se raduju i ne mogu dočekati taj radosni dan. I kad se djetešce rodi, svi govore kako je lijepo i krasno, a roditelji, naravno, već zamišljaju lijepu i sjajnu budućnost koja stoji pred njihovim djetetom. I sada, pomislimo, kako je bilo majkama one djece koja su rođena u skloništu, koja već prvoga dna svoga života postaju prognanici. Ono što se u svoje vrijeme događalo djeci u Vukovaru, događa se iz dana u dan širom svijeta. Kako je to bolno i strašno za roditelje…


Ustani, uzmi dijete


Upravo se to događalo svetoj obitelji (Mt 2, 13-15.19-23). Isus se rodio u Betlehemu, daleko od svoga doma. I onda, u jednom trenutku, kao da je sve krenulo ljepše. Došli su pastiri, radovali se s njima i divili se djetetu i zasigurno ga darivali. Uskoro dolaze i mudraci, ugledni, poštovani i bogati stranci, klanjaju se Isusu i daju mu darove. I sad su Marija i Josip mogli očekivati mirni povratak u svoj dom, da bi započeli živjeti normalnim životom mlade obitelji. Kad, evo nove nesreće! Anđeo se u snu javlja Josipu i veli: Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem, jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi. Sada, evo, slijedi pravo izbjeglištvo u tuđu zemlju. Još iste noći oni bježe u Egipat. To stvarno nije bilo lako. Mnogi su od vas kušali kruh prognanički. Teško je strancu u tuđoj zemlji, pogotovo ako je siromašan. Ali, evo, Josip i Marija poslušno izvršuju ono što im je od Gospodina bilo rečeno po anđelu.

Mogli bismo sada postaviti bezbroj pitanja. Kao prvo, zašto je Bog dopustio da se baš u tako teškim uvjetima rodi njegov Sin. Tolika su djeca onoga vremena bila rođena u mirnom okruženju svoje obitelji. Isus ne. I sada, treba još trpjeti prognanstvo u oskudici i tjeskobi, kao stranci u tuđoj zemlji. Zašto je to Bog dopustio? Je li to stvarno bilo potrebno? Tko to može razumjeti? Zapali bismo u tjeskobu, kad bismo nastavili dalje postavljati pitanja: Zašto su Isusa odbacili glavari njegova naroda? Zašto je on toliko strašno trpio? Zašto je Bog dopustio da jedan od Dvanaestorice samoubojstvom dokonča svoje život? Tko to može znati? Tko može dospjeti do tajna Božjih?

Još nas veća tjeskoba može zahvatiti ako u tome smislu počnemo promatrati svoj život nabrajajući nezgode, nevolje, neprilike, a koji puta i tragedije koje pogađaju nas osobno ili našu obitelj. Razumljiva su takva naša tjeskobna pitanja. Jedini ispravni odgovor daju nam Josip i Marija. Oni su jednostavno poslušali Božji glas. Baš kao što je Marija kod Isusova začeća u jednostavnosti srca rekla: Evo službenice Gospodnje. Neka i bude po riječi tvojoj. Baš kao što je i Josip, na anđelovu riječ, uzeo k sebi Mariju, svoju ženu, iako ju je mislio otpustiti. Baš kao što je, konačno, Isus rekao: Ne moja, nego tvoja volja. Tako su Josip i Marija jednostavno ustali i pošli kamo im je bilo rečeno. Zato i mi – kako nas je Isus poučio – svakodnevno govorimo: Budi volja tvoja…


I osta ondje


Ima nešto što je gore i od nevolje: neizvjesnost. Josip i Marija su prognanici u tuđoj zemlji. Mučno je i teško. Ali najteže je pitanje: Dokle? Anđeo je kratko rekao neka ostanu ondje dok im on ne rekne. A kad će im to reći? Za godinu, dvije; ili možda za deset? Opet će se neki od vas sjetiti, da je upravo to bilo najteže u prognaničkom životu. To pitanje: Dokle…? I opet, Marija i Josip, prihvaćaju tu nevolju i u tuđem svijetu brinu se za dijete.

To je ono, što i nama uporno govori Božja riječ. Veli Isus: Svojom ćete se postojanošću spasiti (Lk 21,19). Na drugom mjestu veli Isus opet: Tko ustraje do svršetka, bit će spašen (Mt 10,22; 24,13). Upravo je to naš put, put naših obitelji. Strpljivost i postojanost. Zar ne, da smo naučili biti strpljivi s djecom dok ne ojačaju i nauče ono osnovno što je potrebno za život u obitelji i društvu? Zar ne da smo uporni i postojani dok malenu djecu učimo nekim vještinama, kao što je, na primjer, način kako valja jesti za stolom? Evo, upravo bismo tako trebali biti postojani i uporni i u nastojanju da odbacimo od sebe svaki grijeh, te da živimo dostojno poziva kojim smo od Boga pozvani. Nije lako ustrajavati u molitvi, u praštanju, u dobrim djelima. Nije uvijek lako opirati se strastima i grijesima. Ta slabi smo ljudi! Pa ipak, upravo je to način kako se spašavamo. Tim je putem išla i sveta obitelj, tim putem idu svi Božji ljudi. Evo vrlo rječitog primjera iz života svetoga Pavla. On o sebi govori sljedeće: U svemu se iskazujemo kao poslužitelji Božji: velikom postojanošću u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima (2 Kor 6,4-5).


 Nastani se u gradu zvanu Nazaret


Nakon što je Herod umro, sveta se obitelj vraća u svoju domovinu. Nastanjuju se u Galileji, u gradu Nazaretu, da bi se, veli Matej, ispunilo što je bilo rečeno po prorocima Zvat će se Nazarećanin. Prisjetimo se. U poimanju ondašnjih Židova Galileja je bila zabačena i prezrena pokrajina. Grad Nazaret se, k tomu, ni jedanput ne spominje u Starom zavjetu. Isus je odrastao, današnjim rječnikom rečeno, kao totalni provincijalac, čovjek iz zaostale pokrajine i neznatna grada. Očito, braćo i sestre, Bogu nije stalo do onoga što je veliko u ljudskim očima. Isus će kasnije mirno reći: Što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom (Lk 16,15).

Dobro je da to znamo. Kinjimo se i mučimo i preko svojih sila i mogućnosti da svojoj obitelji priskrbimo određeni životni standard. Brinemo se oko školovanja, zaposlenja, plaće, oko dodatne zarade, odjeće, obuće, godišnjih odmora, oko zdravlja. Svjesno i nesvjesno zavidimo onim bogatima, uspješnima, mladima i zdravima. Žudimo za posebnim mjestima, gradovima, počastima. Htjeli bismo da se za nas na, da se naše me poštuje, da nam ljudi odaju priznanje. Nesretni smo ako svojoj djeci ne omogućimo baš sve što smo mi ili oni zacrtali… A Isus odlazi u Nazaret. Živi skrovito, siromašno, radeći svojim rukama.

Upravo zato danas uzimamo za uzor i Isusa i Mariju i Josipa. Oni su uzor naših obitelju, rekao bih, upravo zbog toga što su iz Božje ruke uzimali sve nevolje, tjeskobe i poteškoće svoga obiteljskog života, znajući i vjerujući da Bog sve vidi, sve zna i sve mudro vodi. I doista, spašeni smo poslušnošću i postojanošću Marije i Josipa, a ponajviše poslušnošću Isusa Krista koji je sama sebe za nas predao i po čijem uskrsnuću i mi uskršavamo.