Sveti Bonaventura

Ruka Gospodnja bijaše s njime. Predivna biblijska slika Božje pratnje čovjeka, njegova stvorenja. U godini smo Gospodnjoj 1221. nakon Krista. U čestitoj obitelji Ivana i Ritelle Fidanze rodi se muško čedo kojemu na krštenju nadjenuše ime Giovanni – Ivan mu je ime! Neki mu godinu rođenja stavljaju u 1217.[1] Bijaše to u mjestu Civita kod Bagnoregia u pokrajini Viterbo, stotinjak km sjeverno od Rima. Kao što se onoj staroj novozavjetnoj Elizabeti i još starijemu starozavjetnomu svećeniku Zahariji čudesno rodi sin jedinac kojemu roditelji, po anđelovu navještenju, dadoše ime Ivan – Bogu mio, te „ruka Gospodnja bijaše s njime“ (Lk 1,66), tako se i u ovoj talijanskoj zdravokršćanskoj obitelji kod Viterba rodi Ivan i ruka Božja bijaše također s njime. Što to znači? Evo ovo, nastavljajući u slikovitu stilu: Bog svoju mudru i moćnu ruku nadvija nad dječakom ili mladićem Ivanom kojemu sjenom od tajanstvene ruke po zemlji pokazuje put u život. Da se sjena čita i slijedi, hoće se malo očinjega vida, zdrava razuma i čvrste vjere u molitvi da Bog pokaže svoju svetu volju. Kuda sjena – tuda Ivan. Ivan Krstitelj pođe u Jeruzalem u školu za svećenika, jer bijaše roda Aronova i po ocu i po majci. Ali najednom nema sjene ruke Gospodnje. Bog s nama, gdje je sjena? čudi se i pita. Sve do tada gledaše kao neku sjenu kako treperi u njegovu životu, a sada ona nesta kada mu je najpotrebnija. Vrati se on i na jednom raskrižju ukaza mu se sjena kažiprsta desnice Gospodnje koja ga uputi u Judejsku pustinju, na obale rijeke Jordana, u proročku službu. Tu je tvoje područje djelovanja. Tu ćeš postiti i moliti! Tu propovijedaj i obraćaj! I pripremaj se da budeš putokaz izgubljenim sinovima doma Izraelova. Tu se, Ivane, pripravljaj za vrhunsko svjedočanstvo – krvavo mučeništvo za Božje zapovijedi i njegovo ćudoređe kojim ravna cijelim čovječanstvom!

I Ivanovi nastupi prema drugima bijahu jasni i odlučni: Ovuda! Kuda si navalio u šipražje i žbunje nemorala, oštro opominje Ivan Krstitelj sve, od obična vojnika do galilejskoga neokrunjena kralja Heroda Antipe.

Sjena ruke Gospodnje odvede i našega Giovannija Fidanzu u osnovnu školu u samostan sv. Franje, gdje se pokaza tako inteligentnim u glavi i tako čestitim u srcu da ga nikako ne smjedoše ostaviti na selu da čuva koze. Njega ruka Gospodnja preko manjih uspjeha vodi k većima, iz osnovne u srednju, iz srednje na sveučilište. A u sebi imaše zdrav obiteljski odgoj, duh molitve i poštovanje Božjega zakona. 

Pariz, 1235. Kao 15-godišnjaku sjena se Božjega kažiprsta okrenu prema dalekom Parizu, 1100 km od Rima. I bȋ poslan u francusku metropolu, gdje će mu Bog, sjenom svoje desnice kroz daljnjih 40-ak godina između Pariza i Asiza, pripremati uspon ne u svjetovnoj karijeri nego u Crkvi svojoj, u Franjevačkom redu, na putu svetosti. Stiže u Pariz da studira sedam slobodnih umijeća – gramatiku, retoriku i dijalektiku te aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu – kao naša klasična gimnazija, tj. pripravnički tečaj za sveučilište. U osam godina završi tih sedam umijeća, sve s najboljom ocjenom. A i mladenački život discipliniran, uzoran i uvijek pod nadzorom.

Franjevac, 1243. Sjena ga ruke Gospodnje dovede do Manje braće franjevaca (tada bijaše jedan Red sv. Franje, a ne četiri kao danas!) kojima se pridruži kao član, promijeni ime Giovanni u fra Bonaventura i nastavi studirati teologiju u Parizu, najvećem i najpoznatijem europskom sveučilištu – Universitas studentium et professorum – koje tada brojaše oko 10.000 studenata. To tada bijaše vrtoglava znamenka, a danas Pariz s 2 milijuna i 200 tisuća stanovnika ima čak 13 sveučilišta s Institut catholique–om koji sam broji sedam fakulteta. Uostalom samo Zagrebačko sveučilište danas ima oko 70.000 studenata s 29 fakulteta, 3 akademije, jednim interdisciplinarnim studijem, i jednim sveučilišnim centrom. Fra Bonaventura u Redu i na fakultetu razvijaše razum u mozgu a mozak u glavi sežući u svjetlosne visine, dok srce vježbaše u grudima dopirući u neslućene dubine evanđeoske poniznosti. Sve više uviđa da je s Božjom pomoću na više pozvan.

Magister teologije, 1253. Završivši teološki studij s najvećim stupnjem: magister theologiae, u rangu današnjega doktorata, i postigavši veniam docendi – dopuštenje da može predavati na sveučilištu, poče držati predavanja na Sorboni, ali za kratko, jer izbi sukob između svjetovnih svećenika, s jedne strane, i redovnika prosjačkih redova, franjevaca i dominikanaca, s druge. Bijaše uključena i Sveta Stolica pomirujući dijecezance i redovnike.

Brevilòquium, 1254.-1257. Iako i sam fra Bono bijaše isključen iz predavanja, on se ne oda ljenčarenju, nego  sastavi svoje najvažnije teološko djelo između njih dvadesetak – Breviloquium – Sažetak kršćanskoga nauka, sintezu svega bogoslovlja na 350 stranica knjige današnjega formata. Breviloquium sadrži dragocjene definicije i pouke korisne ne samo učitelju da poučava nego i učeniku da ih uči. A taj Sažetak u onome što donosi kao pregled teoloških učenja, može biti pravi udžbenik prikladan za profesora. Iz naslova drugih knjiga vidi se fra Bonaventurin interes: Zbirka 10 Božjih zapovijedi; Sedam darova Duha Svetoga; Šest dana stvaranja; Otajstvo Trojstva; Kraljevstvo Božje u evanđeoskim parabolama; O savršenu životu redovnicima itd. A u svemu tome on se sam duhovno izgrađivaše.

General Reda, 1257. Fra Bono bȋ izabran za Generala Reda franjevaca, sedmi Generalni ministar, koji upravljaše Redom punih 17 godina, do smrti. Kao Franjevački general osobito se dade na proučavanje i razvijanje osnivateljske misli sv. Franje Asiškoga. Napisa detaljan njegov životopis, tj. Legendu maior, koji je u Redu prihvaćen kao službeni. Po svojoj sposobnosti organiziranja unutrašnjega redovničkog ustroja i po znanstveno-teološkom usmjerenju Reda, fra Bonu smatraju drugim osnivačem Franjevačkog reda Manje braće. Njegova ideja bijaše da je filozofija sluškinja teologije, a teologija treba voditi u mistično-asketski doživljaj Boga. U tu svrhu napisa djelo Itinerarium mentis in Deum  – Put duha k Bogu, najčitanija Svečeva knjiga, koja je prevedena i na hrvatski 1974., za njegov 700. smrtovdan.[2]

Narbonske konstitucije, 1260. U Redu se pojaviše dvije snažne struje: duhovnjačka ili karizmatička, s jedne strane, i uključenje redovnika u strukture Crkve u pastoralu, s druge. Trebalo je naći pravila za povezivanje tih dviju struja, koje se pomiriše na Generalnom kapitulu 1260. u Narboni u Francuskoj, u tzv. Narbonskim konstitucijama, koje bijahu temelj svima drugim franjevačkim obnovljenim i prilagođenim konstitucijama do danas.

Tijelovo, 1264. Papa Urban IV. (1261.-1264.) uvede blagdan Tijelova u liturgiju. Bijaše to poseban zamah pobožnosti prema Presvetoj Euharistiji, početku i vrhuncu svega kršćanskoga života. 

Kardinal i biskup, 1273. Blaženi papa Grgur X. (1272.-1276.) imenova fra Bonaventuru kardinalom i biskupom Albana kod Rima da bi mogao u Lionu organizirati Drugi ekumenski koncil 1274. godine, koji bijaše namijenjen sjedinjenju Katoličke Crkve i Pravoslavnih Crkava, pomoći Svetoj Zemlji i reformi u Crkvi. Koncil održa pet sjednica s 560 biskupa i opata. Upravo dok kard. Bonaventura bijaše na Koncilu, pogodi ga smrt – govori se o nekoj vrsti trovanja – u 53. godini života. U malo godina steče zasluge mnoge.

Tri su krjeposti koje je vrijedno istaknuti u Bonaventurinu životu:

Prvo, poniznost. Papa Urban IV. godine 1264. najavi “konkurs”, kako bi se to danas reklo, za najljepšu euharistijsku pjesmu prigodom uvođenja blagdana Tijelova u liturgiju. Na taj konkurs bȋ pozvan dominikanac Toma iz Akvina, franjevac Bonaventura i još neki. Kada Toma stade čitati svoj Adoro Te devote – Klanjam ti se smjerno – Bonaventura svoj napisani pjesmotvor zgužva i raspara, smatrajući da nije uopće vrijedan da se pročita uz euharistijsku liriku, estetiku i teologiju Tominu. Istinska gesta skromnosti, a ne zavisti, a nama žao što se i Bonaventurin Adoro te devote ne očuva, jer bi se sigurno i njegov himan danas pjevao po nekim našim crkvama. A njegova pobožnost prema Euharistijskom Isusu bijaše uzorna i svima primjerna. Euharistija!

Drugo, marijanska pobožnost. Iz teoloških razloga i iz ljubavi prema Kristu, on pokazivaše posebnu pobožnost i njegovaše iskrenu odanost prema Blaženoj Djevici Mariji. I tu nam je primjer zdrava stava prema Gospi, Isusovoj fizičkoj Majci i našoj duhovnoj majci. Marija!

Treće, crkvenoljubiv. Pokaza se osobito razboritim i vještim u pregovorima i raspravama u Lionu oko sjedinjenja zapadnoga i istočnoga dijela Crkve Kristove. Povijesne prilike ne pogodovahu uspjehu toga sjedinjenja, koje inače i dan danas može biti samo djelo Božje i djelo molitava i nastojanja opće Crkve. Crkva!

Dvjesta godina nakon fra Bonaventurina preminuća franjevac konventulac papa Siksto IV. 1482. proglasi Bonaventuru svetim.

Stotinu godina nakon kanonizacije, 1588. godine, papa Siksto V., također franjevac konventualac, podrijetlom hrvatski Bokelj,[3] proglasi ga učiteljem Crkve, nazvan doctor seraphicus. Eto postiže dva najveća stupnja i odličja, koja Crkva daje svomu vjernomu sinu: kanonizira ga i proglasi doktorom, naučiteljem, svježim i originalnim tumačem Božje riječi. Rijetke je Crkva proglasila svojim naučiteljima. Svega 36 svetaca, među kojima i 4 svetice. Fra Bono je jedan od trideset i šestero. Blagdan mu slavimo 15. srpnja.

Eto kako se najlakše postaje svetac: ljubav prema Euharistiji, pobožnost prema Mariji i vjernost prema Crkvi. Razumije se sve u ozračju vjere i ljubavi prema Presvetomu Trojstvu.

Dvojica hercegovačkih svećenika izradiše svojedobno doktorske disertacije po djelima sv. Bonaventure: don Petar Čule, u Innsbrucku, 1923. pod naslovom: Doctrina s. Bonaventurae de statu primi hominis – Nauka sv. Bonaventure o stanju prvoga čovjeka (Petar je biskup: 1942.-1980.), i fra Rufin Šilić, Christus und die Kirche – ihr Verhältnis nach der Lehre des heiligen Bonaventura, Breslav (Wroczlaw), 1938.[4] (fra Rufin je provincijal: 1967.-1976.).    

U Bosni i Hercegovini katedrala sv. Bonaventure u Banjoj Luci, prva, građena 1885.-1887., srušena u potresu 1969., iz temelja sagrađena nova, 1972.-1973., posvećena 2001.

Žarko molimo sv. Bonaventuru da nas sve kod Gospodina zagovara da u kršćanskoj vjeri živimo štujući Euharistiju, u nadi rastemo časteći Djevicu Bogorodicu i u ljubavi se usavršavamo služeći Crkvi Kristovoj na putu prema Bogu.

[1] https://www.catholic-hierarchy.org/bishop/bbnvnt.html

[2] Sv. Bonaventura, Put duha k Bogu (preveo: M. Šikić), KS, Zagreb, 1974.

[3] „Papa Siksto V. i Hrvati“, u: Crkva u svijetu,  Split, 3/1985., str. 283-301. https://hrcak.srce.hr/clanak/128393

[4] Hrvatski prijevod: Krist i Crkva. Njihov odnos prema nauku svetoga Bonaventure, Ziral, Mostar, 2013. Vidi recenziju: I. Raguž, https://hrcak.srce.hr/file/171720