Četvrtak, 2 prosinca

Sveti Toma Akvinski

Spomendan svetog Tome Akvinskog slavi se 28. siječnja, a riječ je o jednom od najznačajnijih teologa u povijesti Katoličke Crkve, onome koji je znao skladno povezati razum i vjeru, filozofiju i teologiju.



Sveti Toma Akvinski rođen je 28. siječnja 1225. god. nedaleko od Napulja, na imanju Aquino, u grofovskoj obitelji. Majka mu je bila rođakinja njemačkoga cara Fridrika II. Odmalena se isticao u znanju i želji za stjecanjem novih spoznaja, što mu je pomoglo i u sazrijevanju u vjeri i traženju puta k Bogu. U djetinjstvu je ušao u samostan Monte Cassino kao benediktinski oblat (onaj koji živi u samostanu, ali nema redovničke zavjete), gdje je primio temeljnu naobrazbu, a onda je studij nastavio u Napulju. U dobi od 19 godina, protivno roditeljskim željama, stupio je u dominikanski red. Kako je prepoznat kao veliki um, poglavari su ga poslali na daljnji studij u Köln i Pariz, gdje mu je učitelj bio sveti Albert Veliki. Poznata je anegdota prema kojoj je Toma u vrijeme studija bio vrlo šutljiv, iako je bila jasno uočljiva njegova učenost, pa su ga zbog toga kolege prozvali šutljivim volom. Na takvo zadirkivanje sveti je Albert uzvratio: „Taj će nijemi vol jednom tako riknuti da će cijelim svijetom odjeknuti!“ Daljnji život svetog Tome potvrđuje da je tako i bilo. Nakon stjecanja doktorata predavao je na studijima u Parizu, Rimu, Anagniju, Viterbu, Orvietu i Napulju.

Ostavio je iznimno velikoga traga na cjelokupnu teološku misao Katoličke Crkve, a između njegovih djela posebno se ističe Summa theologiae (Teološka suma), podijeljenu u tri dijela, u kojoj je sustavno obradio cijelu teologiju svoga vremena. I danas to njegovo djelo zauzima vrlo važno mjesto unutar teologije, o čemu svjedoče i prijevodi na mnoge jezike. Strukturirano je kroz pitanja i odgovore, odnosno na način da se sustavno i jasno obrazlažu sva teološka pitanja, uvažavajući doprinos svih znanosti.  

Načelno se može reći da je središnja Tomina misao vezana uz odnos razuma i vjere, odnosno filozofije i teologije. Razumom se istina, promatrajući stvarnost oko sebe, može doći do Boga, ali teško i ispravljajući mnoge zablude, i u tom smislu filozofija pokazuje svoje nedostatke. S druge strane Božja Objava je ona koja rasvjetljuje čovjekov razum i omogućuje mu ne samo da racionalno spozna Božje postojanje i njegov vrhovni autoritet, nego da ga spozna kao Biće ljubavi, kao onoga koji nas po svojem nedokučivom naumu spašava po žrtvi svoga Sina. U tom svjetlu, Toma priznaje važnost filozofije i slijedeći njezine metode donosi mnoge zaključke, od kojih se mogu posebno istaknuti pet puteva ili pet argumenata kojima dokazuje Božje postojanje: iz kretanja, iz uzročnosti, iz nenužnosti, iz stupnja savršenosti i iz svrhovitosti, ali još više naglašava važnost usklađenosti filozofije i teologije, jer samo na takav način čovjekov razum može doprijeti do Božje uzvišenosti. Filozofija je zato ancilla theologiae (sluškinja teologije), tj. ona koja pomaže otkrivanju božanskih i vječnih istina, ali i teologija zahtijeva metode spekulacije koje se oslanjaju na razum.

Sveti Toma je bio ne samo najznačajniji predstavnik zrele skolastike, nego je do danas ostao jedan od najvažnijih teologa Katoličke Crkve. Njegova je vrijednost i u tome što je unio aristotelovsku misao u katoličku teologiju na način da joj je dao kršćanske naglaske i oplemenio Božjom Objavom. Također je ponudio i vrijedne ekumenske impulse, razradio važnost naravnog zakona, dao drukčiji pogled na kršćansku etiku itd. Napisao je ukupno 118 djela, a osim Teološke sume mogu se posebno istaknuti Suma protiv pogana, O istini, O besmrtnosti duše, O duši, O sjedinjenju utjelovljene Riječi itd.

Iako je naglašavao važnost uskladivosti razuma i vjere, filozofije i teologije, prirode i Objave, intelekta i osjećaja, svojim je životom pokazao kolika je neiscrpna vrijednost one vjere koja se ne zaustavlja samo na racionalnosti, nego seže duboko u kontemplaciju i mistiku. Sam je tako,  iako vrlo učen, ostao iznimno ponizan i siromašan duhom, a takva je nagnuća posebno crpio iz ljubavi prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. O tome svjedoče i njegovi himni „Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš“ i „Divnoj dakle“ („Usta moja uzdižite k preslavnome Tijelu glas…“), koje je napisao 1264. god. na molbu pape Urbana IV. za proslavu novog blagdana Tijelova, a koji i danas kod vjernika svojom dubinom izazivaju potrebu za skrušenošću pred tolikim Božjim otajstvom. Drugim riječima, iako je bio izvrstan um, za sebe bi rekao da je više naučio ispod Isusova križa nego iz svih pročitanih knjiga.

Iako, dakle, za Tomu sve počinje i sve završava u Bogu, on u svojim djelima pokazuje i veliko zanimanje za čovjeka, naglašavajući njegovo dostojanstvo i razvijajući određeni antropocentrizam. Taj antropocentrizam nije zatvoren u imanenciju ili glorificiranje čovjeka mimo Boga, nego naprotiv onaj koji želi naglasiti čovjekovo dostojanstvo kao onoga bića koje je stvoreno iz ljubavi i s ciljem da svojim umom otkrije izvor i uvir Božje ljubavi. Stoga je sveti Toma prije svega čovjek vjere i mistike, a onda znanosti i racionaliziranja. To se posebno može reći nakon što je imao pred kraj života viđenje Krista na križu. O tome svjedoči još jedna anegdota iz njegova života, a koja kazuje kako sveti Toma nije dovršio svoju Teološku sumu, nego je to učinio njegov učenik, kojemu je rekao da mu se nakon Božje objave sve što je napisao čini tek kao pljeva.

Papa Grgur X. ga je pozvao da kao vrsni poznavatelj teologije sudjeluje na Drugom lyonskom saboru, ali ondje nije stigao jer je umro na putu, u cistercitskom samostanu Fossanovi, kojih stotinjak kilometara jugoistočno od Rima. Bilo je to 7. ožujka 1274. god., u dobi od 49 godina. Svetim ga je proglasio papa Ivan XXII. 1323. god., a papa Pio V. 1567. crkvenim naučiteljem. Naziva se i „anđeoski naučitelj“, „univerzalni naučitelj, „zajednički naučitelj“ „naučitelj čovječnosti“. Zaštitnik je filozofa, akademika, katoličkih sveučilišta,  studenata, teologa, prodavača knjiga, nakladnika itd.