Barnaba s Cipra

Svetom Barnabi pravo je ime Josip, a aposto­li ga nazvaše Barnabom – što znači u prvom redu „sin proroštva“, jer Barnaba bijaše i prorok (Dj 13,1). A znači i „sin utjehe“, jer se vježbaše u tješenju drugih ne samo lijepim riječima nego i još ljepšim djelima. Susrećemo ga u prvoj krš­ćanskoj zajednici od početka, čak i pod nazivom „apostola“, ali u širem smislu riječi (Dj 14,4-5.14). u Novom Zavjetu njegovo se ime spominje oko 30 puta, najčešće u Djelima apostolskim. Upadljiva je značajka njegove naravi marljivost u poniznosti zbog koje neprestano stječe sve veće povjerenje drugih. Pratimo ga kronološkim redom.

Donio novac apostolima

A Josip, od apostola prozvan Barnaba, to znači Sin utjehe, levit, rodom Cipranin, posjedovaše jednu njivu; proda je pa donese novac i postavi pred noge apostolima (Dj 4,36-37).

Barnaba, levit ili službenik u hramu, rodom je s grčkoga otoka Cipra. Posjedovaše nešto imanja i kuću u Jeruzale­mu. Rođena mu sestra Marija bijaše udana u Jeruzalemu. Muž joj se ne spominje. Njezin je sin Marko, evanđelist. Kada poče funkcionirati prva apostolska zajednica, Barnaba svoje jeruzalemsko imanje proda i sav utržak donese apostolima na raspolaganje za potrebe crkvene općine. Tim svojim velikodušnim činom i uglađenim načinom izazva nemale simpatije, naklonost i povjerenje Apostolskoga zbora, u prvome redu sv. Petra, predstojnika zajednice. Barnaba ne žali svojih mate­rijalnih dobara, a i sve duhovne sposobnosti sta­vi u službu nove zajednice i Isusova evanđelja. Doslovno shvati onu Isusovu: Prodaj pa podaj (Mk 10,21), i hajde za mnom! Čudesno zvanje.

– Ovdje se dobro upitati: shvaćamo li mi svoju službu i svećeničko zvanje tako da mi dajemo Crkvi ili samo očekujemo od Crkve? Znam da ima onih koji rade i grade i ne žale iz svoga džepa uložiti, makar se nikada ne izravnalo, kao što ima i onih koji su uvjereni da im je Crkva uvijek dužna, kao što im je i rođena majka, koja im je sve dala što samo majka može dati, uvijek nešto dužna! 

Doveo Savla k apostolima

Kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: ni­su vjerovali da je učenik. Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio, i kako je u Damasku smjelo propovijedao Ime Isusovo (Dj 9,26-27).

Savao, zakleti dušmanin prve Crkve, nakon damašćanskoga viđenja, osljepljenja i progledanja, promijeni put i pamet. Poče propovijedati Krista već u Damasku. Zatim se povuče tri godine u Arabiju i ponovo se vrati u Damask. Kada mu zemljaci Židovi životu zaprijetiše, ne preosta mu drugo nego da bijegom izvuče živu na ramenu glavu. Stiže u Jeruzalem. Tu se htjede priključiti kršćanima, ali svatko bježi od njega kao od gladna vuka. Uživimo se u Savlovu situaciju: čovjek nije prispio ni tamo ni amo. Židovi ga progone na mrtvo ime, a krš­ćani ga se boje na mrtvo ime. Savao bi najradije jaukao svim glasom svojim. Jedini mu Barnaba prilazi i rukuje se s njim. Iz ovoga neki zaključuju da Barnaba možda bijaše Savlov suučenik u Jeruzalemu kod nogu Gamalielovih, tj. da se poznavahu. Uze ga pod ruku i dovede k apostolima. Predstavi ga kao onoga kojemu se Gospodin ne samo ukaza nego s njim i razgovaraše. Barnabina je preporuka razmotrena i uvažena. Primi ga u audijenciju sam sv. Petar.[1] I ostade s njim na ordinarijatu „petnaest dana“ (Gal 1,18). Razlika između Barnabe i ostalih učenika jest u tome što drugi u Savlu gledahu ono najgore, nepopravljiva progonitelja, kamuflanta, uhodara, dok Barnaba u njemu čitaše ono najbolje, obraćenika oblivena milošću i mi­losrđem Božjim. Barnaba steče po­vjerenje kod apostola kada im bijaše donio zavežljaj novca, a evo sada kud i kamo više: dovede im živa čovjeka, obraćenika! Kako mu se ne će vjerovati?! Da tada Barnaba ne pristupi Savlu i apostolima ga ne predoči i za njega ne posvjedoči, Bog zna što bi bilo od toga novoobraćenika. Savao nakon toga ode u rodni Tarz, gdje provede više vremena, možda upravo po preporuci apostola. Jednoga će dana doći po nj Barnaba da pođu zajedno u misije među poganske narode.

– Vrlo je lako o drugima misliti loše, hajde misli kao Barnaba! A ako misliš, sigurno ćeš to nekomu i iznijeti. Lakše je druge sumnjičiti, ogovarati i otkucavati negoli ih na pravom mjestu preporučiti. Koliko si do sada preporučio dječaka za sjemenište, djevojčica za samostan? Znam da u tome sudjeluje mnogo faktora, od Božje milosti do ljudske volje i nevolje, ali kako je s tvojim faktorom? Koliko imaš u sebi Barnabina duha i radosti nad milošću Božjom? Da baciš na kartu povjerenja? 

Apostolski vizitator u Antiohiji

Barnaba osvoji apostole. Pokaza se vri­jednim i za najosjetljivije zadaće. Evo jedne tak­ve. U Antiohiji sirijskoj izbi nemala uzbuna. Naime, u vrijeme Stjepanova kamenovanja kršćani se iz Jeruzalema raspršiše po Judeji. Neki čak dospješe u Antiohiju. Ondje počeše obraćati po­gane na kršćanstvo, i to direktno, ne preko židovstva i obrezanja. „Vjeruješ li?“ – Vjerujem! „E onda: Marko, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. I tako redom. I gotov kršćanin! Dočulo se za tu neobičnu metodu u Jeruzale­mu. Apostoli se uznemirili, ne snalaze se. Ne znaju otprve ni pravoga odgovora. Trebaju najprije stvar razborito ispitati da se ne zalete. Zato šalju svoga vizitatora Barnabu, levita, neka izvidi situaciju i neka podnese izvješće apostolima što je posrijedi.

Kad on stiže i vidje milost Božju, obradova se te potaknu sve da u odlučnosti srca osta­nu uz Gospodina. Ta bijaše to muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere. Znatno se mnoš­tvo prikloni Gospodinu (Dj 11,23-24).

Najprije se ističe da se Barnaba, kada vidje milost Božju na djelu, obradova od srca [u grčkom je izvrsna igra riječi: idon ten harin ten tou Theou ehare – kad vidje Božju milost, bi mu milo, omili mu]. I potaknu ljude da ostanu uz Gospodina Isusa. Divne su oznake koje sv. Luka prenosi o Barnabi: to je muž u sebi čestit, radostan zbog uspje­ha drugih, pun vjere u Boga i pun Božjega Duha. Tri poželjne karakteristike za jednoga apostola, biskupa, svećenika.

Prvo: pošten, častan, pravedan, transparentan, fair and square – čist i čestit, poštenjačina! To ne treba dalje, jer to je tako očito da se time sve drugo prikazuje i osmišljuje.

Drugo, pun vjere u Isusa Krista i pun povjerenja u ljude i njihovo obraćenje. Povjerova Savlu, sada vjeruje i u Antiohijce obraćenike.

Treće, pun Božjega Duha, i njegovih sedam nebeskih darova, od mudrosti do straha Božjega. Vjeran, duhovan.

Kada Bar­naba vidje tako rodnu njivu, ne bijaše sebičan ni ljubomoran, nego se sjeti Savla i dogovorivši se s apostolima, ode po njega u Tarz, gdje bijaše proveo barem 7-8 godina, i dovede ga u veliku žetvu na plodne antiohijske njive.

Barnaba i Savao rame uz rame

Barnaba se zaputi u Tarz potražiti Savla. Kad ga nađe, odvede ga u Antiohiju. Punu su se godinu dana sastajali u toj Crkvi i pouča­vali poveće mnoštvo, te se u Antiohiji učeni­ci najprije prozvaše kršćanima (Dj 11,25-26).

Barnaba je pošten radnik i poželjan suradnik. Gdje vidi sposobna čovjeka, priznaje mu kvali­tete i traži njegovu pomoć. Bez ikakve zavisti i straha da će ga nadvisiti, da će on sada biti na drugom mjestu. Pa neka nadvisi. Svatko ima svoju visinu. Zove Savla da zajed­no rade za kraljevstvo Božje, u ljubavi i slozi. Neka se očituje milost Božja na djelu i Božje ime, a ne moje ime. Tu se Isusovi učenici po prvi put prozvaše „kršćanima“ – christianoi. Ne bijaše to u početku  pohvalna nego uvredljiva riječ od strane Židova i pogana. Stoga će i sam sv. Petar poticati kršćane da se ne stide toga Božjeg imena. Neka se srame biti nešto drugo: gulikože, preljubnici, lupeži, zlikovci itd.

Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; akoli kao kršćanin, neka se ne stidi, nego slavi Boga zbog tog imena (1 Pet 4,16).

Očito je riječ „kršćanin“ bila rugalica u nečijim ustima. Kao „nazarećanska sljedba“.

– Ne stidjeti se ne samo toga Isusova imena, nego nikakva kršćanskoga znaka: ni crkve, ni sakramenata, ni križnoga puta, ni blagoslovljene vode, ni milodara, ni habita, ni kolara, ni vjeronauka, ni Božićnih pjesama.

Ali nije dosta samo propovijedati, što su Barnaba i Savao marljivo činili cijelu godinu. Oni uvidješe i druge ljudske potrebe. Upravo nekako u to vrijeme neki prorok iz Jeruzalema, po imenu Agab, nagovijesti da će nastati ljuta glad u Judeji. I nastade 44. godine za cara Klaudija. Udari narod na jade i nevolje. Nema kruha, nema vode. A u Antiohiji ima i pšenice i vina. I složi se Crkva antiohijska da pošalje karitativnu pomoć Crkvi jeruzalemskoj:

Stoga će svatko od učenika, odlučiše, koli­ko smogne poslati da se posluži braći u Jude­ji. To i učiniše te poslaše starješinama po Barnabi i Savlu (Dj 11,29-30).

Čovjek se razveseli kad vidi velikoga Savla i Bar­nabu kako ne samo smjelo i učeno propovijedaju riječ Božju, nego također izlaze u susret konkretnim potrebama vjer­nika. Prvo caritas, zatim veritas. Njima nije iz poniženja goniti pred sobom konje s vrećama punim žita, krumpira, odjeće, lijekova i ostale robe da pomognu kršća­nima u Judeji. Kada je netko dobar, onda je dobar u svakom pogledu, a ne samo na riječima!

A možda najveće blago koje povukoše sa sobom bijaše jedan „liječnik bez granica“, Luka Antiohijac, intelektualac, obraćenik, brat koji će napisati Evanđelje i Djela apostolska. I kojega s tih njegovih biblijskih doktorata slave sve Crkve do Sudnjega dana.

Barnaba sa Savlom na Prvom misijskom putovanju (45.-49.)

Ova dvojica apostola ne mogoše više biti u granicama Palestine i Antiohije. Dovoljno se potvrdiše, te se pred njima otvori novi misijski prostor djelovanja. Treba međe pomicati i Evanđelje širiti.

U antiohijskoj je Crkvi bilo proroka i učite­lja… Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: „De mi odlučite Bar­nabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao“. Onda, pošto su postili i molili i položili na njih ruke, otpustiše ih (Dj 13,1-3).

U životu je tako: kada se netko pokaže vjernim u malome, povjerava mu se veći zadatak, šire polje rada. Kada dobro odgovoriš na jednome mjestu, pošalju te na teže, nad deset gradova. Ako si se dobro snašao u Antiohiji, Duh će te Sveti pozvati da pođeš sa Savlom i Barnabom u Salaminu i Paf, na otok Cipar, i gdje će se obratiti dvojica Ciprana: ugledni namjesnik Sergije Pavao i onaj zloglasni Elim – Vračar. Samo što je ovomu drugomu trebalo najprije osljepljenje da bi zatim mogao progledati (Dj 13,11). Od sada se Savao naziva Pavlom, možda upravo iz poštovanja prema tomu plemenitom ciparskom guverneru Pavlu.

Apostoli prijeđoše u Pergu pamfilijsku. Sa sobom bijahu poveli i mladoga Marka, koji bijaše Barnabin nećak (Kol 4,10). Njega Barnaba bijaše predstavio Pavlu i preporučio da s njima putuje u misije. Ali Marko u Pergi odusta od misija iz posve nepoznatih razloga, barem nam ih Djela ne donose. I vrati se u Jeruzalem neobavljena posla.

Zatim Pavao i Barnaba dođoše u Antiohiju pisidijsku brodeći kroz mnoge nevolje i bodreći sve da ustraju „u milosti Božjoj“ (Dj 13,43). A Riječ se Gospodnja pronese po svoj onoj pokrajini! Kamo god dospješe, bijahu izazov i senzacija.

U Ikoniju nastade prava pobuna i podvojenost. Pavao i Barnaba smjelo su svjedočili ne samo riječima nego i znamenjima. Ali protivnici njihovi navališe da zlostave i kamenuju apostole. Ako dobro ne miruje, zlo još manje.

Kada to opaziše, prebjegoše oni u likaonske gradove Listru i Derbu i okolicu (Dj 14,6).

Kad vas progone u jednome gradu, bježite u drugi, govoraše Gospodin. I on je sam bježao još kao dijete. Dok nije došao njegov čas. U Listri Pavao izliječi nekoga čovjeka hroma od majčine utrobe. Čudo neviđeno. Vidjevši što apostoli učiniše, praznovjerni ljudi nazvaše „Barnabu Zeusom, a Pavla Hermesom, jer je Pavao vodio riječ“ (14,12). Čak bi im kao bogovima žrtvovali i volove, da ih apostoli na jedvite jade ne zaustaviše u naumu. Iz ovih naslova – Zeusa i Hermesa – također je uočljivo da je Barnaba mogao biti krupnije tjelesne građe – ljudeskara, a Pavao sitnije – čovječuljak.

Ne zaboravimo spomenuti da su apostoli ovdje našli vrloga mladića po imenu Timoteja, kojega je Pavao krstio i kojega će priključiti svojoj misijskoj ekipi na Drugom misijskom putovanju (49.-52.). Luka pa Timotej. Kakav duhovni i misijski ulov!

Prelazeći od Derbe do Listre, od Ikonija do Antiohije Barnaba i Pavao učvršćivahu

duše učenika, bodreći ih da ustraju u vjeri, jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje (Dj 14,22).

Dakle, tješili su vjernike mnogim nevoljama koje vode u nebo. Riječi aktualne u svakoj zoni i sezoni ovoga vijeka i svijeta.

Barnaba se prikloni Petru

Pavao donosi jednu nemilu epizodu iz Antiohije u vezi s ponašanjem Petrovim.

A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih, jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati, bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi, te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću (Gal 2,11-13).

Ako čitav problem izdignemo na razinu javne sablazni, pogotovo na princip vlastite savjesti, onda uopće nije problem, jer će se tim dvama načelima ravnati i sam Pavao. Uostalom, tu nije nastao nikakav lom prijateljstva među apostolima. Malo rječkanja da se vatra ne utrne.

Raziđoše se u mišljenju…

Kad su na početku svoga Drugoga misijskog putovanja željeli pohoditi braću po svim grado­vima u kojima su već navješćivali riječ Gospod­nju, Barnaba i Pavao ne mogoše se sporazumjeti da li da povedu Marka ili ne. Barnaba ujak prihvaća nećaka bez kolebanja, ali strogi Pavao ne želi ni čuti za njega. Tako napuče među njima vez prijateljstva, dođe do ozbiljna rječkanja, do ogorčenja – paroksizma – i do raskida. Tko bi ikada pomislio da se onakva dva prijatelja mogu ikada udaljiti jedan od drugoga a da ljutito ne pruže ruke jedan drugomu? Rastadoše se dotad nerazdvojivi apostoli. Barnaba opet sa sestrićem Markom – krv nije voda! – ode na svoj rodni Cipar, a Pavao sa Silvanom onim istim putem kojim je išao prije nekoliko godina (Dj 15,36-41). Što je doživio Barnaba s Markom, ne znamo. Pisac se Luka našao u Pavlovu timu i na njegovu misijskom brodu. Čim je Barnaba „ostavio osvijetljeni krug svoga velikog prijatelja, nestao je opet u tami legende“.[2]

– „I među svetima bilo je riječi“, veli narod. Kamo li ne će među nama nesvetima. Eto biblijskoga oslonca za takvu poslovicu. Ovdje se naš sud može također podijeliti. Tko je imao pravo: Barnaba ili Pavao? Barnaba je čovjek koji je u Pavlu vidio veličinu, ali nije želio ostaviti sestrića kad se ovaj ponudio za suputnika. Pružio mu je novu šansu da se popravi i potvrdi. I Marko se pokazao dostojnim oproštenja i povje­renja. Pavao je međutim imao svoje ideje. Svo­jom je strogošću želio djelovati na kolebljivoga Marka da ga učvrsti u zvanju. I uspio je. Kasnije će Pavao moliti-kumiti Timoteja da sa sobom pove­de Marka u Rim, jer mu je koristan za služenje (2 Tim 4,11). Nije ni Pavlu bilo lako raskinuti s dugogodišnjim prijateljem kojemu je dugovao svoje životno usmjerenje, jer ga je svojedobno predstavio apostolima, kad mu je bilo najteže; jer ga je dozvao iz Tarza u misije u Antiohiju i još dalje; jer ga je one noći u Derbi, kamenovana, okrijepio i unio u kuću. I učinio mu tolike druge usluge zbog kojih mu je Pavao morao biti apostolski zahvalan. Ali kao da su neki osobni obziri, i s jedne i s druge strane, nadvladali više nebeske obzire.

Zapravo, Barnaba i Pavao bijahu toliko uzrasli da ne mogoše više biti zajedno. Tre­bali su naći vlastita područja djelovanja, pa makar i na ovako neprikladan, izrazito naš „ljudski“ način. I naš­li su ih, makar se i razišli u mišljenju. Širok je svijet. Onima koji Boga vole sve se obrće na dobro, pa i njihove rugobe, rekao bi sv. Augustin. 

Ali povezani u službi i ljubavi

Ne bi bili kršćani da su u zavadi ostali. Da netko bude proglašen svecem, uvijek se ispituje je li dotični svima od srca oprostio. Kada Pavao i Barnaba ne bi tijekom vremena jedan drugomu dali ruku – kao što apostoli njima bijahu pružili „desnice zajedništva“ (Gal 2,9) – onda ne bi bili ni apostoli ni sveci. I doista vidimo iz drugih spisa, napisanih nakon toga incidenta, da Pavao rado spominje Barnabu (Gal 2,1; Kol 4,10) i hvali ga što nema kućanice kao ni on, a Petar i drugi apostoli imaju (1 Kor 9,6). Znači ostali su duhom povezani, u Gospodnjoj službi i bratskoj ljubavi, iako svaki na svome te­renu i sa svojim poljem djelovanja i sa svojom savješću.

Prema predaji završio je mučeništvom od Židova u Salamini. Grob mu pokazuju na Cipru, u blizini Fumaguste. Blagdan mu slavimo 11. lipnja.

---

[1] J. Holzner, Pavao, Zagreb, 1968., str. 77; Split, Verbum, 2008., str. 66.

[2] Holzner, Zagreb, 1968., str. 176; Split, 2008., str. 165.