Gospa od Suza – majčinske suze koje pozivaju na obraćenje
U svijetu u kojem suze često ostaju neshvaćene, zaboravljene ili prešućene, Katolička Crkva čuva duboku pobožnost prema suzama jedne Majke – Gospi od Suza. Njezin spomendan, 31. kolovoza, vezan je uz jedno neobično, ali duboko potresno događanje koje se dogodilo u Siracusi na Siciliji 1953. godine, kada je jednostavna gipsana slika Bezgrešne počela plakati – doslovno, fizički, suzama koje su kasnije i znanstveno analizirane. No dublje od same pojave, pobožnost prema Gospi od Suza je poziv na obraćenje, na suosjećanje s Majkom Božjom koja i danas, kao nekoć pod križem, plače nad svijetom.
Ona plače ne zbog nemoći, nego zbog ljubavi. I njezine suze su evanđeoski poziv da se ne oglušimo na njezina majčinska upozorenja.
Čudo u Siracusi – glas Majke kroz suze
Od 29. kolovoza do 1. rujna 1953. godine, u kući jednostavnog mladog bračnog para Antonine i Angela Iannusa, dogodilo se nešto što je potreslo čitavu Italiju, ali i šire. Gipsana slika Srca Marijina, poklon Antonini za vjenčanje, počela je iz sebe ispuštati suze – ne jednom, nego više puta, pred mnogim svjedocima. Suze su bile obilne, tekuće i prisutne ne samo tijekom osobnih trenutaka molitve, već i pred liječnicima, novinarima, znanstvenicima. Brojna svjedočanstva, a kasnije i laboratorijske analize potvrdile su da je riječ o ljudskim suzama – s istim kemijskim sastavom kao i naše.
No Marijine suze nisu bile senzacija, nego opomena. Crkva ih je vrlo pažljivo razmatrala, a papa Pio XII. u svom govoru 1954. rekao je:
„Razumjet će ljudi suze ove? Ili će ostati samo znanstvenici koji istražuju je li to slana voda?“
Nisu to bile suze tuge zbog nepravdi prema Njoj, nego suze Majke koja plače zbog nevjere, grijeha, ravnodušnosti i hladnoće djece prema Bogu. To su bile suze koje odzvanjaju kao tiho evanđelje – bez riječi, ali snažno.
Marijine suze kao putokaz za vlastiti život
Gospa od Suza nije nova poruka – ona je samo duboko produbljenje onoga što Crkva odavno naviješta. Kroz svoju bol i suze, Blažena Djevica Marija postaje ponizna službenica koja svojim “fiat” na neki način otvara put ostvarenju djela otkupljenja, ne kao da bi ona imala božanske moći, nego po sudjelovanju u Kristovoj muci srcem koje ljubi i trpi. Suze koje teku s njezine slike nisu dekoracija, nego teologija boli i ljubavi, poziv da se Krist ne napušta, da se ne ide putem ravnodušnosti, nego putem vjere.
Sveti Ivan Pavao II., koji je kasnije blagoslovio svetište u Siracusi, jasno je rekao:
„Suze Majke Božje znak su njezine prisutnosti, njezine boli i njezina poziva.“
Pobožnost prema Gospi od Suza danas je prisutna širom svijeta. I upravo u vremenu kada su duhovna rastresenost, površnost i hladnoća zahvatile mnoga srca, Marijine suze ponovno govore, tiho, ali odlučno – kao vapaj da se ljudi vrate Kristu, da otvore srce milosti, da se obrate.
Suze koje liječe
Kada vjernik pristupi pobožnosti Gospi od Suza, ne pristupa samo slici – pristupa živom izrazu nebeske majčinske ljubavi. Njezine suze nisu poraz, nego pobjeda ljubavi. One ne simboliziraju nemoć, nego silinu nebeske čežnje da ni jedno dijete ne ostane izgubljeno. U njima se zrcali i sućut Božjega Srca, jer kao što je Krist zaplakao nad Jeruzalemom, tako i Marija plače nad svijetom koji odbija svjetlo.
Pobožnost Gospi od Suza nas potiče da i mi ne budemo ravnodušni: prema vlastitom grijehu, prema patnjama bližnjih, prema pozivu na obraćenje. U Marijinim suzama čitamo i njezinu vjeru, njezinu tišinu, njezinu molitvu koja nikada ne prestaje.
Neka 31. kolovoza, spomendan Gospe od Suza, bude za sve nas trenutak tišine pred tim svetim suzama – trenutak kada ćemo pogledati vlastiti život, sabrati misli, i moliti:
„Gospo od Suza, Majko Raspetoga, pomozi mi gledati život kroz Tvoje oči – oči koje ljube, trpe i nadaju se.“
