Svete Perpetua i Felicita
Svete Perpetua i Felicita afričke su mučenice s početka 3. st. koje su podnijele mučeničku smrt u Kartagi (današnji Tunis) za vrijeme cara Septimija Severa. Spomendan im se slavi 7. ožujka.
Perpetua je bila plemkinja koja se obratila na kršćanstvo i polazila katekumenat, bila je udana i mlada majka do svega 22 godine, a iz ljubavi prema Kristu čak je uspjela zatomiti i ljubav prema svome djetetu koje je bilo u dojenačkoj dobi. Nisu je pokolebala ni žarka očeva preklinjanja da ga ne zavija u crno i da sačuva živu glavu, ali kako se nipošto nije htjela klanjati poganskim bogovima, osuđena je i izvedena na sud, zajedno s Felicitom i drugim katekumenima: Saturninom, Revokatom i Sekundinom. U tamnici je već bio zatočen njihov vjeroučitelj Satir koji ih je tako imao priliku krstiti i dovesti do punine zajedništva u Crkvi. Perpetua je bila obrazovana i imala je oca, majku i dvojicu braće, od kojih je jedan također bio katekumen.
Felicita je bila Perpetuina vjerna ropkinja, duhovna sestra s kojom je dijelila kršćansku vjeru i žar za svjedočenjem Krista do smrti. Felicita je bila trudna, a netom prije mučeništva rodila je djevojčicu.
O mučeništvu svete Perpetue i Felicite sačuvan je vjerodostajan izvještaj, a čini se da ga je sastavio kršćanski pisac onoga vremena Tertulijan (oko 160. – oko 240.), poznat po misli: „Krv mučenika – sjeme novih kršćana“. Ta je misao i u slučaju Perpetue i Felicite pokazala svoju snagu, jer su se dvije mučenice obratile na kršćanstvo na temelju svjedočenja drugih kršćana koji su već podnijeli mučeničku smrt, a također su i same na isti način dale svjedočanstvo životom onima koji će se tek obratiti i krenuti istim stopama.
Perpetua je o njihovom mučeništvu ostavila trajan trag tako što je zapisivala bilješke o onome što se zbivalo od utamničenja do smrti. Iz tog njezinog dnevnika saznajemo da su uvjeti u tamnici bili iznimno teški i da su se vojnici prema zatočenicima odnosili vrlo grubo. Dok je izvođena na suđenje, otac ju je pred tužiteljima zaklinjao i lijepim i ružnim riječima da odbaci kršćansku vjeru, no ona to nipošto nije htjela, svjesno prihvaćajući da će time ostaviti i vlastito dijete kao siroče. Više puta su je pokušavali psihički slomiti i pokolebati izazivajući različite situacije po kojima bi iz sućuti prema djetetu i ocu popustila, no unatoč tome ustrajala je do kraja. Prema vlastitim zapisima, imala je viđenja koja su joj davala nadu u vječni život i uzdizala je u vjeri te je smogla snage ostati vjerna Kristu i pored tolikih prepreka koje su se, ljudski gledano, činile vrlo uvjerljive i opravdane.
Felicita je bila u osmom mjesecu trudnoće i prema zakonu nije mogal biti pogubljena dok ne rodi, no ona se žarko molila da ranije rodi kako bi bila mučena zajedno sa svojom gospodaricom. Tako je i bilo, rodila je djevojčicu dva dana prije zakazanog pogubljenja, tako da su zajedno s drugim suuznicima podnijele mučeničku smrt u areni, bačeni pred divlje zvijeri, uz naslađivanje svjetine. Koliko su lijepo svjedočanstvo kršćanima svih vremena dale govori i činjenica da su njihova imena ušla u rimski kanon, u prvu euharistijsku molitvu. Također, i sama imena dviju svetica govore o uzvišenosti vjere u Krista: Perpetua upućuje na neprekidnu i vječnu vjeru u Krista, a Felicita znači radosna.
Izvještaj o njihovoj smrti redovito se o godišnjici njihova rođenja za nebo čitao u kršćanskim zajednicama sjeverne Afrike sve do provale Vandala i konačno do uništenja nekad slavnog područja svjedočenja vjere u Boga, a koje tek u najnovije vrijeme ponovo otkriva vrijednost kršćanstva. U toj obnovi afričkog kontinenta svete Perpetua i Felicita veliki su i snažan uzor.
