Utorak, 18 siječnja

Uhljebljena Crkva – razmišljanje uz 15. nedjelju kroz godinu (B)

Duccio Di Buoninsegna, Isus poučava apostole prije poslanja

Duccio Di Buoninsegna, Isus poučava apostole prije slanja

U današnjem Evanđelju smo čuli Gospodinove savjete svojim učenicima u trenutku kad ih šalje propovijedati radosnu vijest po okolnim mjestima. Ovi su savjeti bili značajni za prvu kršćansku zajednicu koja je tijekom prvoga stoljeća njegovala takav oblik misionarske djelatnosti sukladno uputama i poslanju koje im je dao sam Gospodin. Šaljući ih dva po dva Gospodin im daje jasne smjernice o kojima ovisi i kojima se može mjeriti uspješnost njihova poslanja. Tako onaj tko ide kao putujući navjestitelj ne bi smio imati uza se ništa što mu otežavao put. To je opće pravilo i bilo kojeg drugog putnika, te vrijedi onda i za Kristova misionara. Ali kao što ne smije imati ništa što mu onemogućuje putovanje, navjestitelj ne bi smio biti bez dužnih kvaliteta i sredstava koja mu pomažu da izvrši svoje poslanje. Zato im Gospodin sugerira da uzmu samo štap i sandale, jer su štap i sandale svakom putniku osnovna putna sredstva, to jest pomagala. Osim toga izričito nabraja sve što bi im moglo otežavati put i poslanje, ma koliko im se to moglo činiti nasušnom potrebom, kao što je kruh, torba, novac ili druga haljina.

Međutim, ako ovaj evanđeoski tekst sagledamo iz današnje perspektive, promatrajući današnju situaciju, mogli bismo se upitati o njegovoj smislenosti i koristi. Mogli bismo se upitati je li ovo Evanđelje suvišno danas i možemo li iz njega izvući kakvu poruku i pouku. Jer prva je Crkva živjela na način opisan u Evanđelju samo tek nekoliko desetljeća dok nije postupno izišla iz židovskog ambijenta i dok nije uspostavila čvrstu strukturu u cijelom ondašnjem poznatom svijetu. No riječ našeg Gospodina ima neprolaznu vrijednost, te, čitajući njezin duh, možemo otkriti što i za nas danas veli, premda živimo u drukčijim okolnostima od ondašnjih. Ako bismo išli tumačiti doslovno, onda bismo zaključili kako je današnja Crkva nevjerna zahtjevima koje je Gospodin stavio pred svoje apostole u današnjem evanđeoskom tekstu. Malo tko od današnjih propovjednika, naime, nosi štap poput kakvog planinara i hodača, kao što malo tko obuva sandale, osim kad su ljetne vrućine pa se odlučuje za laganiju obuću. No ako bi naša vjernost Evanđelju bila u tome, doista bi bilo jako smiješno. Zato je očito da se bit Gospodinove poruke ne iscrpljuje u doslovnom tumačenju, nego u dubljoj duhovnoj poruci.

Ako sagledamo bit njegove poruke, onda ćemo vidjeti da on svojim riječima jasno želi definirati njihov pastoralni cilj i način rada, premda njegove riječi ovise o ondašnjem ambijentu unutar židovskih zajednica. Ako je smisao njegova govora potaknuti propovjednike da ne vrše svoje poslanje s ciljem da se uhljebe, onda se može primijeniti ne samo na ondašnji crkveni kontekst, nego na svaki. Ako ih šalje da propovijedaju, ne želi da se služe svojom službom kako bi riješili svoja egzistencijalna pitanja ili pak da stječu zemaljska dobra. Zato je bit Gospodinove poruke u tome da potakne navjestitelja da tako živi kako bi mogao što brže i sigurnije doći do novog odredišta, kako bi i drugi čuli njegov glas. Danas bi stoga bilo neprimjereno reći da je Crkva nevjerna Kristu jer nema više putujućih misionara koji idu u sandalama i haljinama, sa štapom i torbom, nego danas putuju automobilima i zrakoplovima, odijevaju se u odijela i obuvaju cipele, ili pak da imaju kovčege i kojekakva druga pastoralna i životna pomagala. Ali bi se moglo reći da su crkveni poslanici nevjerni Kristovim odredbama ako ispred sebe nemaju isti cilj i ako ih u vršenju službe ne animira apostolski duh.

Premda se odredbe koje čitamo u današnjem Evanđelju odnose na situaciju u kojoj je živjela prva Crkva, pravi cilj im je bio ne dopustiti da se Božji navjestitelji uhljebe, što vrijedi za sva vremena. Njihovim uhljebljenjem i sama Crkva postaje uhljebljenja, pasivna i beživotna. Danas se stoga cijela Crkva treba truditi sačuvala onaj iskonski dinamizam i čuvati se uhljebljenja koje je svakom čovjeku napast, pa tako i navjestitelju Božje riječi. Jer ako je danas Crkva strukturirana teritorijalno a ne putnički, to ne znači da je manje misionarska. Nadalje to ne znači da se njezini službenici trebaju uhljebiti, a ona izgubiti svijest da je putujuća prema vječnoj domovini. Stoga je cilj i smisao Gospodinovih riječi sačuvati Crkvu od uhljebljenja u ovom svijetu, jer bi tada izgubila svoju proročku i navjestiteljsku snagu. Doista nije mu bio cilj da svećenici hodaju sa štapom i sandalama, nego ih kao službenike i navjestitelja zaštititi od pohlepe i gramzivosti, od koje nije imun nijedan čovjek.

A svećenik se uhljebljuje onda kad traži što lagodnije živjeti, umjesto da priskrbljuje ono što mu treba za navještaj Evanđelja. Uhljebljuje se kad traži svoju pojedinačnu dobrobit, a ne dobrobit cijele Crkve. Uhljebljuje se kad postavlja za životni cilj zemaljsku sigurnost i ovozemna dobra, umjesto da ih tretira neophodnim sredstvom življenja i putovanja prema vječnoj domovini. Uhljebljuje se kad zbog zemaljskih interesa njegov navještaj gubi evanđeosku snagu i blijedi izvornost Gospodinove riječi. Uhljebljuje se kad dopušta biti vezan ljudskim obzirima, te ne zna reći otvoreno i javno proročku riječ. Uhljebljuje se onda kad ga više ne goni ljubav Kristova, kao što je gonila Pavla, nego ga nadahnjuje želja za dobiti. Uhljebljuje se onda kad se poistovjeti svijetu i gubi božanski dinamizam i evanđeosku pokretljivost koju je Gospodin podario svojim apostolima.  Stoga nam je svima ozbiljno shvatiti ovu Kristovu riječ, kako bi i Crkva našega vremena mogla njegovom snagom činiti u svome naraštaju čudesne znakove kao i prva apostolska zajednica.