Godišnja doba i blagdani

2


Jesmo li se ikada zapitali, kako to da se Božić slavi upravo 25. prosinca, a Uskrs početkom proljeća? Je li slučajno da se Rođenje sv. Ivana Krstitelja slavi baš 24. lipnja, a da se blagdan sv. Mihaela Arkanđela (kasnije su dodani još Gabrijel i Rafael) 29. rujna? Mi ne znamo kojeg se dana Isus rodio, kao što ne znamo ni datum Ivanova rođenja, pa tako ne možemo s kalendarskom sigurnošću slaviti njihove rođendane.

Ova četiri blagdana imaju nešto zajedničko: stoje na početku godišnjih doba, i poput četiri stožera posvećuju cijelu godinu. Kako su se počeli slaviti ovi blagdani?


Božić


Poznato je da su stari Rimljani slavili rađanje novoga sunca 25. prosinca (Dies solis). Naime, prema njihovom proračunu zimski je solsticij (dan kada dani postaju dulji, a noći kraće) podao 25. prosinca. I poganski slavenski narodi su poznavali taj blagdan. Badnjak (od “bdjeti”) je bila noć bdjenja kada se ložila vatra koja je “pomagala” suncu da se ponovno rodi i da ojača.

Blagdan nepobjedivog sunca, sunca koje se ponovo rađa bio je u Rimu toliko srastao s narodom, da ga ni širenje kršćanstva nije moglo suzbiti. Tako papa Leon Veliki još sredinom V. st. govori da se na Dan nepobjedivog sunca (25. XII.) počeo slaviti blagdan Rođenja Kristova. On je, naime, ono mlado sunce s visine koje nas je pohodilo (usp. Lk 1,78). Tako se kršćanski sadržaj (otajstvo utjelovljenja Sina Božjega) poslužilo naravnom simbolikom sunca koje se ponovno rađa. Tako je svetkovina Božića najočitiji primjer inkulturacije, procesa u kojem se kršćanska otajstva izražavaju elementima prisutnim u kulturi određenoga naroda. Tako ta otajstva postaju za određenu kulturu razumljiva i prihvatljiva, a kršćanski sadržaji obogaćuju i oplemenjuju simboliku koja je već prisutna i prihvaćena. Upravo zbog bogatstva naravne simbolike s jedne strane i velikog značenja kršćanskog otajstva s druge strane, Božić je postao najomiljeniji “narodni” i obiteljski blagdan.


Uskrs


Nama je, doduše, nepoznat dan Kristova rođenja, ali znamo kojeg je dana umro i uskrsnuo, pa stoga i slavimo Uskrs na obljetnicu Kristova uskrsnuća. Međutim, Krist je umro i uskrsnuo na dan židovske Pashe i on je postao naše vazmeno janje. Kršćani su dali vlastito značenje židovskoj Pashi. Koja je simbolika toga blagdana?

Predaleko bi nas odvelo kada bismo htjeli temeljito ispitati značenje i domet ovog drevnog blagdana. U ovom nas trenutku zanima datum. Još stara arapska plemena su prvog proljetnog uštapa žrtvovali jedno janje kao zalog plodnosti za cijelu godinu. S proljećem su oni kretali u ispašu, pa su tako jednim blagdanom obilježili početak sadržaja: istražitelji, naime, smatraju da su židovska plemena poznavala taj blagdan još prije izlaska iz Egipta: žrtva jednoga janjeta je trebala biti zalog plodnosti i života čitavog stada. Novo teološko značenje za Židove je bio izlazak iz Egipta djelovanjem “snažne ruke” Jahvine. I kršćanska Pasha slavi spasenje po krvi jednoga.


Rođenje sv. Ivana Krstitelja


Ova svetkovina pada 3. dana nakon ljetnog solsticija (najduži dan i najkraća noć) i taj je dan trebalo posvetiti velikom svecu “najvećem rođenom od žene”, njemu koji je pokazao na “mlado sunce”. Ovaj je dan već u poganskim kulturama bio svečano obilježavan. Ostaci tih poganskih običaja su poznati ivanjski krjesovi.


Sv. Mihael (Gabrijel i Rafael)


U starom poganskom shvaćanju jesen je bilo razdoblje u kojem su neprijateljski duhovi osobito jaki. Sunce postaje sve slabije i u čovjeka se pomalo uvlači strah. Ta nesigurnost i tajna su bili osobito prisutni kod seobe naroda. Tko bi mogao bolje zaštiti od nečistih duhova i od sotone, ako ne Mihael, Borac Božji, on koji je pobijedio Sotonu, Staru Zmiju? Zato se 6 dana nakon jesenskog ekvinocija (dana kada noć postaje dulja od dana) slavio blagdan sv. Mihaela Arkanđela. Tek nakon reforme kalendara iz 1969. toga dana se slave također Gabrijel i Rafael.

U vrijeme modernizacije Crkve i bogoslužje, u vrijeme traženja puteva prema zdravoj inkulturaciji, vjerujemo da je bio zanimljiv ovaj kratki pogled u prošlost.