Vazmeni ponedjeljak: Otrčaše javiti
Meditacija uz Evanđelje: Mt 28,8-15
Onog uskrsnog jutra Marija Magdalena i druga Marija dođoše pogledati Isusov grob. Kad ono, grob prazan a anđeo kraj praznog groba im reče da je Isus uskrsnuo. Čudesno! Nakon strahote Velikog petka, nakon duboke tuge Velike subote evo uskrsnog jutra, evo anđela, evo nebeske blagovijesti! I što čine žene? Veli evanđelist Matej: „One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima.“
Evo to. Pune radosti, one su otrčale javiti Isusovim učenicima radosnu vijest. Srce im je bilo puno i prepuno, nisu mogle mirno hoditi nego su trčale. Kao što djeca, kad im se nešto lijepo dogodi, trče da to što prije kažu tati i mami.
To je evanđelje, to je radost! Tu radost potvrđuje i Isus koji nešto kasnije dolazi ženama u susret i kaže „Zdravo!“, odnosno u grčkom originalu „Radujte se!“ Upravo toga nam treba. Ovih smo dana u bogoslužjima Velikoga tjedna doživjeli silnu Isusovu ljubav po kojoj se sav za nas predaje, kojom nas čini dionicima svoje božanske naravi. Mi smo u punom smislu Isusova braća i sestre, mi smo posinjena djeca Božja, mi smo ušli u Božju obitelj, mi smo nebesnici! To je radost. I tu radost, tu ushićenost, taj polet trebali bismo pokazivati i iskazivati svojim življenjem, svime onim što jesmo i što činimo. Apostoli su bili puni te vjere, te radosti. Zato su trčali i zato se u njihovo vrijeme Radosna vijest silno širila i rasla. U tome smislu Pavao potiče svoje vjernike da mole za nj „da riječ Gospodnja trči i proslavlja se“ (2 Sol 3,1).
Dao Gospodin da danas u nama buja i raste evanđeoska radosna vijest o Kristovu uskrsnuću, pa da onda tu radost širimo oko sebe, svojim bližnjima, a ponajpače svojim ukućanima. Na to smo pozvani.
Svi smo mi tomu svjedoci
Dj 2,14.22-32
Kada se na dan Pedesetnice strčalo mnoštvo nakon što su vidjeli neobičan vihor i potres, bili su silno iznenađeni kada su čuli kako apostoli propovijedaju tako, da su ih mogli razumjeti ljudi različitih jezika. I onda Petar – donedavno tek običan ribar, ne osobito obrazovan – ustaje i počne naviještati Isusa kao Mesiju Spasitelja i Gospodina. U tome mnoštvu bilo je zacijelo puno obrazovanih i pobožnih ljudi, pismoznanaca, farizeja pa i onih koji su znali naizust cijeli Stari zavjet. Što je Petar mogao reći, kako ih je mogao potaknuti da povjeruju njegovu navještaju? Nije moglo biti ništa posebnoga ni u njegovu držanju, ni u govorničkom umijeću niti u nekoj osobitoj ljudskoj mudrosti. Što je ono bitno, po čemu je Petrov navještaj bio poseban, da mu je veliko mnoštvo povjerovalo?
Čuli smo. Nakon što je govorio o tome kako su Isusa naviještali svi proroci i kako je Isus naviještao evanđelje i čineći silne znakove i čudesa, Petar govori o tome kako je Isus bio osuđen, razapet i kako je umro. I onda – što je temeljno i najvažnije – naviješta da je Isus uskrsnuo i dodaje: „Svi smo mi – apostoli – tomu svjedoci:“ Snagom Duha Svetoga Petar je zajedno s ostalim apostolima mogao hrabro svjedočiti ono što je temeljno u evanđelju: Isus je umro i uskrsnuo i svome uskrsnuću želi pridružiti sve one koji prihvate evanđelje i koji se krste.
To je i naš put, to je način na koji mi trebamo živjeti svoju kršćansku vjeru. Božjom milošću povjerovali smo Isusu Kristu, Božjom dobrotom slavimo njegovo spasenje u Crkvi. Iz te vjere proističe tolika je radost, tolika ponesenost u nama da mi – htjeli ili ne htjeli – jednostavno svjedočimo radosnu vijest: Krist je živ, Krist je Spasitelj. Istinski kršćanin je svjedok. On ne može a da ne naviješta Krista svojim životom. On to čini i u obitelji i u Crkvi i u društvu. Ako smo – kako Pavao veli – Kristom zahvaćeni, mi to ne možemo sakriti, baš kao što zaljubljeni čovjek ne mogu sakriti svoju ushićenost osjećajem ljubavi koji buja u njemu.
Puno toga nam danas u Crkvi treba, ali ponajviše svjedoka. Onih svjedoka koji svojim životom Krista utjelovljuju pa i do te mjere, da s Pavlom mogu i osjećati i reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20). Svjedoka nam treba. Na to smo pozvani.
