Woke je kršćanofobičan. Stoga se mora otkazati
Čini se da je ideologija woke pomalo u padu. I u Americi i u manjoj mjeri u zapadnoj Europi. A to je dobra vijest. Jer ako se malo bolje pogleda pokret woke, čovjek se ne može ne sjetiti jedne od njegovih najpodmuklijih zamki, koju je Clive Staples Lewis svojedobno opisao kao kronološko snobovstvo (prividnu kronološku otmjenost). To je vjerovanje kako je naše vrijeme ćudoredno i umno nadmoćnije od svih prethodnih naraštaja, jednostavno zato što živimo kasnije i stoga smo napredovali. Ideologija woke jedna je od najčišćih očitovanja ove obmane: ona se predstavlja kao vrhunac ćudoredne evolucije, kao pokret koji je konačno podigao veo neznanja i može osloboditi svijet njegovih strukturnih nepravdi.
Ali svjetonazor koji ne podnosi kritiku opasan je koliko i diktatura. Razmišljanje na način wokea nije toliko sustav novih zamisli koliko ponavljanje prastaroga problema: ljudsko biće koje misli da se može spasiti intelektualnom modom i društvenim konstrukcijama, bez priznavanja objektivnoga ćudorednoga poretka.
U Ukinuću čovjeka Lewis je opisao kako se moderni čovjek sve više udaljava od onoga što ga uistinu čini čovjekom. Lewis je predvidio budućnost u kojoj, s jedne strane, ljudi niječu sve tradicionalne vrijednosti i naravni poredak koji je Bog postavio u stvorenje, ali s druge strane pokušavaju sami sebi nametnuti novo, umjetno ćudoređe. Pokret woke savršen je primjer toga fenomena: ljudi odbacuju stare ćudoredne sustave kao „ugnjetavačke“ i „problematične“, ali ga zamjenjuju hirovitim i proizvoljnim popisom ćudorednih zapovijedi koji se neprestano mijenja i za koji nema temelja. Posljedica je da se ćudoredne prosudbe donose bez objektivnih standarda. Izjava, mišljenje ili čak pogled mogu odjednom postati „čin agresije“, označavaju se kao „prelazak granice“, a da nije jasno na temelju čega. To je vrsta relativizma koja je kao da rušite temelje kuće i onda se žalite da se ruši. Probuđeni svijet čini sebe sudcem, porotom i krvnikom u isto vrijeme ne pitajući se tko mu je dao pravo da sudi. Istina, obitelj, brak i vjera su u pitanju. Sloboda govora i bogoštovlja isto tako.
Jedan od najopasnijih vidova ideologije woke jest to što nije zadovoljna svijetom u kojem ljudi imaju različita mišljenja. Tamo gdje je Lewis u Pismima starijega đavla mlađemu opisao tankoćutne manipulacije đavla kao strategiju za odvlačenje ljudi od istine, woke razmišljanje je ideologija koja pokušava ugušiti sve glasove protivljenja, ne argumentima, nego društvenim pritiskom i ćudorednom ucjenom. Najopasnija tiranija nije ona okrutna tlačitelja, nego tiranija ljudi koji misle da to čine „za Vaše dobro“. Diktatoru može jednoga dana dodijati pa vas ostavi na miru, ali „čestiti ljudi“ koji vas žele ispraviti svojom ćudorednom nadmoćnošću nikada ne će stati. Pokret woke predstavlja se kao borba za pravdu, ali u stvarnosti je to samoodržavajući sustav pročišćenja i preodgoja, koji nameće sve strože standarde bez milosti i praštanja.
I ovdje dolazimo do temeljna problema s razmišljanjem woke, problema koji je Lewis na ovaj ili onaj način doticao u svojim djelima: nedostaje mu milosti. Katolička misao prepoznaje da je čovjek grješan, da će činiti pogrješke i da mu spasenje ne dolazi od ćudoredne savršenosti, nego od milost i praštanja. Međutim, pokret woke ne poznaje milost, a pogotovo ne praštanje. Jedan pogrješan korak – pogrješna riječ, nesretni tweet od prije deset godina – i zauvijek ste otkazani.
Kršćanstvo nas uči da bez obzira na to koliko su teške naše pogrješke, praštanje je uvijek moguće preko kajanja i promjene. Razmišljanje woke ne nudi put natrag: postoji samo krivnja bez otkupljenja, ispaštanje bez kraja. To ga čini ne samo ideološki rušilačkim sustavom, nego i psihološki razornim. Ljudi su prisiljeni na stalni strah i autocenzuru, uvijek u strahu od sljedećega ćudorednoga čišćenja.
Velika je ironija ideologije woke u tome što se predstavlja kao oslobodilački pokret, a u stvarnosti samo nameće nove okove. Kao što je Lewis objasnio u Elementarnom kršćanstvu, istinska sloboda nije nepostojanje ograničenja, nego pronalaženje pravih ograničenja, ograničenja koja nam pomažu napredovati i postići svoju pravu svrhu. Riba je slobodna u vodi, ali ako ju se „oslobodi“ vode – ugiba. Pokret woke želi učiniti ljude „oslobođenima“ svim tradicionalnih struktura, jezika, povijesti, čak i biologije. Ali umjesto stvaranja skladnoga, pravednoga društva, ono stvara kulturu straha, zbunjenosti i ćudoredne proizvoljnosti. To ne dovodi do oslobođenja, nego do društva u kojem se svi boje govoriti, misliti ili čak postojati izvan granica koje su postavili aktivisti.
Ne zagovaram brutalan odgovor ili cinično stajalište, nego podsjećam na svevremensko načelo da istina i ljubav uvijek moraju ići ruku pod ruku. Jedini način da se pobjegne od zagušljive logike ideologije woke nije da joj se jednostavno suprotstavi drugom ideologijom, nego povratak svjetonazoru u kojem je istina nešto objektivno, neovisno o našim osjećajima i modnim trendovima. To znači da moramo biti iskreni prema nepravdi, a da ne upadnemo u zamku ćudorednoga relativizma. Znači i da smijemo težiti pravednijemu svijetu bez utvaranja kako ga možemo stvoriti čistim društvenim konstrukcijama.
A iznad svega, to znači da moramo ponovo otkriti potrebu za milošću. Svijet bez milosti svijet je beskrajne osude, sudište koji samo osuđuje, zatvor. Pravo rješenje za pogrješke čovječanstva nije nametnuti mu ćudoredno savršene građane, nego ga naučiti istinskoj poniznosti i istinskom praštanju. Lewisovim riječima: „Biti kršćanin znači oprostiti neoprostivo, jer Bog je oprostio neoprostivo u vama.“ Ali woke je kršćanofobičan. Pa ako woke želi biti vjeran vlastitoj ideologiji, trebao bi sam sebe otkazati.
