Žene u Ivanovu evanđelju: Samarijanka

Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo!’ (Ps 27,8)

Uvod u početak novoga štovanja Boga (Iv 4,1–42)

Nakon svadbe u Kani Galilejskoj, na kojoj je Isus najavio prijelaz iz Staroga saveza u Novi (Iv 2,1–11), nakon čišćenja Hrama gdje je Isus najavio da će se taj prijelaz dogoditi u pashalnom otajstvu (Iv 2,13–22), slijede u trećem i četvrtom poglavlju Ivanova evanđelja Isusovi susreti s pojedincima: susret s Nikodemom u Jeruzalemu, zastupnikom službenoga Izraela (Iv 3), sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu u Samariji, zastupnicom polupoganskih Samarijanaca (Iv 4,1–42), s kraljevskim službenikom u Kani Galilejskoj, zastupnikom poganskoga svijeta (Iv 4,43–54). Univerzalnost Isusova poslanja! Središnja tema svih tih susreta je vjera i život!           

Isus i Samarijanka na Jakovljevu zdencu

Susret po Božjem planu

Isus je sa svojim učenicima prvi put bio u Jeruzalema na proslavi nacionalnoga blagdana Pashe (Iv 2,13–4,3). Svaki punoljetni Židov muškarac morao je triput na godinu hodočastiti u Jeruzalem na proslavu triju velikih blagdana, koji se zovu hodočasnički blagdani, a to su: Blagdan Pashe, odnosno Beskvasnih kruhova, blagdan Pedesetnice i blagdan Sjenica. U knjizi Izlaska stoji:

Triput na godinu održavaj u moju čast svetkovinu. Slavi blagdan Beskvasnoga kruha… Blagdan žetve… zatim Blagdan berbe… triput na godinu neka svi tvoji muški stupe pred Gospodara Boga (Izl 23,14–17).

To je razlog zašto je Isus hodočastio u Jeruzalem. Ivan spominje još dvije Pashe koje je Isus slavio u Jeruzalemu. U šestom poglavlju kad je umnožio kruh, nahranio pet tisuća ljudi i objavio sebe kao kruh života (6,4 sl.) i u jedanaestom i dvanaestom poglavlju prije muke na kojoj će proslaviti posljednju večeru (Iv 11,55; 12,1). Budući da se u Ivanovu evanđelju spominju tri Pashe, zaključujemo da je Isus javno djelovao više od dvije godine. Sinoptici govore samo o jednoj Pashi na kojoj je Isus proslavio Posljednju večeru prije svoje muke (Mk 14,1 par.). Vraćajući se iz Jeruzalema u Galileju morao je proći kroz Samariju, piše sv. Ivan (4,4). Ne zato, jer je to najkraći put, tri dana hoda, nego jer je to volja Božja. Ivan je upotrijebio grčki glagol dei (treba, mora) kojem je uvijek Bog subjekt. Bog je htio da Isus prođe kroz Samariju, i Bog je htio da se susretne sa Samarijankom. Došavši u samarijski grad Sihar, zaustavi se na Jakovljevu zdencu. Jakovljev zdenac simbol je Staroga zavjeta. Isus preuzima Stari zavjet da ga dovrši. Bila je otprilike šesta ura (4,6) primjećuje sv. Ivan. Kronološki podatci u Ivanovu evanđelju nisu čista kronologija; uvijek imaju i teološko značenje. Šesta ura je podne, prema Augustinu, šesta epoha povijesti svijeta, Isusovo vrijeme, vrijeme milosti.[1] Oko šeste ure Isus je osuđen na smrt. Zgoda na Jakovljevu zdencu shvatljiva je samo u svjetlu Isusova križa. Svaka zgoda Ivanova evanđelja, pa i ova, cjelovito je evanđelje, jer izravno ili posredno uključuje Isusov čas, odnosno muku, smrt i uskrsnuće.

Učenici su bili otišli u grad Sihar kupiti nešto hrane za jelo. Isus je ostao sam, umoran od puta sjedio je na zdencu. Umoran od traganja za ovom dušom koja mu dolazi ususret. Zbog tebe se je Isus umorio od puta, piše sv. Augustin.[2] Quaerens me, sedisti lassus – tražeći mene sjedio si umoran, pjeva Crkva u himnu Dies irae.[3]

Dolazak Samarijanke

U to vrijeme dođe neka žena Samarijanka po vodu. Zašto baš sada, u nevrijeme, kad se po vodu inače ne ide. Po vodu se obično ide po hladovini, izjutra rano ili podvečer, a nikako u po bijela dana po najvećoj žegi. Zašto onda ide u to vrijeme? Zašto nije otišla na druga dva izvora (Ain Askar i Ain Defne) koji su bliže gradu? Neki misle da je kao poznata grješnica htjela izbjeći susret s drugim ženama. Možda razlog njezina dolaska treba tražiti u onom Božjem dei zbog kojega se i Isus morao zadržati na zdencu. Valjda je i ona morala ići po vodu u neuobičajeno vrijeme. Nešto ju je iznutra nukalo. Netko je na nju čekao. Uistinu, približivši se zdencu, opazi da na njemu sjedi muškarac, idealne dobi, 30–tih godina, po izgledu i nošnji Židov. Što li je sve prolazilo njezinom dušom, kad ga je ugledala, a što dušom toga Stranca?

Daj mi piti

Isus preuzima inicijativu, žedan je, traži vode.

Tema žeđi prožima sve Evanđelje po Ivanu od susreta sa Samarijankom, preko velikoga proroštva o Blagdanu sjenica (Iv 7,37–38), sve do križa, gdje je Isus, prije no što će umrijeti, da bi ispunio Pisma, rekao: ‘Žedan sam’ (Iv 19,28). Kristova žeđ predstavlja svojevrsna vrata za pristup u otajstvo Boga koji je ožednio da bi našu žeđ utažio, baš kao što je postao siromašan da bi nas obogatio (usp. 2Kor 8,9). Da, Bog je žedan naše vjere i naše ljubavi,

tvrdio je papa Benedikt XVI.[4]

Kad Isus ulazi u nečiji život, traži nešto malo da stostruko uzvrati. Tako i ovdje. Od ove Samarijanke traži obične vode, da ju obdari vodom koja struji u život vječni. Želi najprije u njoj probuditi žeđ za tom vodom. Iznenadila se da je započeo razgovor s njom, jer u Židova nije običaj da muškarac javno razgovara sa ženom. I sami će se Isusovi učenici, po povratku iz Sihara, začuditi što to čini (Iv 4,27). Isus se ne obazire na te običaje, niti boluje od ljudskoga obzira, niti gleda na ženu kao što drugi gledaju. On ima poseban odnos prema ženama i žene poseban odnos prema njemu. Ženama vraća dostojanstvo Abrahamovih kćeri. I nijedna žena, koja se u evanđelju spominje, nema ništa protiv njega, naprotiv sve se odnose prema njemu pozitivno, pa čak i Pilatova žena poručujući svome mužu: Mani se ti toga pravednika (Mt 27,19).

Samarijanka se još više čudi što on kao Židov razgovara s njom Samarijankom. Židovi se ne druže sa Samarijancima, piše sv. Ivan (Iv 4,9). I stoga mu postavlja pitanje: Kako ti, Židov, išteš piti od mene Samarijanke? (Iv 4,9). Odbija njegovu molbu iz etničkih razloga. Samarijanci i Židovi Isusova vremena krvni su neprijatelji. To im je povijest namrla. Samarija je glavni grad Sjevernoga kraljevstva, koji je kralj Omri u IX. stoljeću utemeljio. Padom Samarije 722. godine pod asirsku vlast, došlo je do etničkoga čišćenja, veliki dio izraelskoga naroda prebačen je na istok, a na njihovo mjesto Asirci doselili su pet azijatskih plemena, koji su se izmiješali s ostatkom Izraelaca. Sačuvali su od Staroga zavjeta samo Toru i vjeru u Boga. Kad su Židovi nakon povratka iz Babilonskoga sužanjstva u šestom stoljeću počeli obnavljati Hram, Samarijanci su im htjeli pomoći, ali su Židovi to odbili (Ezr 4,1–5). Židovi ih nisu više priznavali svojim sunarodnjacima, štoviše, nisu ih smatrali ni narodom (Sir 50,26). Samarijanci su bili prisiljeni graditi sebi hram na brdu Garizim, koji će Židov Makabejac Ivan Hirkan 107. pr. Kr. razoriti. Da se osvete Samarijanci će jednom uoči Pashe u židovski Hram u Jeruzalemu baciti ljudske kosti da ga onečiste i onemoguće slaviti Pashu. Neprijateljstvo je kroz povijest raslo. Ako ste u Isusovo vrijeme htjeli nekoga povrijediti, poniziti i prezrijeti, niste mogli naći pogrdniji izraz nego da mu kažete da je Samarijanac. Tako su Židovi i Isusa nazvali: Ne kažemo li pravo da si Samarijanac i da imaš zloduha? (Iv 8,48; usp. Iv 8,52). Samarijanac i zloduh u očima jednoga Židova Isusova vremena isto je. Znajući sve to Samarijanka se čudi da se ovaj Židov toliko snizio i upustio u razgovor s njom.

Međutim ona ne zna da je ovaj Židov došao da raspršene sinove Božje skupi u jedno (Iv 11,52) i da pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svom tijelu (Ef 2,14). Svojim odgovorom želi da se i ona izdigne iznad onoga što ih razdvaja.

Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive. (Iv 4,10).

Kad bi ti znala što je za tvoj spas i tko je Onaj koji ti ga može dati, ti bi od njega tražila i on bi ti dao žive vode. Dar i živa voda simboli su Duha Svetoga. Samarijanka to ne shvaća. U Ivanovu evanđelju često nailazimo na takozvani ivanovski nesporazum. Isus i njegovi subesjednici ne stoje na istoj razini. On na mesijanskoj, vrhunaravnoj, a njegovi subesjednici na prizemnoj, naravnoj. Dok Isus ovdje misli na Duha Svetoga kojega će, kad bude proslavljen, dati onima koji budu u njega vjerovali (Iv 7,37–39), Samarijanka misli na običnu vodu u Jakovljevu zdencu i stoga reče:

Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našega Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova? (Iv 4,11–12).

Uspoređivanje Isusa s likovima Staroga zavjeta često susrećemo u Ivanovu evanđelju. Isus je, prema Ivanu, veći od svih njih. Da je veći od Jakova, vidi se i po učinkovitosti vode, koju će on dati. Tko pije vodu iz Jakovljeva zdenca, opet će ožednjeti, a tko bude pio vodu koju će mu on dati, neće nikada ožednjeti. O toj živoj vodi Isus je jednom za vrijeme svoga boravka u Jeruzalemu na blagdan Sjenica vičući govorio:

Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe! To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus još nije bio proslavljen (Iv 7,37–39).

Govoreći o živoj vodi koja svaku žeđ gasi, Isus je u Samarijanki probudio žeđ za njom. Dolazi do izmjene uloga. Više nije on onaj koji je žedan i traži piti, nego ona.

Gospodine, daj mi te vode (Iv 4,15)

Isus je porastao u njezinim očima. Naziva ga Gospodinom. Traži tu njegovu vodu da ne žeđa i da ne mora dolaziti na Jakovljev zdenac. Samarijanka je još uvijek na prizemnoj razini i nikako da se digne na razinu na kojoj Isus stoji. Da bi to postigao, Isus skreće temu razgovora na drugo područje:

Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo (Iv 4,16).

Kud će baš na to, pomisli ona. Dodirnuo je škakljivu temu njezina života. Ne bi o tome htjela razgovarati ni s kim pa ni s ovim Židovom i stoga reče: Nemam muža (Iv 4,17). Zar se može nešto sakriti pred onim za koga evanđelist reče da je sve ljude dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku; ta sam je dobro znao što je u čovjeku (Iv 2,25). Isusa ne zanima toliko njezina prošlost, koliko njezina budućnost. Ne gleda na nju kakva jest ni kakva je bila, ni kako ju drugi gledaju, nego kakva će biti. Diskretno ulazi u njezinu prošlost pazeći da je ne povrijedi i ne otvori rane. Ali ipak joj ne dopušta da bježi od svoje prošlosti. Spas nije u bijegu niti u potiskivanju nego u prihvaćanju okajane i pročišćene prošlosti. I stoga joj sam otkriva njezinu prošlost:

Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla (Iv 4,17.18).

Ostala je potresena. Njezin subesjednik nije obični Židov. On pozna njezin život. Samo proroku, Božjem čovjeku je svojstveno da čita misli srdaca i objavljuje Božje naume. Sa strahopoštovanjem priznaje: Gospodine, vidim da si prorok (Iv 4,19). Novi korak u spoznaji. Ovaj Gospodin je Prorok.

I kako proroku dolikuje, skreće razgovor na religiozno područje, na sporno pitanje između Samarijanaca i Židova o mjestu gdje se treba Bogu klanjati u Jeruzalemu ili na brdu Garizim? Isus joj daje do znanja da nije važno mjesto nego način na koji se treba Bogu klanjati.

Vjeruj mi ženo, dolazi čas kad se ne ćete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu… Dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac (Iv 4,21–23).

Staro bogoštovlje kamenoga hrama je pri kraju. Došao je čas novoga štovanja Boga. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, treba da se u duhu i istini klanjaju, a to su oni koji su nanovo rođeni iz vode i Duha (Iv 3,5), koji su primili Duha posinstva u kojem kliču: Abba! Oče! (Rim 8,15).

Isusov odgovor nije Samarjanku sasvim zadovoljio. Ostalo joj je nejasno gdje i kako se treba Bogu klanjati. Upozorava svoga subesjednika Proroka da se očekuje dolazak Mesije i kad on dođe, objavit će nam sve, veli ona (Iv 4,25). Na te njezine riječi Isus reče: Ja sam, ja koji s tobom govorim (4,26). Kakvo iznenađenje za Samarijanku. Pa s kim to ona razgovara! Nikome se Isus dotada nije tako povjerio kao toj ženi. Kakvo povjerenje u ženu! Ivan ističe da se Isus za vrijeme Pashe u Jeruzalemu Židovima nije povjeravao, jer ih je dobro poznavao (Iv 2,24), a ovdje jednoj polupoganki, omraženoj Samarijanki, otkriva svoj pravi identitet. Ja sam taj očekivani Mesija, još više: Ja sam – to je formula pod kojom se Bog Mojsiju objavio, to je božansko ime (Izl 3,14). Shvatila je. Spoznaja je došla do vrhunca: Mesija je došao!

Učenici se čude što s njom razgovara

U taj čas, na vrhuncu toga povjerljivoga razgovora, dođoše njegovi učenici i razbiše tu svetu intimu. Začude se što sa ženom razgovara. Nitko ga ipak ne upita: što razgovaraš s njom? Žena ostavi svoj krčag pa ode (4,28). Krčag je simbol njezina života. U njemu je ostavila svoju prošlost i vratila se u Sihar kao apostolica. Njome je prostrujala živa voda, postala je prvi apostol Samarije. Evangelizirala je cijeli grad: Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist? (Iv 4,29). Došli su, vidjeli i povjerovali zbog njezina svjedočanstva. Zamolili su ga da ostane kod njih. Ostao je dva dana u njihovoj sredini. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: ‘Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta (Iv 4,41–42).

I ovdje se događa izmjena uloga. Ona je njima donijela vijest o Mesiji, a oni njoj objavljuju svoje otkriće: on je Spasitelj svijeta. Vrhunac Isusove samoobjave i vjere u njega.

Zaključak

Ivan je čitatelju svih vremena pokazao kako se u dijalogu s Isusom raste u spoznaji i vjeri. Nužno je potražiti svoj Jakovljev zdenac. Poći k njemu žedne duše. Upustiti se u razgovor s Isusom koji te na zdencu već čeka. Zgoda ostaje nedovršena sve dok se čitatelj u njoj ne prepozna i ne zapita: Gdje je moj Jakovljev zdenac? Tko je za me Isus? Kako se ja mogu promijeniti? Reci Isusu neka ti otkrije tvoju prošlost. Ostavi svoj krčag do njegovih nogu i u tebi će prostrujati izvor žive vode. Idi onda i svjedoči što si čuo i vidio.

[1] Sv. Augustin, Tumačenje Ivanova evanđelja, 9,10–16; 15,9: Prva epoha od Adama do Noe, druga od Noe do Abrahama, treća od Abrahama do Davida, četvrta od Davida do babilonskoga izgnanstva, peta od babilonskoga izgnanstva do Ivana Krstitelja, šesta od Ivanova Krstitelja do Isusa.

[2] Sv. Augustin, Tumačenje Ivanova evanđelja, 15,6.

[3] Jedna od najpoznatijih melodija gregorijanskoga korala, Dies Irae, tradicionalno se pripisuje Tomi iz Celana (+ oko 1260.), ali se danas obično pripisuje nepoznatom franjevcu iz toga razdoblja.

[4] Benedikt XVI. u nagovoru treće korizmene nedjelje 24. veljače 2008.