Usred mržnje svijeta učenici su svjedoci po Duhu (Iv 15,18-16,4a)
Tumačenje Evanđelja po Ivanu 15,18-16,4a
Glavno pitanje kojim se bavi ovaj dio Isusovog govora jest: što će biti sa učenicima nakon što Isus ode, kako će se nositi u predstojećim neprijateljstvom i mržnjom svijeta? Tako dolazimo do čudne situacije: iako Isus uskoro kreće u smrt, ipak je on onaj koji brine o svojim učenicima i tješi ih a ne oni njega! Isus zna da njegovi učenici još uvijek ne shvaćaju njegovo naučavanje i poslanje, nemaju vjere u njega (16,31-32) pa ih prihvaća sa velikim razumijevanjem te još pojačava brigu za njih!
15,18-19: …budući da niste od svijeta…zbog toga vas svijet mrzi.
Ako smo na početku Evanđelja imali da je Bog ljubio svijet (3,16), sada je taj svijet istovjetan s onima koji su odbacili Sina, onoga koga je Bog poslao da spasi svijet. Tako dolazimo do činjenice da u Evanđelju po Ivanu pojam svijet ima različita značenja. On je stvoren od Boga (1,10) i predmet je njegove neizmjerne ljubavi jer za njega daje svog Jedinorođenca (3,16); taj svijet treba Isusa kao Spasitelja (4,42). Iako ga Bog tako gleda, svijet tj. većina u njemu ne prihvaća Božju inicijativu. Ne prihvaća Očevu ljubav – Jedinorođenca kojeg im predaje. Stoga Isus upozorava učenike na svijet koji ih mrzi i progonit će ih. Zbog svojeg najužeg jedinstva s njim (jer su kao trs i loze!), moraju biti spremni suočiti se sa istom usudom kojeg je svijet priredio Isusu (15,25). Kao što je Isus bio progonjen, jer narod ne poznaje Oca s kojim je sjedinjen, tako će progoniti i učenike jer ne poznaje Isusa s kojim su oni sjedinjeni.
U suštini, svijet se ovdje ispostavlja kao način razmišljanja i djelovanja utemeljen na egoizmu. Onaj tko želi živjeti istinu, slobodu i ljubav doživjet će mržnju i bit će marginaliziran jer razotkriva i uništava „sistem“ po kojem svijet živi. Upravo ta činjenica još više podvlači Očevu dobrotu jer on ljubi i takav svijet – za takav svijet on predaje svoga Jedinca da ga spasi!
Zbog toga, za onog tko razumije Isusa, njegovo poslanje i ono što je došao pružiti čovjeku, biti progonjen ili odgurnut od ovog svijeta na njegove rubove da ne bi smetao znači primiti milost Kristovu. Ako kršćanska zajednica ne trpi ovakve teškoće, treba se itekako zabrinuti. Treba se zapitati nije li njezin mir pax perniciosa, rezultat paktiranja sa svijetom? Iz Isusovog stava, koji nije tražio ni primirje ni lažni mir sa svijetom koji je pod dominijem Oca laži, vidimo da za onog tko želi biti Božji prijetnju ne predstavlja neprijateljstvo svijeta i njegovi progoni nego njegovi mamci, njegovo zavođenje koje čovjeka želi zarobiti da se preda onome kako svijet živi. Dakako, Isus nigdje ne kaže da njegov učenik treba ići okolo i tražiti nevolje, izazivati progone… No, ne može ih ni izbjegavati po cijenu da izda istinu i ljubav jer tada će biti poput soli koja je obljutavila i nije više ni za što (Mt 5,13).
Učenici su za sada još uvijek daleko od ovakvih razmišljanja. Isus, pripremajući ih na muku koji će imati u svijetu i u kojoj će ga na koncu svi zatajiti (16,32-33), kao da im želi reći: znam jako dobro da vi još uvijek ne možete biti ondje tj. tako uznapredovali u vjeri u mene, ali moja ljubav prema vama je jača od vaše slabe vjere; ta ljubav će vas podržavati do kraja. Kad svi pobjegnete zbog svoje slabosti, sjetit ćete se da sam to unaprijed znao sve ovo vrijeme i da sam vam, usprkos svemu, pružio svoj mir. Sjećajući se, imat ćete se hrabrosti vratiti k meni. Nakon uskrsnuća svojim ukazanjima on će ih okrijepiti, poučiti i pripremiti da ih može poslati u svijet kao što je njega poslao Otac (20,19-21). Međutim, Učitelj je sada potpuno zaokupljen trpljenjem koje će njegovim učenicima nanijeti mržnja i odbačenje svijeta.
15,20-21: A sve će to poduzimati protiv vas…jer ne znaju onog koji me posla.
Iako ih je Isus već nazvao prijateljima (15,5), još uvijek su sluge koje moraju dijeliti gospodarev usud. Ovim Isus daje upotpunjeniji pogled na njihov status: s jedne strane on jest Učitelj, ali im je oprao noge; oni jesu primili njegovo služenje i postali su njegovi prijatelji, ali to ne znači da se poput njega ne trebaju smatrati slugama. Time se postiže uravnoteženo shvaćanje njihovog identiteta u odnosu na Isusa i na druge ljude.
Isus je učitelj koji ne uljepšava stvari: ako su moju riječ čuvali, čuvat će i vašu! To njegov učenik odmah na početku treba prihvatiti. Crkva, i svaki navjestitelj u njoj, ne može se nadati samo lijepom prijemu, da će na njezinu mirotvornost svi odgovoriti dobrodošlicom. Naprotiv, treba računati sa Isusovom sudbinom: da će svijet vrebati da je uhvati u riječi, da joj sputa djelovanje, da je onemogući i marginalizira.
Zbog čega onda uopće biti onaj koji će u Isusovo ime ići u susret takvom svijetu? Isus je svjestan da ogroman dio protivljenja, kojeg sam doživljava i kojeg će doživljavati Crkva, izvire iz neznanja (Dj 3,17). Dakako, ne radi se samo o neinformiranosti nego o nepoznavanju Očeve ljubavi. To doprinosi urgentnosti poslanja Crkve. Iz ovog proizlazi da pravi Isusov apostol s jedne strane mora računati s protivljenjem svijeta, ali znajući da ono dolazi iz neznanja on u Duhu sudjeluje u Očevoj i Sinovoj ljubavi za svijet i zato se ne plaši i ne posustaje u svom djelovanju. Dakle, u antagonizmu između Očeve ljubavi i mržnje svijeta, učenik je itekako „svrstan“, utemeljen u ljubavi Božjoj iz koje kreće prema svijetu. Ako nije „svrstan“, onda može nastojati ovaj sukob analizirati sa svih mogućih stajališta, ili može ga nastojati zagladiti, ali neće moći svijetu ići u susret s onim plamenom kojim je Isus išao i kojim želi da i njegov učenik ljubi i služi svima, pa i svijetu.
15,22-25: Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha…
Ovdje Isus sumira dijaloge i polemike koje je do sada vodio, napose one velike u kontekstu blagdana (Iv 7-10). Činjenica da je Isus došao i da je govorio, čini ovo odbacivanje još grešnijim (usp. 35,19; 69,5). Djelo koje će Branitelj nastaviti u učenicima da bi ih osposobio za svjedočenje također ide u istom pravcu. Dakako, Isus ne bi slao obećanog Duha da je takav poduhvat besmislen. Nastavljanje njegovog djela po Duhu i apostolima svjedoči s jedne strane o veličini ljubavi Oca i Sina koja se po Duhu prelijeva u učenike, a s druge o ulozi neznanja koje ipak može biti raspršeno čestitim svjedočenjem nepreglednog niza generacija Isusovih učenika kroz čitavu povijest.
15,26-27: …kada dođe Branitelj…on će svjedočiti…. I vi ćete svjedočiti…
Vjera i svjedočanstvo usko su povezani. Da je svjedočanstvo usmjereno prema vjeri, izričito se kaže samo za svjedočanstvo Ivana Krstitelja i ljubljenog učenika: on dođe kao svjedok da svjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu (1,7; usp. 19,35). Time se tvrdi da je svjedočanstvo vjere što ga pruža čovjek sposobno druge privesti vjeri i tako ih spasiti (usp. 5,33-35; 10,41). Zato je ono potrebno. Ipak povezanost između vjere i svjedočanstva zadire dublje.
Isus je kao Božji poslanik i njegov svjedok, daje svjedočanstvo o sebi, i Bog daje svjedočanstvo za nj. Ali to svjedočanstvo dokučivo je opet samo preko njegove riječi (usp. 8,13s.18; 5,37). Drugačije nije ni moguće jer samo on raspolaže znanjem za koje svjedoči, i samo on ga može posredovati drugima (usp. 3,32). Ono se može prihvatiti samo vjerom. Bultmann je izrekao točnu i snažnu formulaciju: »Samo se vjeri otkriva objekt vjere; ona je jedini način pristupa«. A koji je kriterij vjeri znamo: svjetlu pristupa onaj tko ga više ljubi od tame, čija djela nisu zla i ne želi svoje biće uroniti u tamu nego u svjetlo.
I zajednica daje svjedočanstvo, i ona je pozvana na to: mi smo vidjeli i svjedočimo i naviještamo (1,2). Svjedočanstvo zajednice jedno je i isto kao i svjedočanstvo Isusovo. Razumljivo je da je Isus svjedoči na temelju znanja, a zajednica na temelju vjere. Sadržajno, međutim, oni se slažu da je Otac poslao Sina.
Vrijedi zapaziti kako je u ovom oproštajnom govoru Duh Sveti ima sve istaknutiju ulogu. U 14,16-17 on je Duh Istine koji će tješiti učenike nakon što Isus ode; u 14,26 je učitelj koji će ih poučavati o svemu i dozivati im u pamet na Isusove riječi. Ovdje Isus predstavlja Duha Svetoga kao su-svjedoka koji će zajedno sa učenicima svjedočiti za Isusa. On će to činiti osposobljavajući učenike da razumijevaju i prihvate smisao Isusovog poslanja te osnažujući ih potom da svjedoče svijetu ono što su razumjeli. U 16,5-16 pratit ćemo daljnji razvoj misli o ulozi Duha Svetoga u budućem životu učenika.
Ovdje u 15,26 nailazimo na redak na temelju kojeg istočne Crkve razvijaju nauku da Duh Sveti proizlazi od Oca, dok zapadne naučavaju da i Otac i Sin zajedno šalju Duha Svetoga (14,16.26; 16,7).
16,1-4a: …dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu.
Buduća isključenja iz sinagoge već su najavljena u 9,22-34, kada je izbačen iz sinagoge bivši slijepac od rođenja, te u 12,9-11, kada postaje očito da sve koji ozbiljno pristaju uz Isusovo djelo i za nj svjedoče čeka raskid sa službenim židovstvom.
Za razliku od početka razgovora te pashalne večeri, učenici su sada nikom ponikli, sada ništa ne pitaju i ne komentiraju. Rastužila su ih ova Isusova upozorenja. Ipak, Isusov odlazak neophodan je da bi oni mogli napredovati u vjeri (usp. 16,12), da bi ga susreli Uskrsloga, da bi primili Duha Svetoga, da bi on svjedočio i u njima i kroz njih te da bi napokon i sami postali svjedoci.
Isusove riječi o progonu odnose se na sva vremena Crkve, počevši od događaja nakon Pedesetnice-Duhova kad su počeli prvi progoni (Dj 2-5;7-8) pa sve do dana današnjega kad Papa Benedikt kao jednu od svojih glavnih tema ističe problem vjerskih sloboda i progone kršćana, bez obzira kojoj kršćanskoj zajednici pripadali.
Isus je ovo svojima govorio da se ne sablazne. Pripremio ih na bezrazložnu mržnju i nasilje. Uskoro će svojim očima gledati nasilje nad svojim Učiteljem i Gospodinom. Kad ga budu vidjeli raspetoga, zanijekat će ga i napustiti. Počet će drugovanje s njim smatrati promašajem. To će biti vrijeme pomutnje u kojoj će izgubiti orijentaciju. No, nakon što su ga vidjeli Uskrsloga, osnaženi Duhom, počet će čitati ova poglavlja Evanđelja kao Riječ Života i, nadahnuti njom, svjedočit će kasnijim naraštajima da je križ očitovanje Božje slave i nada za čovjeka. Da to nisu uspjeli, da su nastavili Isusov križ smatrati propašću, ne bi se rodila Crkva i po njoj novi svijet.
Ove Isusove riječi žele pomoći čitatelju da nadvlada sablazan koju uzrokuje patnja pravednika. Svjetska povijest, koju do dana današnjega pišu ne objektivni historiografi nego moćnici tj. pobjednici, uvijek je obrana nasilja i zločina. U stvarnosti uvijek jači kvači, nameće se svojom moći, uništava svakog tko mu se suprotstavi pa makar da je bio i u pravu. I na koncu, pišu se udžbenici iz povijesti koji počinjene zločine i nepravdu tumače kao neizbježne historijske procese te na taj način opravdavaju siledžije i zločince.
Bog, naprotiv, piše povijest dajući za pravo obespravljenima i žrtvama nasilja. On se ne miri s tim da trijumfira zlo nego želi trijumf dobra koje samo dobrim pobjeđuje zlo. Biblija, od prve do zadnje stranice, daje za pravo onima kojima su moćnici oduzeli prava; ona raskrinkava povijest koju su pisali moćnici i zločinci.
Dugo se kroz povijest činilo zlo čak i u Božje ime. Blaženi papa Ivan Pavao II u ime Katoličke Crkve rekao je mea culpa za sve zločine koje su počinili katolici u Božje ime. Dakako, neki će može reći da je to bilo nepotrebno jer grijeh je uvijek osobna kategorija. No, samo ona zajednica koja postane svjesna grijeha otaca, koja ih može jasno i glasno osuditi, uspjet će se očuvati od napasti da ih ne ponavlja.
