Nedjelja, 24 listopada

1. nedjelja došašća (B)


Iz 63,16b-17b; 64, 2b-7


Izaijine riječi zapisane su u poslijesužanjskom periodu kada se, nakon početnog optimizma, židovska zajednica suočava sa problematičnom stvarnošću: teškoće na socijalnom planu, teškoće u vođenju zajednice, religijski sinkretizam, bolni odnosi povratnika s onima koji su ostali u domovini, ali i s onima iz dijaspore…

U recima koji nalikuju na propovijed prolama se vapaj Gospodinu. U djetinjem pouzdanju, molitelj Boga smatra ocem. Želi da Izrael bude s njim u onakvom odnosu kakav je bio u počecima. Nakon povijesnog iskustva grijeha i kazne, pobožno srce počinje žaliti što je Gospodin dopustio da im srce otvrdne – zašto ih nije više pritisnuo prijetnjom i kaznom? Konačno je sazrela svijest da je pravednost tj. svetost Izabranog naroda ništava. Svi mi ko lišće otpadosmoNikog nema da te prizove… A ipak, jedina nada je – On. Nitko nije nijednom narodu učinio takva djela kao Gospodin Izraelu. Poput gline su u Njegovoj ruci. I zato o, da razdereš nebesa i siđeš! Bilanca je to dugog ciklusa hoda u vjeri koji očituje sazrelu svijest o ljudskoj nedostatnosti i Božjem bogatstvu koje jedino može blagoslovljeno pohoditi i oploditi čovjekovo siromaštvo.


1Kor 1, 3-9


Pavao u zaglavlju Prve Poslanice Korinćanima umjesto antičkog pozdrava i želje za zdravljem stavlja želju za milošću i mirom, nezasluženim Božjim darovima. Potom zahvaljuje Bogu jer su se Korinćani obogatili u svakoj riječi i svakom spoznanju. Veličina i privlačnost primljenih darova svjedočanstvo su slave Kristove, a to što su postali motiv smutnji među Korinćanima govori o ljudskoj slabosti. Primljeni darovi jesu znaci milosti, ali nisu jamstvo uspješnog susreta u dan Gospodnjega dolaska. Za nj se valja ozbiljno pripremati. Iz cjeline poslanice jasno je kako to podrazumijeva življenje crkvenosti na svim razinama. Crkva i Korinćani u njoj djelo su Božje. I postojanost tj. pozitivan ishod na sudu Božjem također je Božje djelo. Stoga umjesto hvastanja darovima treba porasti u stvarnoj mudrosti koja pogled sa darova upravlja Darovatelju. Jer On će o Danu Gospodnjem postati jedina stvarnost, jedini život.


Mk 13, 33-37


Ovaj odlomak posljednje su Isusove riječi u Evanđelju po Marku prije nego počnu događaji Njegove muke i smrti. Kršćani nisu ljudi koji bi Isusov dolazak trebali čekali skrštenih ruku, pasivno. Njegov dolazak nije nešto što se treba podnijeti, nego nešto što već sada treba pokretati život, davati mu novi lik. Život mnogih kršćana nema nikakve veze sa iščekivanjem. Njima kao da je ovaj život sve; nemaju što čekati i čemu se nadati. Evanđelist, jer takvih je bilo i oko njega, ispravlja njihov krivi stav. Prije ovoga Isus je pričao prispodobu o smokvi – ona ima svoje vrijeme kada donosi plod, postoje i znaci koji na nj ukazuju. Treba li netremice gledati u nebo čekajući ga? U ovom odlomku Isus naglašava da je svatko od gospodara dobio svoj posao i neka na njemu bdije. Svoju kuću, imanje i ovlasti povjerio je slugama. Prepustio im sve neka rade. Veliko je njegovo povjerenje: izručiti imanje čovjeku! Bog se nada njegovoj zauzetosti. Budi je i doziva Njegova nada. I zato učenikovi dani nisu prazni, nisu isti jer ih ispunja Božja nada, ona ih grije i nosi. Ona je dom, kruh naše nade. Ako učenikova budnost ništa drugo u svojim danima ne zapazi i ne dodirne, već je puno dobila. Samo neka vidi, neka osjeti kako Božji pogled miluje naše dane, uokviruje ih svojom brigom i nježno se nad njih nadvija.

Markovo Evanđelje konstruirano je tako da svaki tren, svaka slika u njemu teži Golgoti i Isusovom križu. Sve prema njemu ide. Cio život, svaki dan i noć, osmijeh i suza, svaka mrva vremena ide svome kraju – prema novoj i konačnoj Božjoj prisutnosti. Svaki trun ovoga konačnog ide u susret Beskonačnom i Vječnom. Prvom svojom riječju Isus je rekao da je s Njim nastupila punina – ispunilo se vrijeme. U Njegovu smrt utječe vrijeme, i život i smrt svakoga pojedinog čovjeka. Konac vremena nijednog čovjeka ne ide svršetku u ništavilu, nego se ulijeva u Njegovu smrt – u otvor vječnosti kojeg je otvorio. I zato ništa nije beskorisno, suvišno i besmisleno. Jer sve što je kadro vječnosti, ulijeva se u nju. Propada samo ono što je u sebi prazno, što u sebi nema njezinu zraku dobrote, ljubavi, mira. Valja se sjetiti promatračima naizgled beznačajnog pa i neumjesnog gesta žene koja je Isusu pomazivala noge. No, Isus je vidio njezinu dušu, primio istinu tih malih pokreta i uzdigao ih kao primjer; ostali su zauvijek zabilježeni. I gdje nitko ništa ne vidi, On vidi. Ništa ne propada. Ide u vječnost.

Bdjeti stoga znači pratiti, uhvatiti posljednji smisao stvari. Njihovu vezu sa koncem gdje će dobiti novu puninu i novo značenje. Ono što starozavjetni Propovjednik – u nemogućnosti prodrijeti onkraj neprovidnog zida vremena a kao krajnji doseg svoje mudrosti – označava sa sve je ispraznost objavilo se u ludosti križa Isusovog koji nama posta mudrost od Boga i pravednost, i posvećenje i otkupljenje. Otkupljenje svakog trenutka, svake malenkosti, svakog i najmanjeg daha ljubavi. Jer pripada vječnosti. S obzirom da je ondje čovjekova punina, njegova čežnja – živjeti znači čekati je živom zauzetošću. Ponajbolje je oslikava drevni vapaj: Maranatha – dođi, Gospodine Isuse! On je izraz želje za uklanjanjem svake barijere između čovjeka i njegova Boga, izraz života položenog pred Gospodina i izručenog blagoslovu Njegova pohoda. Došašća.