Portal katoličkih teologa
18. nedjelja kroz godinu (B) – homilija

18. nedjelja kroz godinu (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Kada vidimo djecu i mlade ljude kako se ponašaju pristojno, kako su marljivi i veseli, čestiti i odgovorni, odmah pomislimo kako je to zasigurno u velikoj mjeri zasluga njihovog kućnog odgoja. A što reći za nas vjernike: ako smo vrijedni i čestiti, strpljivi i ljubazni, ako nam pogled nije prikovan samo za ovu zemlju, onda je to znak da je u nama velika i sveta Kristova milost i njegovo evanđelje. Veli Pavao da smo se u Krista obukli. Međutim, nažalost, zbog naše ljudske slabosti nije uvijek baš tako s nama. Zato, da bismo u tome smislu mogli plodonosno poslušati Božju riječ i proslaviti ova sveta otajstva, pokajmo se za svoje grijehe i zazovimo na nas Božje milosrđe.

  • Gospodine, ti si nas stvorio na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si slika Boga nevidljivoga. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo tvoja slika u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Znamo onu priču o Pinokiju koji nikako nije htio ići u školu i nije htio ništa raditi. Stoga je i prihvatio poziv svoga prijatelja da odu na neki otok gdje nema ni škole ni posla, nego se dječaci po cijeli dan zabavljaju. Drugoga dana na otoku, veli priča, Pinokio je shvatio da se svi ti dječaci polagano pretvaraju u magarce koji kasnije idu u prodaju. Ta je priča oduvijek trebala biti pouka djeci da ne postoji zemlja u kojoj nema obveza, nego da se treba potruditi oko svega što vrijedi. I doista, stara je čovjekova napast da misli kako je krepostan i čestit život samo muka i dosada, a da se istinski zabavljaju samo oni koji se ne drže nikakvih zakona i propisa. Tako, kad su Židovi bili izbavljeni iz Egipta, još su jedno vrijeme bili maštali o egipatskim loncima punima svakovrsne hrane…


Da ne živite više kao što pogani žive


Tako danas Pavao piše vjernicima u gradu Efezu (Ef 4, 17.20-24). Bilo je među njima dosta onih koji su iz poganstva (dakle, kao nežidovi) pristupili vjernicima i krstili se. To po sebi nije bilo tako jednostavno. U ondašnjem društvu vladale su velike socijalne nepravde: bogati su se sve više bogatili zahvaljujući robovima i ugnjetavanju siromašnih i nemoćnih. Osim toga, u velikoj se mjeri baš nisu mogli pohvaliti moralnim načinom života. Brak uopće nije bio čvrsta institucija… Pijančevanje, razuzdane zabave bile su sveprisutne. A i samo pogansko bogoslužje bilo je često povezano s razuzdanošću i nemoralom. Kršćani su po krštenju napustili takav način života. Počeli su živjeti moralno, pomagali su jedi drugima i nastojali se voljeti kao braća i sestre…

I onda se uskoro pokazalo nešto što je u početku izgledalo nemoguće: kršćani su se počeli vraćati svojim starim, grešnim poganskim navikama, odnosno, u sve su većoj mjeri počeli živjeti kao i pogani, protivno evanđelju i svom kršćanskom pozivu. Možemo samo pretpostaviti o čemu je sve moglo biti riječi: nepoštivanje svetosti braka, nemoral, sudjelovanje u razuzdanim zabavama i nečovječnim gladijatorskim igrama, zanemarivanje nedjeljne euharistije, manjak poštovanja prema roditeljima i starijima i tko bi sve to mogao znati… Pa se netko sa strane mogao zapitati: ima li uopće razlike u ponašanju kršćana i pogana? Zato Pavao danas opominje svoje vjernike: Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove. Ispraznost je, očito, ono što tek naizgled ispunja čovjekovo srce radošću, a zapravo ga ispražnjava od svega što je lijepo i plemenito i ispražnjava ga od prave i istinske radosti.

Zvuči poznato? Što bi danas netko sa strane mogao reći o nama kršćanima? Ima li neke veće razlike između nas kršćana i onih koji nisu kršćani ili koji vele da Boga ne priznaju? Zar ne, da i nas itekako privlači i guta demon ovoga svijeta koji obećava brzo i lako zadovoljstvo. Zato olako zanemarujemo i misu i molitvu, ne želimo se truditi da budemo strpljivi sa starima, slabima i nemoćnima, željni smo i zarade i zabave… A tu su i stare ružne sklonosti: zavist, mržnja, oholost, nepraštanje, nestrpljivost, razuzdanost… Tko bi sve to nabrojio. Ne varajmo se! Nitko od nas nije slobodan od tih zlih nagnuća i zlih djela! Pogledajmo i sagledajmo u kojoj mjeri se i za nas stvarno može reći da živimo kao pogani, to jest kao nekršćani…


Odložiti staroga čovjeka kojega varave požude vode u propast


Prisjetimo se situacije kad maturanti kreću na maturalno putovanje i onda, neposredno prije polaska, po tko zna koji puta slušaju iste opomene i savjete brižnih roditelja koji govore kako trebaju slušati razrednika, kako ne smiju previše piti. Opominju ih da se ne druže sa sumnjivim osobama, da budu pristojni u hotelu. Međutim mladima je to ponajčešće dosadno, jer to slušaju već danima te sada samo jedva čekaju da roditelji prestanu s pričom, pa da se mogu predati ludoj zabavi maturalnog putovanja. Zar ne da i nama danas mogu slično zvučati Pavlove opomene, koje smo toliko puta čuli. Pavao veli da nam je odložiti prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, koga varave požude vode u propast. S jedne strane nipošto ne želimo priznati da smo ne znam koliko zaglibili u nekakav grijeh, a s druge strane, mislimo da i ne trebamo biti neki drveni sveci. Ta to je za samostane! Međutim, opominje nas Pavao, koliko god dosadno zvučala, istina je neumoljiva: onaj tko se prepušta starim požudama i strastima, vodi sebe u propast, baš kao Pinokio koji je skoro završio kao magarac. Nakon svakog pijančevanja dolazi bolno triježnjenje s glavoboljom, mučninom i kajanjem da nam to nije trebalo. Nakon svakog grijeha dolazi onaj neugodni osjećaj da smo protratili svoje talente. Svako zlo nas unazađuje i unesrećuje, a zaredaju li se k tome ta zla u velikoj mjeri, eto nas kako živimo kao da Boga nema, kao da nam je ova zemlja sve. Ne dao Bog da se na nas mogu primijeniti ove Pavlove riječi: Često sam vam govorio, a sada i plačući govorim mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko (Fil 3,18-19). Čovjek i ne primijeti kako lako oklizne u ono zemaljsko.


Obući novoga čovjeka


Konačno, Pavao zaključuje da trebamo obnavljati se duhom svoje pameti i obući novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine. Krsna haljina koju smo dobili na krštenju predstavlja upravo to: da smo se obukli u novoga čovjeka u Krista, da smo u Kristu postali novi ljudi. Toga nam se je držati. I ovdje moramo ponoviti: obući se u Krista ne znači odreći se svijeta, nipošto ne znači odreći se onoga što je Bog stvorio, baš kako Pavao veli: Svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću (1 Tim 4,4): i jelo i piće i lijepo ljudsko drugovanje i veselje. Međutim, zlo je u tome kada nam ovozemno postane važnije od onozemnoga, kad nam zemaljska dobra postanu važnija od Krista i njegova evanđelja. Naprotiv, kada je čovjek u Kristu sve mu je blagoslovljeno: i rad i odmor i obitelj i prijatelji i napor i zabava. To znači biti novi čovjek, koji se u Krista odjenuo. Kristovo evanđelje treba prožimati sav naš život. I gle: tad ćemo imati duboki mir i radost već na ovome svijetu i vječno drugovanje s Bogom u nebu.