31. nedjelja kroz godinu (B): Kao samoga sebe
Čitanja: Pnz 6, 2-6; Ps 18, 2-4.47.51ab; Heb 7, 23-28; Mk 12, 28b-34
Evo jedne vjerojatne priče. Vozim se automobilom na posao. Kišovito jutro, gužva na cesti, protočnost slaba. I onda, baš kada sam trebao uhvatiti priključak vozilima koji će uhvatiti zeleni semafor, jedan pješak s kišobranom prelazi cestu izvan zebre. Strašno se ljutim na toga bezobzirnog pješaka, na njegovu aroganciju i bahatost, pa i na prometnu policiju koja ne kažnjava takve sudionike u prometu. Kad – gle slučajnosti! – već sljedećeg dana moj je automobil neplanirano završio na servisu te ja s kišobranom u jednoj i torbom u drugoj ruci žurim da ne zakasnim. Moram preko ceste, a semafor daleko. Automobili ionako voze sporo i prelazim cestu povlačeći se između automobila. I onda vidim nekog vozača koji mi trubi i maše rukama. Naravno da se ljutim. Lako je njemu sjediti u automobilu! Ja kasnim na posao, kiša pada, cipele su mi mokre. Kako taj čovjek nema razumijevanja… I onda, kada bi mi netko skrenuo pozornost na moja dvostruka pravila, rekao bih možda: „Drugo sam ja!“
U tome kontekstu Isus uzima jednu zapovijed iz Starog zavjeta i „podvlači“ je: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Dvije su riječi. Prva je: „Ljubi“. Voli. Gledaj blagonaklono, s ljubavlju. To znači, pokušaj gledati onako kako gledaš svoje dijete, pa i onda kada čini ludosti. Ljubiti znači prihvatiti bližnjega i kada nema pravo i kada griješi i kada je nepravedan. Ne odobravam njegov loš način ponašanja (kao što nisam sretan kada vidim da mi dijete laže), ali njega, kao čovjeka, kao dijete Božje, ako baš hoćete, njega ne odbacujem, gledam ga s razumijevanjem, blagonaklono i – baš to! – s ljubavlju. Druga riječ veli: „Kao sebe samoga.“ Onako kako bih htio da se ljudi prema meni ponašaju i kada griješim, kada učinim veliku glupost – ta ljudi smo! – upravo tako bih trebao gledati drugoga, tuđe dijete, čovjeka s problemima, obijesnog mladog čovjeka – ta ljudi smo!
Ne možemo očekivati da ljudi oko nas budu uvijek uglađeni, besprijekorni, ljubazni, strpljivi… Ni ja to nisam, ako ćemo biti iskreni. Međutim, možemo i trebamo jedni od drugih očekivati strpljivost, dobrotu, razumijevanje, osmijeh, ljubav. Samo ta zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ bila bi dovoljna da ostvarimo raj na zemlji. Stvarno, tko nas u tome priječi?