14. nedjelja kroz godinu (A): Sakrio od mudrih i umnih
Čitanja: Zah 9, 9-10; Ps 145, 1-2.8-11.13c-14; Rim 8, 9.11-13; Mt 11, 25-30
Što je preduvjet ozbiljnog znanstvenog istraživanja? Svijest znanstvenika da puno toga ne zna, otvorenost prema neočekivanom… Kada su u pitanju istraživanja u prirodi ili u svemiru, pravi je znanstvenik – rekli bismo – ponizan istraživač svjestan da je ono što on ne zna i ne razumije na tisuće puta veće od onoga što mu je poznato i što je u međuvremenu otkrio. Onaj koji bi se hvastao da sve zna, zavrijedio bi samo podsmijeh. Još puno prije Krista veliki je filozof Sokrat kratko ustvrdio: „Znam da ništa ne znam.“ Smatrao je da je jedino što je spoznao – vlastito neznanje i ograničenost. Pravi znanstvenik je ponizni istraživač. Kao da i Isus nastavlja misao ovoga velikog filozofa kada u svojoj molitvi veli: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!“ Isus želi reći da su oni maleni zapravo – mudri – jer ne umišljaju da sve najbolje znaju, nego se daju poučiti. Mi bez krzmanja prihvaćamo znanstvena dostignuća mudrih ljudi koji su bili prije nas od Pitagorina poučka, zakona gibanja nebeskih tijela koje je otkrio Newton, sve do fascinantnog otkrića DNK koji su temelj života na zemlji. No s druge strane, kada je u pitanju moj vlastiti život, kad su u pitanju moralna i etička načela, uvjeravaju nas da svatko može, smije i treba činiti kako vjeruje da je dobro. I onda se zalijećemo u život, da bismo nakon određenih lomova i razočaranja uvidjeli da je ipak bila mama u pravu kad nas je upućivala da drugačije postupamo, da je onaj profesor imao pravo kada mi je govorio da „bez muke nema nauke“, da je onaj svećenik bio u pravu kad je govorio da čisto zadovoljavanje strasti ne može ispuniti smislom moj život…
Kršćani vjeruju da je sav moralni zakon – zakon evanđelja – duboko u skladu s istinskom ljudskom naravi. Tko taj zakon ponizno slijedi – sebi dobro čini. Tako, na primjer, u prvi mah mi se može činiti i dobrim i opravdanim da vratim dvostruko onome koji me je povrijedio, a onda, kada se – recimo tako – pokorim evanđeoskom nauku koji govori o praštanju, duboko u sebi osjećam da sam po praštanju puno više čovjek nego po osveti. Tako je sa svakom strasti, sa svakom sebičnošću, s traženjem užitaka po svaku cijenu. Čovjek se može – recimo slikovito – opijati i pijančevati, ali prije ili kasnije slijedi otrežnjenje praćeno glavoboljom i mučninom u želucu.
Isus je u očima svojih suvremenika mogao izgledati lud, što za svoje uvjerenje ide na križ, ali to je bio ispravan put. Može danas izgledati lud netko tko se nesebično žrtvuje za vlastitu obitelj i koji nesebično čini dobro bez obzira na cijenu. Međutim, to je prava mudrost koja se daje poniznima, a to je mir duše i duboka svijest da sam samo po tome istinski čovjek, Božji čovjek kojemu se otvara čitava vječnost. A što je veće od toga?
