2. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Gospodin nas je okupio oko svojega stola, Gospodin je svakoga od nas imenom zazvao i doveo do ovog mjesta i do ovoga trenutka. Zato mi i jesmo Crkva, jer Crkva doslovno znači ek-klesia, to jest zajednica koju Bog saziva. Htjeli bismo, naravno, ne biti samo ovdje tjelesno nazočni, nego također srcem i dušom odgovoriti na njegov poziv, da budemo sveti i bez mane pred njim.
- Gospodine, ti si u davna vremena pozivao proroke u svoju službu da riječ tvoju naviještaju. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si pozvao apostole da tvoju riječ naviještaju i tvoja otajstva slave. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti svakoga od nas imenom pozivaš u svoju službu. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Stariji ljudi i bolesnici često pate od nesanice. Međutim, oni mlađi i zdraviji uglavnom nemaju tih poteškoća. Kako samo djeca znaju spavati! Čvrsto, duboko, zdravo, da im čovjek pozavidi… Danas je to vjerojatno tako i zbog toga što naši mladi pa i (starija) djeca dugo i čvrsto spavaju nakon naporne večeri učenja, nakon dugog gledanja televizije, nakon dugog izlaska. A Sveto nam pismo danas pripovijeda o nekom drugom i drugačijem vremenu. I evo nam jedne prelijepe zgode o Samuelu (1Sam 3, 3b-10.19), tome čudesnom dječaku koji je imao zdrav san, ali je znao biti i budan i brz da posluži, Taj je dječak kasnije postao jedan od najvećih proroka.
Samuele, Samuele!
Evo, dječak Samuel spava u hramu. Iako je on zdrav dječak, dječak zdravog sna, ipak je on poseban. Naime, on sebe doživljavao kao poslužitelja starog svećenika Elija i kao slugu Jahvina. I tako, usred noći, Samuel čuje glas koji ga zove: „Samuele, Samuele!“ I gle, evo neobične reakcije: Samuel se budi, čuje glas i u isti čas trči do Elija za kojega je mislio da ga je zvao usred noći. Stari ga svećenik umiruje da ga on nije zvao i dječak se vraća u postelju. Kad je dječak opet zaspao, Bog ga ponovno zove imenom. I Samuel opet skače iz kreveta i trči k Eliju, spreman da ga posluša i da mu posluži. Stari svećenik Eli ga je opet umirio rekavši mu da ga nije zvao i ponovno ga otpravlja u postelju. Kad je Samuel po treći puta čuo isti glas i opet jednako brzo i jednako spremno dotrčao Eliju, Eli je shvatio o čemu se radi te poučio Samuela kako treba Bogu odgovoriti. Tek je četvrti put dječak primio Božju poruku.
Rekli bismo: „Pa gdje toga još ima!“ Da se netko usred noći diže na samo jedan poziv i trči svome gospodaru. I tako tri puta! No, rekosmo, Samuel je bio poseban i zasigurno je i zbog toga postao velik. Da je bio pospanac ili da je bio lijen, nikada ne bi čuo Božju poruku. Ta je noć za tog dječaka očito bila noć važnog životnog ispita.
I taj je „ispit“ izvrsno položio: kasnije je postao sudac i veliki prorok, on je onaj koji je pomazao dvojicu prvih Izraelskih kraljeva.
Kršćanine, kršćanine!
Na početku ovog biblijskog odlomka (koji danas nije bio pročitan) stoji: „U ono vrijeme Jahve je izrijetka govorio ljudima, a viđenja nisu bila česta.“ To se međutim, nije odnosilo na Samuela, spremnog da sluša.
Kada smo mi u pitanju, nitko od nas ne može reći da Bog izrijetka govori i izrijetka poziva. Bog i govori i poziva! Pitanje sadašnjeg trenutka je jednostavno: Koliko ostavljamo prostora tišine, prostora slušanja, prostora spremnosti i prostora poslušnosti, da bismo uopće čuli Božji glas? Zar ne da Božji glas redovito čujemo na misi, zar ne da nam Bog redovito progovara po nauku naše Crkve, po svojim evanđeoskim zapovijedima i uredbama?
Bog nam govori, braćo i sestre. Bog nam ponekad progovara tišim glasom, Bog nam progovara preko drugih ljudi, preko bliskih osoba i preko slučajnih prolaznika. Bog nam progovara po svojoj riječi koju čitamo. Bog nam progovara u bogoslužju koje slavimo. Bog nam progovara u nekim posebnim životnim prilikama: kod rođenje djeteta, kod krštenja, kod slavlja prve pričesti, krizme, kod vjenčanja, kod obljetnice vjenčanja, kod sprovoda. Bog nam progovara u teškim trenucima, bolesti, nesreće, samoće, zapuštenosti. Bog nam progovara kada se vozimo tramvajem, autobusom, kada pješačimo ulicom, kada oblačimo pidžamu i spremamo se na počinak. Bog nam progovara kada dvojimo hoćemo li putem istine i pravde ili putem nepravde.
Bog nam neprestano govori, on je uz nas. Bog je uz nas kao najbliži suputnik. I poziva nas imenom. Računa na nas, zove nas.
Dođi i vidi!
Tako je i Isus progovorio prvim učenicima koji su stidljivo krenuli za njim te su ga, da prikriju nelagodu, upitali gdje stanuje (Iv 1, 35-42). On im je odgovorio: „Dođite i vidjet ćete!“ Kako prvim učenicima, kako Samuelu, Gospodin i nama govori da poslušamo njegov glas, pa da dođemo i vidimo kako je to živjeti s njime, s njegovom riječju, živjeti prema njegovom pozivu. Samuel je krenuo za Jahvinim glasom i postao već za života velik. Apostoli su krenuli za Isusom i postali su stupovima Crkve.
Otvorimo i mi danas svoje srce Gospodinu, priklonimo svoje uho njegovim riječima, pođimo za njim. Ne oklijevajmo. Budimo hitri kao Samuel i hrabri kao oni prvi učenici. Bog nas poziva. On nam daje snagu, on nam daje jakost, od daje smisao našem življenju, on će ispuniti naše dane svojim mirom i blagošću.