»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

Zaslužiti pravu plaću – razmišljanje uz 13. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: 2Kr 4, 8-11.14-16a; Ps 89, 2-3.16-19; Rim 6, 3-4.8-11; Mt 10, 37-42


U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje dvojake preporuke. S jedne strane su to preporuke apostolima i svima koje šalje da naviještaju njegovo ime, a s druge strane riječ je o preporukama za one koji primaju njegove poslanike. S učenicima je više nego jasan kad im tumači kakva treba biti njihova ljubav i vjernost ako žele biti njega dostojni. Nije im dopušteno ljubiti ni oca ni majku, ni sina ni kćer više nego njega, jednako kao što im nije dopušteno grčevito čuvati svoj život, već biti spreman izgubiti ga poradi vjere u njega. No njihov takav stav pred njim nije važan samo za njege, već je na dvostruk način važan za one kojima su poslani. S jedne strane vjernost i ljubav prema Gospodinu pretpostavka su i temelj vjerodostojnosti navjestitelja, a s druge strane omogućuju i onima koji ih primaju zavrijediti istovjetnu nagradu.

Naime, Isus je rekao apostolima: “Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku.” Usredotočujući se isključivo na ove riječi, mi svećenici bismo imali pravo ponekad i predbacivati ili se žaliti da nas naši vjernici ne primaju onako kako je to Gospodin rekao. Moguće da nismo uvijek zadovoljni vjerničkim ‘tretmanom’ i odnosom, a pogotovo ako očekujemo da nas bespogovorno slušaju i da nam budu na usluzi. No s druge strane trebamo najprije ispitati Isusove riječi iz prvoga pasusa koje se odnose na nas. Valja nam najprije propitati vlastitu ljubav prema Gospodinu, te istražiti je li doista potpuna i cjelovita, je li bezinteresna, samoprijegorna i sebedarna. Ako naša ljubav nije takva, onda nemamo pravo niti očekivati da nas vjernici primaju kao Gospodina. Jer njegova ljubav je bila takva da je bio potpuno Ocu posvećen, te nije bio u raskoraku da ljubi na zemlji nekoga ili nešto više od Oca nebeskoga. Bila je tako uređena da je bila čisto predanje za spasenje ljudi, te je pokazao da ni on nije ljubio svoj zemaljski život na sebeljuban način, već otvoren planu spasenja.

Zato se danas trebamo mi prvi ispitati držimo li do ove Isusove riječi, svjesni da vršimo njegovo poslanje u svijetu. Naviještamo li njegovu istinu kao proroci i živimo li proročki, skromno i samozatajno? Time pokazujemo koliko nam je stalo također do vjernoga puka Božjega, do njegova naroda koji ima pravo na proroke i pravednike u svojoj sredini kao svoje vođe. Jer Isus je svojim apostolima želio skrenuti pozornost da je mnogo važnije da budu proroci i pravednici cijenjeni u narodu, nego da ih časte uglednici ovoga svijeta. Jer što se više dopadamo uglednicima svijeta, manje smo proroci i manji je naš ugled u narodu. Isus nam stoga ne ostavlja neki drugi ili treći izbor, već ukazuje da predstavljamo njega, koji je istinski prorok i pravednik, te stoga i mi drugima omogućujemo primiti proročku i pravedničku plaću. Štoviše, jer je on Sin Božji, tko njega naviješta i vrši njegovo poslanje, pozvan je živjeti božanskim životom. Time onima koji ga susreću omogućuje da prime ne samo proročku, već božansku plaću. Iz svega rečenoga jasno je Isusovo očekivanje: trebamo živjeti kao proroci i pravednici i susretati se s ljudima noseći im proročku i pravedničku poruku, u svijetu koji nikada nije tako rado primao proroke, niti je revno prianjao uz njihovu poruku.

Nadalje, trebamo sebi i drugima postaviti pitanje: Primaju li vjernici nas svećenike zato što smo proroci i pravednici, zato što smo učenici Kristovi i učitelji njegova naroda, ili pak jer smo utjecajni ili možda moćni u narodu? Često, određeni broj ljudi nas prihvaća samo ukoliko misli da imamo određenu društvenu moć i utjecaj, što dijelom i stoji. Niti se može niti treba sakrivati da nas određeni broj ljudi poštuje i cijeni, no u što će prerasti njihovo poštovanje ovisi o nama. Ako se nametnemo kao Kristovi navjestitelji kojima je proročki navještaj na prvome mjestu, neće ostati prostora da ljudi vrše svoje oportunističke projekcije i utilitarističke kalkulacije. Ako mi u prvi plan istaknemo ono duhovno po čemu vršimo Kristovu službu, neće nam niti pasti na pamet da ulazimo u zemaljske nagodbe kojima samo jeftino rasprodajemo duhovni ugled koji nam je Krist skupo priskrbio dajući svoj život.

Zato je bitno da živimo proročki životom, to jest bez zemaljske kalkulacije i bez osobne računice. Pozvani smo poput Gospodina biti proroci čije je djelovanje usmjereno prema dobrobiti naroda, pa i po cijenu da moćnicima pomrsi račune, a pomogne iskrenim dušama da dođu do proročke svijesti i nagrade, to jest da i oni zasluže svoju plaću. Jer ako nas itko prima iz pobuda koje ne odgovaraju evanđeoskome duhu, pa da nam dadne i ne znam koje donacije ili ustupke, nije nimalo pomogao sebi ni svojoj duši. Jer sve što se učini s lošom nakanom, u Gospodinovim očima ne vrijedi, pa taman kad bi se radilo o golemim zemaljskim svotama.

Naša odgovornost je golema, jer po nama je Isus otvorio mogućnost našim vjernicima da prime božansku plaću, jer on nije samo Božji prorok i pravednik, već Sin. Ako nas netko prima jer smo njegovi, a mi to dosljednim životom i svjedočenjem zavrijedimo, onda i oni koji nas primaju, primaju božansku plaću. I na taj način svi postaju proroci i pravednici, pravi proročki narod, sposoban prepoznavati proroke koji naviještaju istinu Božju i pravednike koji žive sukladno evanđeoskim vrijednostima. Ne bojmo se stoga potpuno pripadati Gospodinu, jer samo tako ćemo pronaći sebe, a vjernom puku biti blagoslov i put do nagrade života vječnoga.