30. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

30. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

farizej-i-carinik


Uvod i pokajnički čin


Gdje se god puno priča o poniznosti, s pravom strepimo, da je tamo baš i nema. Kad se god puno priča o čestitosti, obično je baš puno i ne nalazimo. Put prema Bogu, naprotiv, uvijek započinje poniznim priznavanjem vlastitih grijeha, a ne samohvalom. O tome nam danas govori Isusova prispodoba. Da bismo bili dostojni te Kristove riječi i ovih svetih otajstava, priznat ćemo pred Bogom svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si prihvatio Davidovo iskreno kajanje. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si prihvatio suze i ljubav raskajane grešnice. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš na pokajanje i obraćenje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Obično preokrećemo očima kad netko stane pripovijedati takozvane „lovačke priče“. Bilo da je riječ o lovačkim ili ribičkim uspjesima, bilo da se radi o vojničkim, poslovnim, športskim, političkim ili kakvim god uspjesima, uvijek je ista pozadina. Čovjek priča sam o sebi, uzdižući svoje sposobnosti daleko iznad svih ostalih. On i samo on: najveći, najpametniji, najsposobniji, najjači, najljepši… Dođe nam da tim hvalisavcima hladno kažemo, da bi bilo puno bolje da ih drugi hvale, ili, još bolje, da ih hvale njihova djela, a ne njihovo isprazno, jalovo i iznad svega dosadno napuhavanje… Ljudska taština doista zna biti veoma velika. I nitko nije imun na tu napast. Ni kraljevi, ni političari, ni znanstvenici, ni domoljubi, kao i oni koji se i nemaju čime hvaliti osim svojim poštenjem, kakvo god ono bilo. Pa i oni koji misle da su Božji ljudi, da plivaju u duhovnosti, i oni su krvavi ispod kože… Lagali bismo kad bismo govorili, da u nama nema ni malo taštine, umišljenosti, samodopadnosti.


Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi


Čuli smo današnju Isusovu prispodobu (Lk 18, 9-14). Farizej i carinik mole u hramu. Prisjetimo se. Farizeji su bili ljudi koji su se stvarno trudili izvršavati odredbe Zakona i ostale odredbe židovske Predaje. Do u tančine su pazili na propise o čistome i nečistome, o prehrani, o subotnjem počinku, o sitničavom obdržavanju svih propisa o svetkovanju blagdana… Ne trebamo im se zbog toga podsmjehivati. Ništa u tome nije moralo biti loše. Da se razumijemo, neki su propisi po našem shvaćanju i nebitni i nepotrebni i opterećujući za čovjeka. Pa ipak, tko s ljubavlju i poštovanjem na njih pazi, sigurno je Bogu mio. Možda smo i mi danas skloni s blagim podsmjehom gledati na neke među nama koji na svoj način poste, na svoj se način mole i veoma strogo i doslovno obdržavaju propise koji su u Crkvi vrijedili prije stotinu godina. Ne bismo ih trebali krivo gledati. Ako oni to čine s ljubavlju i predanjem, sigurno je da su Bogu mili i da su mu blizu. Jednako tako u ovoj prispodobi Isus ne prekorava farizeja zbog njegovih djela, niti zbog načina na koji on slijedi Zakon i Predaju. Isus ga kori zbog njegove uznositosti, oholosti, umišljenosti; kori ga zbog njegove ne-ljubavi. O čemu se radi? Farizej, naime, dvostruko griješi.

Ka prvo, on prezire carinika zbog njegovih mnogobrojnih grijeha. Pogledajmo: čisto ljudski, to je ludo. Ne može, naime, farizej ući u dušu carinikovu, da bi poznavao dubinu i množinu njegovih grijeha, a pogotovo nije farizejevo to da sudi i osuđuje. Pri tome farizej zaboravlja, da Bog jedini poznaje dubine ljudskoga srca i da Bog jedini može i smije suditi. Ta, mi same sebe ne poznajemo, pa kako onda da prosuđujemo Božje sudove, baš kao što mudro veli Božja riječ: Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? (Mudr 9,16). Time što u ovoj prispodobi farizej prosuđuje carinika on se, zapravo, stavlja na mjesto Boga i krši prvu zapovijed koja veli: Ja sam Gospodin, Bog tvoj! Nemoj imati drugih bogova uz mene!

Druga pogreška farizejeva jest ta, da se on uspoređuje s carinikom. To je kao kad se dijete opravdava što je razbilo luster riječima: Nije to ništa! Moj je prijatelj razbio tatin auto! Zlo i dobro se ne uspoređuju s drugima. Zlo je zlo a dobro je dobro, bez obzira kako u tim stvarima postupa moj susjed, bez obzira kako u takvim slučajevima postupao bilo tko u Crkvi ili državi, bez obzira što o tome govorili zakoni ovih ili onih europskih država. Već su nam dobro poznati izgovori onih koji, na primjer, ne idu nedjeljom na misu. Govore kako su oni zlatni i krasni u usporedbi s onima koji su pokrali ovu državu. Time nisu sebe popravili, a nisu ni državu…


Bože, milostiv budi meni grešniku!


Carinik jest grešnik, o tome nema spora. Varao je pri ubiranju poreza, udaljio se od svojih sunarodnjaka i nije obdržavao mnoge propise. Svjestan je on svoje bijede. Veli Isus: A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ Međutim, kad govorimo o carinikovoj grešnosti, valja imati i ovo na umu: Bog jedini znade koliko je taj čovjek od srca činio zlo, a koliko je puta, naprotiv, siromahu pomogao. Bog jedini znade koliko je on i htio dolaziti u sinagogu, ali su ga drugi odbacivali. Međutim, uza sve moguće olakotne okolnosti, cariniku je bilo jasno da jest grešnik. I sada nastupa njegova veličina. Nije se usudio proći dalje od samoga ulaza i tamo je, udarajući se u prsa, pognuto i ponizno prosio Božje milosrđe.


Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen…


Što god mi o tome mislili, Isus veli da je carinik otišao kući opravdan, a farizej ne. Zaključno veli Isus: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Kako da se mi u tome smjestimo? Hajde da krenemo od početka kroz prispodobu. Kao prvo, nipošto ne trebamo zanemarivati ni Božje ni crkvene zapovjedi. Bez obdržavanja zapovjedi, naime, upali bismo u strašnu opasnost da ništa nije važno i da smo mi jedini suci. Međutim, pri obdržavanju zapovjedi valja nam držati u pameti ovu Isusovu opomenu: Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti! (Lk 17,10). Nikad, ali baš nikad ne bismo se trebali hvastati svojim dobrim djelima. Nikad, ali baš nikad ne bismo se trebali izdizati iznad drugih ljudi kao umišljene veličine i samozvani suci. Ta što nam Isus veli? Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.

Zaključimo. Ako se ja uzvisujem, neću daleko stići. Jer sam pozemljar. Ako me Bog uzvisi – eto mene u nebesima. S druge strane, ako se ja ponizujem, ja sam samo realan. Međutim, ako me Bog ponizi – mogu samo reći: A, joj! Zato, u jednostavnosti i poniznosti srca iskreno i uvjereno zavapijmo zajedno s carinikom: Bože, milostiv budi meni grešniku!