22. nedjelja kroz godinu (C)

22. nedjelja kroz godinu (C)

Lk 14, 1.7-14

U Isusovoj domovini blagdanski ručak nije bio samo prehrambeni događaj nego je to bio važan društveni, pa na neki način i kulturni trenutak. Razgovaralo se o važnim temama – poslu, politici, obitelji, društvu, religioznim temama. U tim su situacijama bili dobrodošli učitelji i rado se s njima razgovaralo. Današnje Evanđelje u jednu sličicu takvog tipa smješta i Isusa.

preuzimanjeIsus promatra oko sebe i opaža kako se ljudi mašaju prvih mjesta. Počinje svoj govor. Znalo se da u centru trebaju biti najugledniji gosti, uz njih domaćin a oko njih poredani po društvenom položaju, bogatstvu, dobi (i tko zna kojem još ne kriteriju) ostali uzvanici. Zašto Isus progovara ovako? Zar je protiv ovih koji su zauzeli prva mjesta? Ako nisu oni, onda će biti neki drugi, zar ne? Isus, kako ga predstavlja evanđelist Luka, čini nešto drugo.

Istina, On izgovara ono što je već SZ (Izr 25,6-7) preporučivao o otpočinjanju sa posljednjim mjestom. Međutim, Njegove riječi su samo naizgled iste kao u SZ-u. One Mu služe da započne pouku, ali rezultat će daleko nadmašiti očekivanja! Započinje sa stavljanjem u pitanje težnju za položajem: što će ti položaj? Što ćeš se gurati naviše a nadležni će te poslije ionako smjestiti tamo kamo i pripadaš? Što si time postigao? Sramotu i pred sobom i pred drugima? Što će ti to?

Isus je daleko od toga da bi nekom preporučivao nek uzme malo niže mjesto pa će onda uživati kad ga pozovu naviše. Govori On o uzdignuću svog učenika, ali ne o uzdizanju koje će proglasiti čovjek. Čovjek nije pravedan sudac. Uzdignuće može proglasiti samo Otac nebeski. Isus svoje uvijek oštro opominje protiv ciljanja na prva mjesta (usp. Mk 9,33-37); zabranjuje upotrebu počasnih naslova (Mt 23,8-10) i postojanje podjela među ljudima, čak ismijava one koji traže i uživaju u društvenom položaju (Lk 20,46). Dakle, Njegove riječi ne poučavaju učenika kako ipak može, uz malo strpljenja, doći do afirmacije. Čak će i na posljednjoj večeri govoriti o služenju jer On će biti taj koji stoji i poslužuje svoje učenike.

Onaj tko može ovo Evanđelje čitati na grčkom vidi da se u njemu ne govori o običnim uzvanicima na bilo koju feštu, nego tu stoji riječ pozvanici, što je u najužoj vezi sa pripadnošću Crkvi – zajednici Božjih pozvanika! Dakle, Isus u današnjem Evanđelju ne promatra bilo kakve goste, nego promatra članove Crkve kako se bore za prva mjesta! Ako se usuđuje kritizirati, On ne kritizira tuđe goste u tuđoj kući nego one koji su pozvani u Njegovu kuću i u njoj se bore za ovo ili ono mjesto!

Da bi bio još jasniji, On nakon ove prispodobe govori koga da pozovu na gozbe. Tradicija je nalagala pozivati prijatelje, braću, rodbinu i bogate susjede. On želi da se u Njegovu kuću pozivaju ne četiri prijašnje, nego četiri nove kategorije: siromasi, sakati, hromi i slijepi. Smatralo se da su ovi ljudi tako pogođeni zbog svoga grešnog života. Isus, dakle, želi da u njegovoj kući pozvanici budu svi, a posebni gosti su ovi promašeni tipovi! On ne želi da Njegova gozba bude poput drugih, nego da bude novi početak. Hendikepiranici i promašenici svih vrsta trebaju biti počasni pozvanici, a mi drugi da im ustupamo mjesto.

Dakle, sada vidimo u čemu je problem: Isus želi novi tip gozbe i druženja, želi probijanje starih i postavljanje novih kriterija, novih načina ponašanja. Ali, jao! Njegove zajednice mahom se ravnaju po starim kriterijima, u njima ljudi mjere jedni druge ne onako kako Isus želi, nego starim metrom kojega bi imali i da nikada u Crkvu nisu ušli!

Onaj tko shvaća zašto prihvaćati ove „promašenike“ pokazuje da dobro prepoznaje svoj položaj pred Bogom! Ne prima ih jer se nada nešto dobiti nazad nego jer je i sam primljen, jer njega i njegovu bijedu lijepo i sa velikom radošću prihvaća Otac nebeski. Kad je shvatio da njega prihvaća Otac i nakon što je istražio što se to u njemu može uopće Bogu sviđati, što Boga može privući, onda će početi tražiti u ovim „promašenicima“ ono što se Bogu sviđa. Poprimiti Božji pogled, gledati Njegovim okom! To može samo onaj tko Mu se zaista ozbiljno približava.

Tako će Isusov učenik lagano otkrivati sebe pred Bogom i Boga u sebi, „promašenike“ pred Bogom i Boga u njima. I u njemu će početi novi svijet. I zato je sasvim normalno da bi gozbe Isusovih učenika trebale biti gozbe po mjerilu novog svijeta, ne starog po kojem se svi znaju ravnati i bez Crkve.

Ako je ikada itko, onda je Isus svojom riječju i životom pokazao da ljubi svakog čovjeka, a to znači da u svakom postoji nešto čudesno, neizmjerno dragocjeno i privlačno, zakopani biser… Nalazeći biser u drugom, Isusov učenik – gle čuda! – pronaći će i svoj vlastiti!

Što će biti nagrada takvom Isusovu učeniku? Što još može poželjeti onaj tko već ima Božji pogled, gleda Njegovim okom? Što može nedostajati onome tko već upija, diše Božju tihu radost? Samo ono što do sada oko nije vidjelo niti uho čulo…