Srijeda, 18 svibnja

4. nedjelja došašća (A): Ne boj se uzeti Mariju


Matejevo evanđelje piše da je Marija začela Isusa po Duhu Svetome (Mt 1, 18-24). Kad je njezin zaručnik Josip čuo da je Marija trudna, bio je uvjeren da mu je Marija bila nevjerna, te je razmišljao da je ne izvrgava sramoti, nego da je potajice otpusti. I onda, piše dalje Matej, Josipu se u snu javlja anđeo koji mu govori: „Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ Time što će Isusu dati ime, Josip će ga priznati svojim zakonitim sinom.

Evo to. Ne boj se! Josip ovakav razvoj situacije nije mogao planirati. Htio je biti muž i otac kao toliki drugi. A, evo, Bog pred njega stavlja nešto drugo, neočekivano, pa i nejasno. Zašto je to dijete začeto po Duhu Svetome? Kako će to Isus spasiti svoj narod (ime Isus i znači „Bog spašava“)? Međutim, Josip ostavlja po strani sve svoje planove, uzima Mariju za svoju ženu i čini sve ono što će i kasnije spoznati kao Božju volju.

Kršćani znaju da je upravo to temelj vjerničkog života. Tako se Marija silno začudila kada je čula da ima začeti i roditi Sina Božjega. Nije tada pravo mogla znati što to znači, ali je na koncu rekla: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ Jednako je tako i Isus, obuzet smrtnom tjeskobom, svjestan da mu se sprema smrtna osuda, molio Oca da ga „mimoiđe ovaj kalež“, ali je na koncu Bogu rekao: „Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja.“

Čak kada ostavimo po strani čisto kršćanske motive, kad razgovarate sa starijim ljudima, često ćete čuti primjedbu da neke stvari u svome životu uopće nisu planirali, ali su mirno prihvatili životnu realnost. Ključna je ona riječ: „Ne boj se!“ Za kršćane je to velik podstrek, jer znaju i vjeruju: ako Bog daje da se nađem u određenim životnim okolnostima, prvo, on zna zašto je to baš tako, a drugo, on će dati i snagu da to mogu iznijeti.

Zvuči možda previše idealistički, previše pobožno, ako baš hoćete, ali to je najzdraviji pristup životu. Prihvaćam ono što se stavi na moj put. Prihvaćam sebe samoga, sa sposobnostima koje imam, sa zdravljem koje imam, s poslom i zadaćama koje imam, s ljudima kojima sam okružen. Koliko je do mene, nastojat ću činiti najbolje što znam, a ono što nije do mene prihvaćam, kao životnu realnost ili, recimo i to, kao križ koji mi Bog daje. Takav stav donijet će mi mira i radosti više nego onima za koje mislimo da im sve dobro ide. Jer, nije odlučujuće kakve su moje životne okolnosti, nego je bitno kako se s njima nosim. Kršćani vjeruju da je tu odlučujuća Božja milost i Božja snaga. Na to možemo uvijek računati.