4. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Sve svjetske pjesme najvećim dijelom govore o ljubavi. Ljubav je riječ koja se najviše čuje u svim modernim pjesmama i hitovima koji se vrte na radiju. O tome govore filmovi i kazališna djela. Ljubav je najveći pokretač ljudskog djelovanja. Međutim, izgleda da je riječ „ljubav“ doživjela i određenu inflaciju, jer kao da se koristi sve više samo za neke izvanjske izražaje ljubavi koji počesto baš i nisu izraz ljubavi. Je li taj pojam i taj uzvišeni dar zašao u određenu krizu? Eto, veliki nam sveti Pavao snagom Duha Božjega na nadahnuti način govori o ljubavi kao najvećem daru. Htjeli bismo danas u što većoj mjeri biti dostojni darova Božje ljubavi u ovome misnom slavlju. Zato ćemo zazvati milosrđe Gospodnje.

  • Gospodine, ti si tako ljubio ovaj svijet da si nam poslao svoga Sina Jedinorođenca. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si nas tako ljubio da si svoj život za nas dao. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti želiš da zakon ljubavi bude temeljnim zakonom u tvojoj Crkvi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kada se mladencima dade mogućnost da izaberu odlomak koji bi se čitao na njihovu vjenčanju redovito požele da im se pročita odlomak iz Pjesme nad Pjesmama ili upravo ovaj odlomak iz Prve poslanice Korinćanima koji smo čuli u drugom čitanju (1Kor 12-31-13, 13). U tome odlomku Pavao biranim riječima govori o ljubavi. Na samom početku ovog odlomka Pavao stavlja put ljubavi kao najizvrsniji put.


Evo vam puta najizvrsnijega!


Naravno, svi će se mladi i svi zaljubljeni složiti da je to najizvrsniji put, da je ljubav najvažnija, da je to sila koja pokreće svijet, i tako dalje, i tako dalje… Bez ljubavi ne vrijedi ni bogatstvo, ni moć ni slava. Ne vrijedi ni ljudsko znanje, čak ni vjera. Ljubav je sol koja daje okus svakome jelu, ljubav je svjetlost koja osvjetljuje i čini lijepom svaku dobru stvar, ljubav je toplina koja daje život svemu što je dobro… Bez nje bi sve bilo hladno, mrtvo i besmisleno. Što vrijedi i bogatstvo i snaga i ledena mudrost bez ljubavi i dobrote? Bog je ljubav i po tome smo Bogu slični što smo kadri ljubiti i biti ljubljeni. Pavao veli: kad bi čovjek govorio sve jezike, kad bi znao sva proroštva, kad bi imao svekoliko znanje, kad bi imao svu vjeru, kad bi predao svoje tijelo za žrtvu paljenicu, ništa mu te ne bi vrijedilo kad u isto vrijeme ne bi imao ljubavi. Ona svemu daje smisao.

Međutim, ljubav, prava ljubav, ljubav koja je od Boga, ljubav koja stoji u temelju svega, ljubav o kojoj Pavao danas govori pokazuje se i dokazuje u tisuću običnih, malih, ovozemnih i svakodnevnih stvari. Koliko god bila uzvišena, u svojoj je pojavnosti tako svakodnevna, čak naizgled preobična.


Ljubav je velikodušna


Nažalost, upravo se na takvim, naizgled nebitnim sprudovima nasuče i razbije brod vjekovnih i vječnih ljubavi na koji su se bračni drugovi zaklinjali dok su bili mladi i zaljubljeni. Nasuče se na takozvanim sitnicama koje to, zapravo, uopće nisu. Veli Pavao: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se…“ Ljubav se u svakodnevnom životu, dakle, pokazuje kao prostodušno i jednostavno nastojanje ugoditi onomu drugome. Prava se ljubav ne izdiže iznad dugoga, ne stavlja sebe kao pravilo i uzor svekolikog dobrog ponašanja. Prava ljubav nije zaljubljena u sebe, nego se raduje drugome i postojanju drugoga. U tome smislu veli Pavao još određenije da ljubav „nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini…“ Ljubav se, dakle, svakodnevno vježba u strpljivosti i dobroti. To onda znači da u jednoj kući u odnosima muža i žene roditelja i djece, braće i sestara valja uvijek iznova izgrađivati tu strpljivost, tu spremnost da se pomogne, tu svekoliku dobrotu. Ljubav uvijek želi vidjeti ono dobro u čovjeku i na čovjeku, ljubav je beskrajno strpljiva, ona, kako veli Pavao „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi…“

To je jedini ispravni put. Jer, sve, ali baš sve će drugo proći. Ne samo ova zemlja i ovaj svemir, ne samo svaki čovjek i svako ljudsko znanje, nego će uminuti i sama vjera i samo ufanje, jer će sve to biti nepotrebno kada budemo gledali Boga licem u lice. A ljubav će preostati kao najveće i najčišće blago.


Veće ljubavi nitko nema od ove


Isus nas poučava u čemu je prava ljubav. Veli: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Upravo je on to i učinio. To je jedini pravi put da bismo ispunili Božju zapovijed i da bismo ispunili smislom naš život. Naime, dok čovjek žudi za ljubavlju – a za njom zasigurno ponajviše žudi iz najdublje dubine svojega bića – neće je ni pronaći ni okusiti niti u njoj uživati bude li tražio vlastiti užitak i vlastitu sreću, bude li išao ispunjavati svoje strasti i svoje prohtjeve. Osjetiti i doživjeti ljubav u svoj njezinoj punini znači davati je, znači davati sebe, znači nastojati drugome ugoditi, drugoga usrećiti, bez obzira što prema nekim ljudskim mjerilima taj drugi to ne zaslužuje. Zato veli Isus: „Blaženije je davati nego primati“. Tako postupati znači dati se voditi božanskom snagom u sebi, znači imati u sebi božansku moć, jer Bog je takav. Upravo je tako postupio s nama Božji Sin: „A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5,8). Doista, braćo i sestre, ljubav može razumjeti i doživjeti u njezinoj punini samo onaj koji ljubi, ljubi božanskom snagom, ljubi do samoprijegora, ljubi ne očekujući ništa zauzvrat, ljubi bližnjega onom ljubavlju kojom Krist ljubi čovjek. Teško? Neizvedivo? Nemoguće? Na to bi Isus rekao: „Ljudima je nemoguće, ali ne i Bogu. Ta Bogu je sve moguće“. A mi smo Božji i Bog je u nama.