Četvrtak, 7 srpnja

22. nedjelja kroz godinu (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


U životinjskom svijetu stvari su jasne. Oni koji su jači grabe sebi veće komade kod razdiobe plijena. Oni mlađi i slabiji čekaju. Sve dok onaj jači ne ostari i ne oslabi. A kako je s nama ljudima? Nažalost, kao da i među nama ponekad vlada mentalitet čopora. Pa se onda uzdižemo i izdižemo, svađamo i glođemo. I tako griješimo pred Bogom koji je jedini uzvišen i koji nas je stvorio kao braću i sestre.

Pokajmo se za sve svoje grijehe, osobito protiv naših bližnjih. Tako ćemo plodonosno i radosno moći proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, ti si jedini svet, ti si jedini Gospodin. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si nam pokazao put poniznosti. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da jedni drugima služimo i samo tebe veličamo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kako li je samo nama ljudima važno biti poseban, viši, veći, uzvišeniji, slavniji, obožavan… Zbog silne potrebe da budu slavljeni i uzvisivani kao očevi nacije, kao najveći mudraci, kao najveći sinovi svoga naroda, neki su vojskovođe išli praktički do kraja svijeta ne bi li osvojili što više zemalja i podjarmili što više podanika. Nebitno je bilo što bi pri tome poginule na stotine tisuća ljudi, što bi ostajalo toliko udovica, siročadi, te što bi toliki mladi izginuli i prije nego što su stekli obitelj. Sve to da bi silni vojskovođa podigao sebi spomenik u dalekom gradu… Ah, biti prvi, biti „naj“…, biti slavan, biti pobjednik po svaku cijenu. U svemu tome je najjadnije to što ti častohlepni i slavoljubivi ljudi sami grade kult svoje ličnosti. Dakle, ne radi se o velikanima kojima bi drugi priznavali njihovu veličinu i njihove zasluge. Isus nam danas u tome smislu daje sjajnu pouku.


Ne sjedaj na prvo mjesto


Čuli smo kako danas Isus govori (Lk 14, 1.7-14): Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Hajde da malo budemo strogi sami prema sebi. U skupini ljudi koje uglavnom poznajem – recimo od nas ovdje sabranih – kada bih se oko sebe osvrnuo, na koje bih mjesto po časti stavio samoga sebe? Brzo bi nam pred oči došle mnoge mane onih koji nas okružuju. Međutim, ako bismo, kao što rekoh, bili malo strogi prema samima sebi, onda bismo se svakako trebali staviti na posljednje mjesto. Lažna skromnost? Ne. Tvrda istina. Pogledajmo. Ako znam za neku manu i pogrešku nekog čovjeka, mogu li sto posto biti siguran da je tome baš tako? Pa ako je sigurno nešto loše učinio, mogu li ja znati njegove razloge, njegove nakane? Mogu li ja sigurno suditi njegovo srce? Tko zna što se događalo u njegovu duhu i tijelu, tko zna kakav je odgoj imao, koje je mučne stvari doživio u djetinjstvu, u posljednjem ratu. Naprotiv, sebe puno, puno bolje poznajem. Dobro znam gdje sam i zašto griješio. Svoje grijehe i mane puno bolje poznajem, gotovo savršeno. Pa ako ćemo ići na čimbenik sigurnosti, tko je u mojim očima sigurno grešnik? Samo ja. A ja bih se uzdizao… Prema tome, kada, po Isusovu naputku, biram posljednje mjesto, mudro i realno postupam… Postupim li drugačije, vrlo lako mogu biti ismijan i ponižen. Javno ili iza leđa.


Prijatelju, pomakni se naviše


Sada dolazi ljepši dio Isusove priče. Dolazi domaćin i veli mi: Prijatelju, pomakni se naviše! Upravo je to ono što Bog za mene svakodnevno čini. Kako? Jednostavno. Dolazim u kuću Božju, za stol Gospodnji, pred Božje lice. Svjestan sam, bolno svjestan svih svojim promašaja, padova, nevjerstava. Svjestan sam da griješim i mišlju i riječju i djelom i propustom. Svjestan sam da sam slab, propadljiv, nestalan, da sam smrtan čovjek. Stojim pred Bogom duboko prignut i velim: Bože, smiluj se meni grešniku! I gle, dolazi Bog i veli mi: Ti si moje dijete. Iz ljubavi sam te stvorio. Za tebe sam poslao svojega jedinorođenog Sina. On te je otkupio svojom smrću i uskrsnućem. On te je preobrazio svetim krštenjem. Postao si dionikom neba. Ušao si u moju božansku obitelj. Ti si moje ljubljeno dijete. Ne želim se spominjati tvojih grijeha. Kada vidim tvoje skrušeno lice, ne mogu a da ti se ne smilujem. Ti si velik, ti si dionik božanske naravi mojega Sina Isusa Krista, ti si moj. Iziđi iz svoje bijede i malenosti: Prijatelju, pomakni se naviše! Tu je srž rješenja naših dvojbi. Nisam ja po sebi velik: Bog me čini velikim. Nisam ja po sebi ni uzvišen ni vrijedan nebeskih darova. Bog me čini nebesnikom. Po Bogu smo i veliki i uzvišeni. Za sve ono lijepo i plemenito što imam – samo Bogu mogu zahvaliti i time se nipošto ne mogu hvastati…


Svaki koji se ponizuje bit će uzvišen


Konačno, Isus sve ovo sažima u jednostavno pravilo: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Prema tome, kada se izdižem iznad drugih, dvostruko griješim: sebe uzdižem a druge gazim. Koliko ima primjera da zbog zavisti i taštine ne dajemo drugima što im pripada. Time sebe unakazujemo, a drugima štetu činimo. Nadalje, ludo je vjerovati da će me neko izvanjsko priznanje ispuniti mirom, pogotovo ako to postižem gazeći druge. Jedino od Boga dolazi pravi, duboki mir i istinska radost. Nadalje, ako sam u nečemu stvarno uspješan, ako mi to ljudi priznaju, radujem se, ali pri tome veoma dobro znam da je to Božji dar, da se time ne mogu hvaliti i da po tome ništa nipošto nisam veći od drugih, jer drugi nije ni kriv ni zaslužan ako u nečem nije vješt kao ja. S druge strane, doživljavam da moje djelovanje u najboljoj namjeri drugi krivo protumače, te da bivam odbačen. Da se brinem? Pa i Isusa su odbacili. Pa i Pavla su isključili iz sinagoge. Pa Bog to zna. Ja činim svoje i to je moja sreća. Zato mirno hodim ovim životom. Gospodin je moja snaga i moj mir. Baš kao što veli psalmist: Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Pravda će tvoja zasjati k’o svjetlost i tvoje pravo k’o sunce podnevno (Ps 37,5-6).