4. vazmena nedjelja (B) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Toliko puta velimo u molitvama da je Bog naš otac, a mi njegova djeca, da često nismo ni svjesni stvarnog značenja te stvarnosti. Bog nas je doista uzeo u svoju božansku obitelj. Veliko je to otajstvo i nadspoznatljiva mudrost i milost Božja!

• Gospodine, ti si prvog čovjeka stvorio na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si nas svojom smrću i uskrsnućem uzdigao na dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da u svijetu budemo znak tvoje ljubavi i tvojeg izabranja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Stari su duhovnici rado pripovijedali ovu legendu o sv. Ivanu Apostolu. Ivan Apostol bio je već veoma star, a svi su drugi apostoli već dugo bili mrtvi, nakon što su podnijeli mučeništvo. Bio je ostao, dakle, samo Ivan, posljednji od apostola. I sada, kako je bio veoma star, nije više mogao hodati, pa su ga njegovi učenici nosili ne nekoj nosiljci i upijali svaku riječ koja je od njega dolazila, jer u to vrijeme, naravno, u Crkvi nitko nije uživao ugled kakav je on imao kao jedini preživjeli Isusov apostol. Jednom tako, pripovijeda legenda, Ivana su nosili, a on je iznenada rekao: „Dječice, stanite, imam vam sada nešto veoma važno reći!“ Istog su časa, naravno stali, spustili ga na zemlju i žurno se okupili oko njega, da im ne bi promakla koja riječ. A on sporim i svečanim glasom progovori: „Dječice, ljubite se među sobom!“ A oni će na to: „Ali, oče Ivane, ta to si nam na stotine puta već rekao!“ Ivan će na to: „Neka, neka! To je jedino važno što trebate znati.“

I stvarno, evo nam opet Ivana koji po tko zna koji puta govori o ljubavi (1Iv 3, 1-2).

Djeca Božja

Prisjetimo se. Bog je stvorio čovjeka da bude njegov prijatelj. Postavio ga je da mudro upravlja zemljom. Čovjek je stvoren kao vrhunac svega stvorenja. I onda se čovjek po svojoj ludosti udaljio od Boga, prekinuo tu vezu prijateljstva. I evo Božjeg čudesnog zahvata: Bog šalje svoga Sina da čovjeka spasi. I onda se događa da čovjek nije samo vraćen na prvotno dostojanstvo prijatelja Božjeg, nego je čovjek u Isusu Kristu – Bogočovjeku postao pravo Božje dijete čiji je brat Isus Krist. Zato se Ivan čudi i oduševljeno kliče: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. Doista. tko to može do kraja pojmiti, razumjeti, obrazložiti? To da nas Bog stavlja u svoj bok, poziva za svoj stol, uzima u svoju božansku obitelj, da nas čini dionicima božanske naravi Isusa Krista, jednom riječju, tko može pojmiti činjenicu da Ivan može posvjedočiti da se djeca Božja zovemo i jesmo? To je čudesno, to je nadspoznatljivo, to nadilazi svako ljudsko poimanje i svako ljudsko očekivanje.

A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega

A evo, nažalost, i druge strane toga čuda. Budući da je to tako nevjerojatno da čovjek postane dijete Božje, svijet ne priznaje i svijet odbacuje one koji to prihvaćaju i po tome žive. Zato Ivan veli: A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Čovjeku opterećenu grijehom i ohološću ovo se čini bajkom, pa to ne prihvaća. Doista, to se događa i svakome od nas kad dopustimo da nas obvlada zlo i grijeh, kad nas naše slabosti i propusti učine nesposobnima za Božji i duhovni svijet. A mi doista i stvarno pripadamo Bogu i Božjem kraljevstvu! Od Boga stvoreni, Kristovom smrću i uskrsnućem spašeni, po krstu posvećeni i uzdignuti na dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. I što više budemo živjeli u toj svijesti, i što više naš život bude odražavao tu stvarnost, tim ćemo više biti znak spasenja ovome svijetu.

Vidjet ćemo ga kao što jest

Velikani vjere živjeli su radosno u ozračju ove stvarnosti. Naime, to Božje izabranje nevidljivo je očima ovoga svijeta, ali je duboko stvarno i – naravno – bit će u punini i očitovano. Zato Ivan veli: Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.

To je naša radost. Prisjetimo se. slavimo Kristovo uskrsnuće kao veličanstvenu pobjedu mira i ljubavi nad mržnjom i zlobom. Slavimo pobjedu milosti nad grijehom, slavimo pobjedu Božjeg kraljevstva nad kraljevstvom ovoga svijeta. Krist je spasio i preobrazio zemlju i cijeli svemir. To onda, naravno, znači da smo mi Kristom zahvaćeni, da smo nositelji njegova spasenja, da smo u punoj mjeri dionici neba i Nebeskog kraljevstva. Već sada smo u punoj mjeri sinovi i kćeri Božje. Znamo i vjerujemo, to će se naše stanje očitovati u vječnosti, ali ono bitno već se u nama dogodilo i događa se: djeca smo Božja!

Tako je poruka današnje Ivanove poslanice – poruka radosti. Veliko je naše dostojanstvo, veliko – iako očima ovoga svijeta nevidljivo. Međutim, mi znamo da u svome odabranju živimo. Zato molimo Gospodina da živimo u skladu s tim velikim odabranjem, da bi se onda, jednoga dana, u punini očitovali to što jesmo i to što Crkva jest, kad će Bog biti sve u svemu, upravo kako to veli Pavao:

„Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt jer sve podloži nogama njegovim. A kad veli: Sve je podloženo, jasno – sve osim Onoga koji mu je sve podložio. I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu“ (1 Kor 15,26-28).