Petak 2. vazmenog tjedna: Izreče zahvalnicu

Meditacija uz Evanđelje: Iv 6,1-15

Što je prethodilo čudesnom umnažanju kruha i ribica? Evo što kaže evanđelist: „Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli.“ Isus je prvo izrekao molitvu zahvalnicu, a onda dao da se razdijele kruhovi i ribice. I sve se to čudesno umnažalo i umnažalo! To je izuzetno važno: molitva hvale. Pri tome valja imati na pameti da hrvatski naziv „molitva“ i nije baš najsretniji, jer nekako podrazumijeva prošnju i molitvu za neke vlastite potrebe. Biblijska molitva, Isusova molitva, molitva apostola jest u prvom redu molitva hvale. Tako i danas, u onim molitvama koje svećenik govori na misi, uvijek se u prvom dijelu molitve spominje ono što je Bog učinio ili čini za nas, da bi se u drugom dijelu izrekla i molitva za neke naše potrebe.

Takva treba biti molitva svakog vjernika, odnosno s takvim bi raspoloženjem valjalo moliti. Prvo se u sabranosti spomenemo svih onih darova koje nam je Bog podario: dao nam je život, dao nam je neke povoljne životne prilike, dao nam je obitelji, dom. Zatim, što je još važnije, u duhu spoznajemo silne duhovne darove kojim smo obdareni. Bog nas je u Kristu spasio i otvara nam vrata vječnosti, Bog nas uzima kao svoju pravu posinjenu djecu. A ponajviše mu zahvaljujemo za njegova utjelovljenog Sina Isusa Krista koji je naš Spasitelj i koji nas čini dionicima božanske naravi. Tek nakon toga možemo i smijemo za neke svoje posebne potrebe zamoliti Boga da nam pomogne, pri čemu u duhu i u mislima uvijek ostaje ono: „Ali ne moja, nego tvoja volja neka bude“, kako i u Očenašu molimo. Takva će nas molitva ispunjavati mirom i radošću. To je Isusova molitva. To je molitva velikana. To je molitva svetaca. I nama će biti spasonosna.

Gamaliel: Dj 5,34-42

Ni jedan čovjek – pa bio ne znam kakav grešnik – ne može biti izopačen do srži svoga bića. U svakom čovjeku tinja plamičak istine i želja za Bogom. S druge strane, ni jedan čovjek – ma koliko svet bio – nije bez barem malenoga zrnca grijeha. Nadalje, ne bismo nužno trebali suditi čovjeka po skupini kojoj pripada. Tako na primjer, mi smo u svome propovijedanju farizeje okarakterizirali kao one koji samo naizvan služe Bogu te kao one koji preziru obične i slabe ljude. Međutim, ne bismo sve farizeje trebali stavljati u isti koš. Dobar nam je primjer u tome smislu farizej Gamaliel. Prisjetimo se, on je u židovstvu bio Pavlov učitelj.

Evo, kada su se glavari svećenički i narodni učitelji sabrali da vide što bi trebalo učiniti s apostolima koji su imali sve više i više oduševljenih sljedbenika, ustao je među njima Gamaliel i rekao da apostole trebaju jednostavno pustiti da slobodno naviještaju ono što vjeruju. Zašto? Gamaliel to ovako obrazlaže: „Ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti – da se i s Bogom u ratu ne nađete.“ Poslušali su ga. I poslije toga više nije bilo toliko (žestokih) progona kršćana sa strane Židova. Očito je da je Gamaliel na svoj način bio Božji čovjek. U njemu nije bilo zavisti. On je iskreno Boga ljubio i Boga tražio. Pustio je da Bog djeluje. Nije on samoga sebe smatrao spasiteljem i sucem. To je Bogu prepustio.

Evo, Gamaliel nam je primjer. Nikoga ne trebamo unaprijed osuđivati jer dolazi iz nekog okruženje, jer je poznat kao ovakav ili onakav, jer ima iza sebe ružnu prošlost, jer je i sam pokazao neke svoje loše strane… I grešnik može – iz tko zna kakvih razloga – činiti dobro. Toliki koji ne dijele naša uvjerenja pokazuju se kao čestiti ljudi koji brane život, čine dobro, zalažu se za pravdu i pravednost, žrtvuju se za druge. Valja im to priznati. Valja se zbog njih radovati, jer, evo, Bog i po njima čini dobro. Valja imati na pameti: nitko ne može činiti dobro osim po nadahnuću Božjem i pomoću njegove milosti. Veli Isus: „Nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.“ (Mk 9,39-40) Zasigurno je u onome trenutku Duh Božji potaknuo Gamaliela da kaže ono što je rekao. Tko zna, jer li i on, pri koncu života, prihvatio nauk svoga bivšeg učenika Pavla? Ne znamo. Prepustimo Bogu da sudi, a mi se u međuvremenu smijemo i trebamo radovati svakom dobrome djelu koje bilo tko učini.