Subota 6. vazmenog tjedna: Ištite i primit ćete

Meditacija uz Evanđelje: Iv 16,23b-28

Već u osnovnoj školi dok pišu lektiru djeca moraju odgovoriti na pitanje. „Što je pisac htio reći?“ I nije uvijek lako odgovoriti na to pitanje. A kad čitamo evanđelje? Stvarno, kojiput nije lako odmah shvatiti što je Isus htio reći nekom svojom izjavom. Evo, danas on govori svojim učenicima: „Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime.“ Znači li to, da čovjek samo punim srcem treba nešto zaiskati u nebeskoga Oca pa da to i dobije? Pa, na primjer, kada imamo teškoga bolesnika, bilo bi dovoljno s pouzdanjem zamoliti Boga da bolesnik ozdravi – i evo ga živa i zdrava! A ono, otkako je svijeta i vijeka uvijek u nekom dijelu svijeta bjesni neki rat ili oružani sukob. Koliko li tek ima sklopljenih ruku koji Bogu vape da uspostavi mir… Koliko sklopljenih ruku za tolike dobre i plemenite nakane kao što su zdravlje, sloga u obitelji, obraćenje zalutalih, povratak izgubljenih… Što je sa svim tim žarkim molitvama? Zašto Bog ne postupa po našim molitvama? Ili mi, možda, krivo molimo? U tome smislu apostol Jakov prilično tvrdo veli: „Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite“ (Jak 4,3). Naravno, ima i takvih sebičnih i ispraznih molitava, međutim, puno je i onih iskrenih i dobrohotnih molitava koje – kako mi doživljavamo – ostaju neispunjene. Kako to razumjeti? Rekao bih da je odgovor dvostruk.

Prvo, mi ne znamo putove ni promisli Božje. Evo. Je li Bog trebao silom zaustaviti Judu, pa da ne izda Isusa? Je li Bog trebao pred Pilatom učiniti neko silno čudo, pa da Pilat padne ničice pred Isusom i da ga ne osudi? Je li Bog mimoišao molbe onih koji su molili za života apostola Jakova, da bude izbavljen iz Herodove ruke, a Herod ga je ipak dao pogubiti? Što mi znamo i što mi razumijemo? Baš zato veli Pavao: „Djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje“ (1 Kor 13,9). Zato, neće biti dobro propitkivati Božje putove, niti Bogu prigovarati za njegove postupke. Opet veli Pavao: „Tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?“ (Rim 11,34).

Drugo, mi u Očenašu svednevice molimo: „Budu volja tvoja.“ Znamo da je upravo to bilo temeljno u životu Isusove majke, jer je rekla: „Neka mi bude po riječi tvojoj.“ Jednako je i Isus prije svoje smrti rekao svome Ocu: „Budi volja tvoja!“ (Mt 26,42). To je molitva Isusove majke, to je Isusova molitva. Zato bi ona trebala biti i naša molitva, puna pouzdanja prema Božjoj mudrosti i Božjoj ljubavi. Pripovijeda se da je neki Božji čovjek duhovito rekao: „Meni bude uvijek kako ja želim. Kako? Jednostavno. Ja uvijek želim ono što Bog želi…“ Neka tako bude i u nas.

Pomnije mu izložiše Put Božji: Dj 18,23-28

Apolon, čovjek rječit i upućen u Pisma bio je izuzetan govornik i gorljivi učenik Isusa Krista. Međutim, on je tada znao samo za Ivanovo krštenje. I što se događa? „Obični“, jednostavni kršćani, bračni par Priscila i Akvila uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji. Ovo je izuzetno. Pravi Božji čovjek nije nikada umišljen. Iako taj Apolon bio izuzetno obrazovan i vrhunski intelektualac, dao se u vjeri dodatno poučiti od običnih ljudi. Kasnije, kad se pridružio apostolima bio je silno koristan u naviještanju evanđelja. Neki čak misle da je upravo taj Apolon napisao Poslanicu Hebrejima.

To je i naš put. Krist je naš jedini učitelj, a mi smo svi braća. Svatko od nas je kadar reći dobru riječ, potaknuti bližnjega na dobro, svatko je od nas svojim djelovanjem kadar doprinijeti porastu Božjeg kraljevstva. Mudar čovjek je mudar upravo po tome da znade slušati i saslušati, mudar je po tome što u poniznosti traži istinu. Kršćani su na to još više pozvani. Jer, kako kaže apostol Jakov, „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jak 4,6) Svatko od nas može doprinijeti kraljevstvu Božjem i svi mi u tome možemo i trebamo biti „Božji smo suradnici: Božja njiva, Božja građevina.“ (1 Kor 3,9)