Družba Isusova između vjere i lutanja
Družba Isusova, poznatija samo kao isusovci, jedna je od najutjecajnijih i najrasprostranjenijih muških redovničkih zajednica Katoličke Crkve. Utemeljena u burnom vremenu reformacije i protureformacije, izrasla je u red čije su djelovanje, intelektualna dubina i pastoralna širina oblikovali povijest Crkve kroz stoljeća, a njezina prisutnost i uloga ostaju važni i danas, unatoč izazovima s kojima se suočava.
Sveti Ignacije Lojolski i utemeljenje Družbe Isusove
Utemeljitelj isusovačkog reda, sveti Ignacije Lojolski (1491.–1556.), rođen je u baskijskoj plemićkoj obitelji. Mladost je proveo u vojničkom duhu, ispunjen željom za slavom i čašću, sve dok nije ranjen u bitci kod Pamplone 1521. godine. Dugotrajni oporavak i čitanje životopisa svetaca potaknuli su ga na duboku nutarnju promjenu. Taj proces obraćenja doveo ga je do potpunog odricanja od dotadašnjeg načina života i potpune predanosti Kristu.
Nakon razdoblja molitve i kontemplacije u Manresi, gdje je započeo oblikovati svoju duhovnu metodu, Ignacije je odlučio steći obrazovanje potrebno za duhovno vodstvo. U Parizu je, zajedno s prvom subraćom – Petrom Faberom, Franjom Ksaverskim, Alfonsom Salmeronom, Diegom Laínezom, Nikolom Bobadillom i Simãom Rodriguesom – položio zavjete 1534. godine, a Družbu Isusovu službeno je priznao papa Pavao III. 1540. bulom Regimini militantis Ecclesiae. Uz tri uobičajena redovnička zavjeta – siromaštvo, čistoća i poslušnost – isusovci imaju i četvrti, koji se odnosi na poslušnost papi. U tom smislu otpočetka nisu bili strogo vezani uz samostane, već su se odazivali poslanju koje im je Crkva povjeravala.
Širenje i djelovanje isusovaca u povijesti
Isusovci su brzo postali predvodnici u obrazovanju, misijskom djelovanju i duhovnom vodstvu. Njihov apostolat obuhvaćao je otvaranje škola i sveučilišta (u 18. stoljeću vodili su više od 800 obrazovnih ustanova diljem svijeta) i misije u Aziji, Africi i Americi (osobito su poznati sv. Franjo Ksaverski u Aziji, Matteo Ricci u Kini, Roberto de Nobili u Indiji i isusovci u Paragvaju, gdje su osnovali samostalne misijske zajednice poznate kao “redukcije”.
U 18. stoljeću broj isusovaca dosegnuo je svoj vrhunac – više od 22.500 članova. No, politički pritisci, posebno iz prosvjetiteljskih i protupapinskih krugova u Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu, doveli su do postupne zabrane njihova djelovanja. Konačno, 1773. papa Klement XIV. ukinuo je red bulom Dominus ac Redemptor. Ipak, Družba je preživjela u Rusiji, gdje ukidanje nije bilo provedeno, a to je kasnije omogućilo papi Piju VII. da je 1814. obnovi.
Kriza i obnova nakon Drugoga vatikanskog sabora
Od Drugog vatikanskog sabora nadalje, Družba Isusova, kao i većina drugih redova, suočila se s velikim padom broja članova. Između 1965. i 2020. broj isusovaca smanjio se s približno 36.000 na oko 14.500, što predstavlja pad od gotovo 60%.
Usporedba s drugim redovima pokazuje:
| Redovnička zajednica | 1965. | 2020. | Postotak pada |
|---|---|---|---|
| Isusovci | 36.038 | 14.439 | -59,9% |
| Franjevci OFM | 29.737 | 12.783 | -57,0% |
| Dominikanci | 9.506 | 5.588 | -41,2% |
| Salezijanci | 22.810 | 14.299 | -37,3% |
Pad kod isusovaca bio je među najizraženijima. Analize pokazuju da su na to utjecali brojni čimbenici, posebno liberalizacija teoloških i društvenih stavova, osobito u zapadnom svijetu, gubitak jasnog identiteta, prekomjerno oslanjanje na dijalog sa svijetom bez dovoljno čvrstog oslonca u Crkvenom učiteljstvu, slabljenje duhovne i redovničke discipline.
Isusovci danas: prisutnost, karizme i djelovanje
Unatoč padu, isusovci i danas čine najveću mušku redovničku zajednicu. Prema najnovijim podacima (2024.), ukupno ih je oko 14.000, djeluju u 112 zemalja, najbrojniji su u Indiji, SAD-u, Italiji, Španjolskoj i DR Kongu, vode više od 200 sveučilišta i više od 500 srednjih škola, među kojima su poznati papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu, Georgetown University (SAD), Sophia University (Japan), Pontificia Universidad Javeriana (Kolumbija) i drugi.
Njihove glavne karizme uključuju ignacijanske duhovne vježbe – strukturirani oblik duhovnog razlučivanja, meditacije i kontemplacije koji potiče dubok osobni odnos s Bogom, molitva egzamena – dnevna refleksija kojom se vjernik osvrće na protekli dan u Božjoj prisutnosti i duhovno vodstvo i obrazovanje – važan aspekt njihova poslanja.
Družba Isusova u Hrvatskoj
Isusovci su u Hrvatsku stigli u drugoj polovici 16. stoljeća, osobito u sklopu protureformacijskog pokreta. Među najvažnijim središtima bili su Zagreb (s glasovitom gimnazijom i kasnije Filozofsko-teološkim studijem), Požega, Osijek, Dubrovnik (u 18. stoljeću imali su i filozofsko-teološki studij), Rijeka i Split (kraće prisutni).
Nakon ponovne uspostave reda, hrvatski isusovci 1855. osnivaju zajednicu u Zagrebu, a postupno se obnavlja i djelovanje u drugim krajevima.
Danas hrvatski isusovci djeluju u: rezidencijama u Zagrebu, Osijeku, Opatiji, Dubrovniku i Splitu, upravljaju ustanovama poput Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove (FTIDI) u Zagrebu, obrazovnim institucijama kao što su Isusovačka klasična gimnazija u Osijeku i Fakultet filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu, bave se različitim pastoralnim aktivnostima, medijima, izdavaštvom i duhovnim vježbama.
Broj hrvatskih isusovaca također je u opadanju: s više od 200 sredinom 20. stoljeća, danas ih je oko 50 aktivnih članova, što odražava opći europski trend.
Zaključak
Družba Isusova ostaje, unatoč izazovima, jedan od najvažnijih redova Katoličke Crkve. Njezina duhovna baština – osobito ignacijanske duhovne vježbe, obrazovni apostolat i vjernost Crkvi kroz povijest – ostaje neprocjenjiv doprinos. U kontekstu suvremenih kriza redovništva, isusovci su pozvani na obnovu vlastitog identiteta, jačanje duhovnosti i vjernosti karizmi svetog Ignacija. Njihova budućnost, kao i budućnost čitave Crkve, ovisit će o dubini vjere, jasnoći poslanja i otvorenosti Duhu Svetome.
