Kršćanski hodočasnik, kada u Rimu uđe na vrata u bazilici sv. Petra – a ima ih pet – treba najprije prijeći do Oltara ispovijesti – Altare Confessionis – koji je podignut s veličanstvenim 30 metara visokim Berninijevim baldahinom nad grobom Prvaka Apostolâ i na kojem, osim Pape, ne može drugi misnik misiti bez izričita dopuštenja. Odatle se, ispod svoda bazilike gdje je veliki zlatni natpis na latinskom i grčkom jeziku: Ti si Petar – Stijena i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju (Mt 16,18), dolazi do katedre sv. Petra.
Simbol Petrove službe. Katedra je smještena u dnu apside ispod golubinjega vitraja koji u posebnu sjaju predstavlja Duha Svetoga. Žarke Duhove boje obasjavaju ionako pozlaćenu brončanu katedru. Riječ je o drevnoj drvenoj Stolici – to znači kathedra na grčkom – na kojoj je, kako nam stara predaja prenosi, sjedio i naučavao sâm sv. Petar. Ta je Stolica obložena bjelokosnom korom iz razdoblja kasnoga Rimskog carstva. Katedru je 1656. – prije 370 godina – obložio crnom broncom i uresio zlatom talijanski graditelj, kipar i slikar Gian Lorenzo Bernini (1598.-1680.).
Po dva Naučitelja. Četiri veličanstvena kipa, koji predstavljaju četvoricu uzvišenih i svetih Naučitelja Crkve u biskupskom ornatu, podupiru katedru marnim rukama i mudrim spisima svoje teološke znanosti i tumačenja božanske Objave. Sprijeda su dvojica zapadnjaka: sv. Ambrozije, biskup milanski (374.-397.), i sv. Augustin, biskup hiponski (396.-430). A straga su dvojica istočnjaka: sv. Atanazije, biskup aleksandrijski (328.-373. u prekidima zbog progona), i sv. Ivan Zlatousti, biskup carigradski (398.-407). Ta je Stolica znak biskupskoga sjedišta Rima, gdje je od početka kršćanstva u Rimskome biskupu bio viđen nasljednik sv. Petra, Papa, sveopći Pastir Crkve i Učitelj vjere i morala. Odatle i uobičajen naziv: Sveta Stolica ili Apostolska Stolica.
Tri apostolske povlastice. Naša katolička vjera naučava i teologija tumači da su Apostoli imali tri povlastice: 1/ Izravan poziv od samog Isusa u zbor Dvanaestorice, 2/ Svjedoci su uskrsloga Krista koji im se više puta ukazivao, i 3/ Imali su, kao pojedinci, duhovnu ovlast ili jurisdikciju po svemu svijetu. Ipak, Petrove povlastice duhovne vlasti i nezabludivosti jedine su prešle na njegova nasljednika, Rimskoga biskupa, u punom opsegu. Duhovna ovlast drugih Apostola prenesena je skupno na Kolegij biskupa, uvijek s Papom na čelu, ili na Biskupe razasute po svijetu gdje ostaje izvršiva samo u zajedništvu s Petrovim nasljednicima.
Papin spomen u Misnom kanonu. Kamen temeljac i načelo jedinstva Crkve jest Krist Gospodin. A Petar je, odnosno Papa, vanjski znak i vidljivo načelo jedinstva Katoličke Crkve. Krist je osnovao jednu i jedincatu Crkvu, to je prvi članak naše vjere o Crkvi: Vjerujem u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. A tu jednost i jedincatost vidljivo predstavlja Sveti Otac Papa, njegova katedra učenja i upravljanja. Jedan od znakova toga jedinstva jest i liturgijski spomen u kanonu sv. Mise gdje se moli za Papu koji u tome trenutku upravlja Crkvom. Tako se čini od samoga početka kršćanstva do danas. Spominjalo se to ime sve do početka 13. stoljeća i na pravoslavnom Istoku kao i na katoličkom Zapadu. Kada je u pravoslavlju Papino ime ispušteno iz svete liturgije, tada je nastao rascjep, pokazala se formalna razdijeljenost, shizma. Mi, međutim, i nadalje imamo neko zajedništvo, ali ne savršeno, nego nesavršeno. Ako bi sada, nakon skoro tisuću godina razdijeljenosti, počevši od 1054. do 1204. godine, kada je definitivno potvrđen raskol, pravoslavni Istok prihvatio 1/ taj liturgijski spomen, kao i 2/ činjenicu Papina odobrenja izbora biskupa, apostolskih nasljednika, bilo bi barem onakvo jedinstvo kakvo se prakticiralo u prvom tisućljeću kršćanstva.
Dvije dogme: primat i infalibilitet. Petrova Stolica, odnosno Papina služba, ima dvije vjerske istine ili dogme. Prva: Papa, kao Petrov nasljednik, uživa prvenstvo ili primat potpune, vrhovne i izravne vlasti ili jurisdikcije u cijeloj Crkvi na sve biskupije i župe, i na svaku pojedinu, kao i na sve pastire i sve vjernike, pojedinačno i zajedno, ne samo u području vjere i morala nego i u području discipline i upravljanja. A druga je vjerska istina: infalibilitet, tj. neprevarljivost ili nezabludivost u naučavanju: kada Papa 1/ sa svoje apostolske stolice – ex cathedra – 2/ kao vrhovni Pastir i Učitelj svih kršćana, 3/ snagom apostolske službe, uz božansku pomoć, definira nauk o vjeri i ćudoređu, 4/ koji treba držati cijela Crkva, ta je definicija po samoj sebi, a ne po pristanku Crkve, nepromjenljiva. I jedna i druga dogma, prvenstva i nezabludivosti, definirana je na Prvom vatikanskom koncilu 18. srpnja 1870. apostolskom konstitucijom Pastor aeternus. U posljednjih 155 godina poznata je definicija dogme o Marijinu Uznesenju dušom i tijelom u nebesku slavu 1950. (i tolike kanonizacije svetih koje također imaju karakter nepromjenljivosti, iako nisu ukorijenjene u Svetom Pismu).
Stoga, kada Papa naučava i izdaje neke odluke i u području samog upravljanja cijelom Crkvom, pojedinim biskupijama, župama, te se odluke prihvaćaju s poštovanjem i poslušnošću, ako želimo biti pripadnici Katoličke Crkve.
Dva spomendana. Koliko je značajna Petrova Stolica kao Petrova služba na zemlji, vidljivo je i iz toga što je Crkva slavila čak dva Petrova dana u godini, i to 18. veljače: Katedru sv. Petra u Antiohiji, gdje je Petar djelovao od 42. do 49. godine, i 22. veljače: Katedru sv. Petra u Rimu, gdje je apostolski prvak na vatikanskom brežuljku raspećem završio ovozemni tijek 64. ili 67. godine. Odlukom pape Ivana XXIII. godine 1960. ostao je samo rimski nadnevak koji je proveden u liturgijskoj reformi i od 1970. godine proglašen kao blagdan.
Petrova služba u Uskrsnom otajstvu. Vjernik uvijek ima u vidu svetopisamsku činjenicu da je Isus službu vidljiva Pastira Crkve podijelio Petru riječima: Pasi janjce moje, zatim dva puta: Pasi ovce moje, i to nakon što je Petar tri puta ispovjedio svoju ljubav prema Kristu uskrslomu na obali Tiberijadskoga mora pred ostalom šestoricom Apostola (Iv 21,15-17). Stoga otajstvo Petrove službe ulazi u Vazmeno Otajstvo Kristovo, riječi su pape Benedikta XVI. izrečene na posljednjoj audijenciji na Trgu sv. Petra 27. veljače 2013. godine.