Marija – Majka Crkve

U Crkvi se oduvijek vjeruje da je Blažena Gospa naša majka u duhovnom smislu. Biblijsko uporište, na kojem se zasniva Marijino majčinstvo u odnosu na nas vjernike, jest Isusova riječ s križa upućena majci Mariji i učeniku Ivanu (Iv 19,26). Tu se teološka mišljenja slažu jer se Marija promatra kao duhovna majka vjernika – pojedinaca koji tvore crkvenu zajednicu. Ali Crkva ne predstavlja samo zajednicu sastavljenu od vjernika nego je ona i ustanova spasenja, s Biblijom kao knjigom objave, organizam milosti Kristove sa svojih sedam sakramenata, sa svojim zakonima, Kodeksom. Kada govorimo o Crkvi kao ustanovi spasenja, možemo li govoriti o Mariji kao “Majci Crkve”? 

Pogled u povijest

U svetootačko doba nigdje se za Mariju ne rabi izraz: Majka Crkve. Izričit se naziv prvi put spominje tek u bogoslovnim krugovima od 12. stoljeća nadalje, a u papinskim dokumentima od 18. stoljeća. Papa Benedikt XIV. godine 1748. govori o tome kako Katolička Crkva, poučena Duhom Svetim, oduvijek časti Mariju kao Gospodinovu i Otkupiteljevu Roditeljku i kao „preljubaznu majku“. Papine riječi ne govore izričito o Gospi kao Majci Crkve nego o tome da Crkva časti Mariju kao preljubaznu majku. Međutim, jasnim naslovom “Majka Crkve” Mariju počašćuju pape Leon XIII., Ivan XXIII. i osobito Pavao VI. 

Drugi vatikanski koncil i “Majka Crkve”

Koncilski stručnjaci koji su radili u pripremnim komisijama i bili zaduženi da iznesu autentičan marijinski nauk pred koncilske oce nisu se u početku protivili pojmu i nazivu “Majka Crkve”. Doktrinarna je komisija smatrala da se Marija mora promatrati u Crkvi kao majka drugih članova, i pastira i običnih vjernika, a ne može se Marija shvaćati kao majka ili izvorište cijele Crkve kao Kristove institucije. Stoga se ocima više svidio izraz “majka ljudi” – mater hominum kao što se čita u završnu tekstu (LG, br. 69) – negoli “Majka Crkve”. Rečeno je također da se ovaj naslov, iako nazočan u ponekoga teologa ili crkvenoga učitelja, ne može smatrati tradicionalnim. Jer su jednako tradicionalni izrazi: kći Crkve, sestra naša itd.

Umjesto naziva “Majka Crkve” neki marijanski proučavatelji u koncilskom tekstu čitaju jednakovrijedan sadržaj, a drugi kažu da to nije jedno te isto. Jer, više je otaca željelo da se u tekstu kaže kako Katolička Crkva časti Mariju kao svoju preljubaznu majku, ali to nije uvaženo, jer rečenica u kontekstu pisma Benedikta XIV., odakle je uzeta, ne označuje da se radi o novom naslovu. Marija je majka u Crkvi, u obitelji, majka ostale djece, a nije izvan obitelji. Tako je Marija u Crkvi, i ujedno majka: i vjernika i pastira. 

Papino proglašenje Marije “Majkom Crkve”

Iako je papa Pavao VI. u više navrata u svojim javnim nastupima, audijencijama i nagovorima izražavao želju da sav Koncil proglasi Mariju “Majkom Crkve”, ipak se taj naslov nije unio u koncilski dokument. Papa je osobito na svršetku drugoga zasjedanja Koncila izrazio nadu

da bi ovomu Koncilu odgovaralo najbolje rješenje: jednodušno i pobožno priznati povlašten položaj majke Božje u svetoj Crkvi; najviši poslije Krista i nama najbliži, tj. da je možemo častiti naslovom Mater Ecclesiae – Majka Crkve, na njezinu slavu a na našu utješnu pomoć.[1]

Ali ni većina koncilskih otaca ni teološka komisija nisu osjetili ni razumjeli Papinu želju kao obvezu da se spomenuti naziv unese u službeni dokument, iako je doslovno preuzeta misao o Marijinu povlaštenu položaju u odnosu na nas i s obzirom na Krista. Ipak, Papa je u svom svečanom govoru, nakon trećega zasjedanja Koncila i nakon objavljivanja konstitucije Lumen Gentium – Svjetlo narodâ, proglasio i nazvao Gospu “Majkom Crkve”, na radost većega dijela otaca, a na začuđenje jednoga dijela skupštine. Papin tekst glasi:

Na diku Blažene Djevice i na našu utjehu Presvetu Mariju proglašavamo Majkom Crkve, to jest svega naroda kršćanskoga, i vjernika i pastira, koji je nazivaju preljubaznom majkom te odlučujemo da ovim predragim imenom već od sada cio kršćanski puk još više pridaje čast Bogorodici i iznosi joj molbe.[2]

Reakcije na ovo Papino proglašenje Marije “Majkom Crkve” bile su različite. Jedni u Papinoj gesti i naslovu, kojim je počastio Gospu, vide sažetak “koncilskoga nauka o odnosima između Presvete Marije i Krista, Glave Crkve, i između Marije i kršćana, udova Crkve”. Drugi, unatoč priznanju da je taj čin Vrhovnoga svećenika nešto više od govora redovita učiteljstva, u tome proglašenju ne vide ništa drugo doli Papin “osobni čin pobožnosti prema onoj koju naziva majkom naroda Božjega, i pastira i vjernika.

Nema sumnje da tomu Papinu proglasu moramo pridati veće značenje – jer se radi o proglašenju na Ekumenskom koncilu – nego što se pridaje redovitu učiteljskom nastupu. Papa Pavao VI. jasno je istaknuo u kojem smislu proglašava Mariju Majkom Crkve: tj. majkom svega kršćanskoga puka, i vjernika i pastira. A ta je istina doista i biblijska i tradicionalna u Katoličkoj Crkvi. Papa ništa ne govori o Crkvi kao sakramentnoj i pravnoj instituciji spasenja, kao Kristovu organizmu milosti. Marija nije prvotan uzrok postojanja Crkve i njezina oblikovanja. To je isključivo Kristovo djelo. Njezina uloga pri povijesnom osnivanju Crkve jest nebitna i sporedna.

Obrazloženje naslova “Majke Crkve”

Papa je svjestan moralnoga značenja u nazivu “Majka Crkve” koji se pridaje Gospi. On je i prije toga proglašenja i nakon toga tumačio razloge i temelje na kojima se zasniva taj naslov. Najizričitija mu je ova misao:

I ona je član Crkve, otkupljena od Krista, ona je sestra naša; ali upravo snagom svoga izbora za Majku Otkupitelja čovječanstva, i zbog svoga savršena i uzvišena predstavništva ljudskoga roda, ona se s pravom može nazvati moralno i tipski Majkom svih ljudi, posebno našom, nas vjernika i otkupljenika, Majkom Crkve.[3]

Te razloge mogli bismo sažeti u ove tri točke:

– Marija je Majka Crkve jer je Majka Kristova. Ona je Kristu dala fizički i naravni život te je time omogućila svijetu vječni Spas. Svi oni koji prihvaćaju Krista kao svoga Otkupitelja i Spasitelja, vide u Mariji daljnji uzrok svomu spasenju. Po tome nam ona na sličan način – u redu milosti – postaje majkom. Krist je njoj dao vrhunaravan život milosti. U vidu Kristovih zasluga ona je unaprijed očuvana od grijeha. Upravo time što je prethodno otkupljena te svojim srcem, voljom i vjerom sudjelovala u utjelovljenju Sina Božjega, mogla je postati i majkom svih nas koji predstavljamo zajednicu otkupljenika, Crkvu.

– Marija je Majka Crkve jer je “majka živih”. Eva znači majka živih, ali je ona svojim neposluhom strovalila čovječanstvo u smrt, dok je Marija, nova Eva, majka živih, svojim pristankom na Božji poziv, rodila Spasitelja koji je obnovio život. Kao što je Eva uzrokovala propast sebi i ljudskomu rodu, tako je Marija postala uzročnicom spasenja sebi i čovječanstvu (LG, br. 56). To ne znači da je ona postala majkom sebi, jer ona je majka u odnosu na druge.

– Marija je Majka Crkve jer je “plemenita družica Gospodinova” u djelu Otkupljenja. Koncil ne rabi izraz “suotkupiteljica”, kojim se pojedini teolozi služe u opisu Marijina sudjelovanja u Kristovu djelu. Koncil čak 6 puta govori o Marijinoj povezanosti s Kristovim djelom spasenja. On ovako uči:

U tom poretku milosti Marijino majčinstvo neprekidno traje, od pristanka što ga je pri navještenju odano dala i koji je pod križem nepokolebljivo održala, pa sve do trajne savršenosti svih izabranih (LG, br. 62).

Gospino sudjelovanje u Kristovu otkupljenju ne može se shvatiti tako kao da bi ona svojim služenjem, supatnjom nešto bitno dodala Kristu. Koncil je jasno i više puta rekao i dao na znanje vjernicima – kako bi se izbjeglo svako pretjerivanje u vezi s Marijinom osobom – da Gospa svojom materinskom ulogom i ljubavlju – u kakvu se god smislu protumačila narav njezina majčinstva –

niti što oduzima niti što nadodaje dostojanstvu i djelotvornosti Krista, jedinoga Posrednika (ondje), tako da bi se naše otkupljenje i spasenje savršeno ostvarilo i da je Marija bila umrla odmah nakon Isusova rođenja. Bog je Mariji dodijelio majčinsku ulogu po svojoj dobrohotnosti u okviru Spasiteljeva djela. Zato Koncil naučava da Marijina uloga ni na koji način ne zamračuje niti umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu (LG, br. 60).

Sva Marijina posrednička, pomoćnička, odvjetnička, zagovornička uloga i snaga jest u njezinoj majčinskoj ljubavi kojom ljubi ljude: svoju braću i sestre i braću svoga Sina.

Katedrala u Mostaru posvećena Majci Crkve

Biskup ordinarij msgr. Petar Čule u odlasku i biskup koadjutor msgr. Pavao Žanić u nastupu na upravu hercegovačkih biskupija, na Križevo 1980. godine, zaželjeli su da mostarska katedrala bude posvećena Mariji Majci Crkve. Katedralu je posvetio kardinal Franjo Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Biskupi, svećenici i vjernici Majku Crkve rado časte, njoj se sinovski utječu i mole njezinu milosnu pomoć za sve ljude.

[1] L’ Osservatore Romano, 7. prosinca 1965.

[2] L’Osservatore Romano, 22. studenoga 1964.

[3] L’Osservatore Romano, 19. studenoga 1964.