4. vazmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Današnje, četvrte vazmene nedjelje spominjemo se Krista, Dobrog Pastira, pa onda i ovu nedjelju nazivamo Nedjeljom Dobrog Pastira. Ove se nedjelje također rado sjećamo onih koji su na poseban način pastiri u Kristovoj Crkvi moleći Boga da svećenici, redovnici i redovnice na poseban način odražavaju sliku Krista, Dobrog Pastira. Međutim, Bog želi da svaki od nas svojim životom bude na pomoć i na dobar poticaj svojim bližnjima. Svi smo pozvani pomagati jedni drugima na putu spasenja, jer, Crkva je Kristova jedno Tijelo koje se treba skladno razvijati u svim svojim članovima. Zato ćemo na početku ovog euharistijskog slavlja zazvati na nas Božje milosrđe, da bismo mogli biti jedni drugima podrška na putu spasenja.

• Gospodine, ti si u počecima podizao proroke u svome narodu. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, u punini vremena ti si ovjerovljen kao jedini Spasitelj i Gospodin, kao naš Dobri Pastir. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti pozivaš pastire Crkve da svoga Učitelja i Gospodina slijede u samopredanju i služenju svojoj braći i sestrama. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Danas baš i nije popularno govoriti o vođama, pastirima, autoritetima… Uz to, ni slika ovce danas se baš ne čini prikladnom. Tko bi to htio biti ovca, ovca koja bleji i ne razmišljajući ide za svojim pastirom? Dopustit ćemo da je možda slika pastira i ovaca manje bliska današnjem čovjeku, ali je poruka Isusove slike itekako jasna i važna kako danas, tako i prije (Iv 10, 1-10). Zato ćemo pokušati zaći u smisao ove Isusove slike.

Ovce idu za njim

Da bismo razumjeli Isusovu sliku pastira i ovaca, valja nam se vratiti u židovsko društvo Isusova vremena, ili, što je još jednostavnije, valja nam samo priupitati nekoga tko se sjeća vremena od prije pedesetak godina, kako su pastiri sa svojim stadima živjeli ljeti visoko na planinskim pašnjacima. U našim je planinskim krajevima pastir provodio cijelo ljeto u planinama, sam sa svojim stadom. Noću i danju bio je uz stado, daleko od sela i drugih ljudi. Branio ih od divljih zvijeri, liječio ih, brinuo se za ovcu koja je bila hroma, posebno je pazio na janjad… Živio je s ovcama i za ovce. Ako je to u našim krajevima bilo samo ljeti, jer se zimi zbog snijega nije moglo boraviti visoko u planinama, u Izraelu je u Isusovo vrijeme pastir tako živio sa stadom tijekom cijele godine. Na neki je način postao dio stada. Ovce su ga, da tako kažemo, doživljavaju kao dio stada, kao svojega predvodnika. Jer, on živi s njima i cijeloga sebe stavlja u njihovu zaštitu. Takvog pastira ovce po svojoj naravi slijede dok pastir ide ispred njih. Pastir ih ne goni ispred sebe, nego ih vodi za sobom.

Krist, naš Dobri Pastir

Takav je, i još mnogo više, Krist Gospodin. Sin Božji je postao čovjekom, nama u svemu jednak, osim u grijehu. On se stvarno s nama poistovjetio, postao jedan od nas, puno više nego što se jedan pastir može poistovjetiti sa stadom. Jer, pastir je čovjek, a ovca je ovca. A ovako, Sin Božji je pravi čovjek, ne gubeći ništa od svoga božanstva. Nadalje, Krist, naš Pastir, dao je svoj život za nas. I nije ga dao uzalud. Krist je umro i uskrsnuo i time svima nama otvorio pristup u vječni život. Naravno da onda možemo ići za njim. Na sprovodima često čitamo odlomak iz Ivanova evanđelja kada ono Isus govori Tomi: “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” Ako Isus veli da je on Put, onda to znači da je on sam pošao putom muke i smrti do uskrsnuća. Prema tome, on je sam prošao onuda kuda i nas vodi. Sve ono na što nas poziva, sam je prošao. Zato je on Istina. I zato je on za nas Život. Nije od onih koji govore općenito, koji govore prazne riječi. On je sam na sebi ispunio i izvršio ono na što nas poziva.

Kakve pastire slijedimo?

Danas nam je vidik često zamagljen, a stvari oko nas nejasne. I nije čudo. Jer, “u mutnom se najlakše lovi”. Evo, današnje društvo i današnja sredstva javnog priopćavanja uporno govore o osobnoj slobodi, o neovisnosti o bilo čemu i bilo komu, o tome da čovjek treba biti “svoj” i slijediti samo svoj instinkt i svoje interese. A stvarnost je bitno drugačija. Itekako mi – recimo to zločesto – blejimo kao ovce i idemo za “pastirima” koji ništa ne daju, nego sve – prodaju. Evo, na primjer, kako li nas promidžba samo uvjeri da nam je svakako potreban novi tip mobitela s novim uslugama! Uglavnom nas uspijevaju uvjeriti da bi nam život bio nemoguć bez ovog ili onog proizvoda, bez ove ili one zabave. Upravo izmišljaju naše “potrebe”, samo da bi nam prodali nešto što ćemo najvjerojatnije za nekoliko mjeseci odložiti ili baciti, jer se pojavila još bolja igračka. Govore da nas usrećuju, a, zapravo, svi nas ti mamci osiromašuju materijalno i čine ovisnima, tako da stvarno trčimo za njima kao ovce na sol. A što reći o onima koji nas putem sredstava javnog priopćavanja uvjeravaju u nešto što po sebi nikada ne bismo prihvatili? Zar ne da se u znatnoj mjeri i na nama obistinjuje izreka da onaj tko u rukama ima medije, ima i moć. Kao da ne znamo razmišljati vlastitom glavom! Tako će nam glede pobačaja – samo da spomenemo ovaj primjer! – govoriti o tome kako žena ima prvo na svoje tijelo i kako ona nije stroj za rađanje, skrećući zlonamjerno naš pogled s ljudskog bića u utrobi svoje majke koje ima pravo živjeti. Ne radi se, dakle, samo o ženi, nego i o ljudskom biću koje je u njoj. Ali, ne! Govori danas, govori sutra i ljudi će nakon nekog vremena reći: “Jest, tako je!” Što govoriti o političkim, športskim i inim zvijezdama koji bi htjeli biti zvijezde voditelji u našim životima. I gle, u nekim slučajevima i uspijevaju. Koliko god mi naglašavali svoju slobodu i neovisnost, u nama je duboko ucijepljena potreba da budemo ovce i ovce.

Drugačiji je Krist Gospodin. “Dobar pastir što govori inom i sam svojim potvrđuje činom”, veli Mažuranić.

Kakvi smo pastiri?

Na koncu, nije nevažno i posljednje pitanje: kakvi smo mi pastiri? Htjeli mi to ili ne, uzori smo – dobri ili loši – drugima oko sebe, pogotovo djeci. Kakvu sliku odajemo i kojim mi to putovima udaramo? Ne čini li nam se da naše nedosljednosti, laži, ovisnost o jelu i piću, potreba za ogovaranjem, prijevarama, trka za užicima, materijalizam…, nužno upućuju i ostale, pogotovo djecu, prema onome što nije ni ljudsko ni kršćansko. Isus nas poziva ne samo da ga slijedimo kao njegovo stado, nego da i mi, slijedeći njega kao Dobrog Pastira, budemo pastiri jedni drugima, baš kao što su to bili apostoli, baš kao što su to roditelji svome djetetu, kao što je to svaki čovjek koji se oko dobra trudi svima onima koje susreće.