Utorak, 18 siječnja

Nevjerni vjernici – razmišljanje uz 14. nedjelju kroz godinu (B)

IMG_2746


U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko opisuje Isusov prvi javni nastup u svom zavičaju, točnije u sinagogi u Nazaretu, koji nije ima željeni ishod. Gospodin je svojim sumještanima govorio takvom snagom i mudrošću da su bili preneraženi. Umjesto da u njegovim riječima i djelima otkriju znak Božje prisutnosti i djelovanja, oni se, pitajući se odakle mu to, snebivahu u čudu do mjere da su se čak i sablažnjavali o njega. Doživjevši među svojima neuspjeh koji nije doživljavao na drugim mjestima, Isus se također čudno osjećao, što Evanđelist opisuje jednom rečenicom: I čudio se njihovoj nevjeri.

Ova rečenica ne bi bila nimalo neuobičajena, jer u to vrijeme svijet je bio pun nevjernika koji nisu ni poznavali ni častili Boga. Kad se, međutim, uzme u obzir da se ovaj događaj zbio u sinagogi u kojoj su se okupljali židovski vjernici, postaje znakovit i alarmantan. Da se takvo što zbilo na rimskom trgu u nekom od poganskih gradova, gdje se okupljaju ljudi kojima osobna vjera u živoga Boga nije predstavljala ništa osobito, bio bi potpuno razumljiv, te se nitko ne bi ni čudio. Ali događaj se zbio, ne samo u jednom židovskom mjestu koji je stopostotno bio naseljen židovskim vjernicima, nego štoviše, zbio se na mjestu okupljanja i molitve, na mjestu gdje su ti isti vjernici slušali Božju riječ i o njoj razmišljali. Osim toga Gospodin se nije čudio mogućoj nevjeri onih koji nisu došli u sinagogu, nego upravo onima koji su bili u sinagogi. Zato se doista trebalo čuditi da oni koji se nazivaju vjernicima, uz to na bogoštovnom mjestu, odišu nepovjerenjem i nevjerom, te nisu kadri prepoznati da iza Isusovih riječi stoji riječ Boga živoga.

Zato ma koliko na prvi pogled može djelovati čudno i proturječno da se Gospodin Isus čudio njihovoj nevjeri, ipak nije nimalo ni čudno ni proturječno. Jer kad se malo dublje zamislimo nad tom činjenicom, vidimo da je vrlo logično čuditi se nevjeri vjernika. Doista nije za čuđenje nevjera nevjernika, jer oni i tako ne vjeruju, to jest nemaju dovoljnih razloga za vjeru. Ali se treba čuditi nevjeri vjernika, koji se ne samo na papiru priznaju vjernicima, nego uredno obavljaju i sve vjerske čine. Treba se dakle čuditi nevjeri onih koji se nazivaju vjernicima, a ne razumiju i ne prihvaćaju istinski govor vjere i ne uspostavljaju odnos sa živim Bogom, ostajući radije uvriježeni u svojim religioznim običajima. Treba se doista čuditi nevjeri ‘vjernika’ kojima vjera nije više od izvanjskog obreda, umjesto da bude snaga koja ga iznutra dotiče, oživljuje i liječi.

Možda bismo stoga mogli sa žaljenjem ustvrditi kako se danas mi premalo čudimo činjenici da među vjernicima ima mnogo nevjernika, kao što ih je bilo u sinagogi u Nazaretu. Čak se bojimo javno postaviti pitanje koliko uopće naših vjernika, pa i onih koji pohađaju svetu misu i primaju sakramente, uopće vjeruju. Gospodin Isus nas je ipak ovlastio ovim događajem da se danas to upitamo, pa da se, ako treba i čudimo, nevjeri nas vjernika. Ali isto tako nam se zbog toga žalostiti, jer je među nama vjernicima mnogo nevjernika, to jest vjernika koji nisu željni čuti proročku riječ o Bogu živomu niti su zainteresirani biti Božji proroci u svijetu koji svojom riječju ispunjaju svijet vjerom.

I dok se pred činjenicom vjere svi priznajemo slabimo i nedostatnima, zamoliti nam je Gospodinovu snagu kako bismo mu ipak povjerovali bezrezervno i bezuvjetno, to jest kako o vjeri ne bismo imali neko privatno poimanje koje nema veze s Bogom, nego kako bismo živjeli vjeru kao djetinji odnos s Bogom živim. Doista je nasušna potreba da mi koji se nazivamo vjernicima iskreno i ozbiljno povjerujemo u Gospodina, te njegovu riječ prihvatimo kao snažnu proročku riječ koja mijenja i oblikuje naš život. Ne dopustimo sebi nazivati se vjernicima, a ne iskazati svome Gospodinu dužnu čast, tretirajući ga kao proroka u svome kraju u kojem sumještani traže izgovor da mu ne povjeruju. Bolje da se mi počnemo sada čuditi svojoj nevjeri, kako bi onda iz našeg čuđenja niknula vjera koja može druge oduševiti za božanski život koji nam je Gospodin navijestio, nego da se Gospodin čudi našoj sljepoći i tromosti kojom vjeru svodimo na religiozne čine bez snage i značenja. Slušajmo stoga riječ svoga Gospodina s onom snagom kojom se predstavio svojim sumještanima, te odgovorimo radosnim posluhom, kako bi nam njegova riječ dala novu mudrost i snagu življenja.