Anđeoske hijerarhije, redovi i zborovi

Anđeli su posve duhovni (bestjelesni) stvorovi, osobna i besmrtna nadnaravna bića obdarena razumom i slobodnom voljom. Oni neprestano gledaju Boga, slave Ga i služe Njegovu spasonosnom naumu prema drugim stvorenjima kao glasnici i čuvari. Oni odnose duše pokojnika „u krilo Abrahamovo“ (Luka 16, 22). Postojanje anđela vjerska je istina.

Hrvatska riječ anđeo (kao i latinska angelus) posuđenica je iz grčkoga od ἄγγελος/ángelos, što znači glasnik, izaslanik, poslanik (od Boga) da objavi Njegovu poruku, prenositelj Božje vijesti ili zapovijedi. U Novom Zavjetu, anđeo se poglavito odnosi na nadnaravno biće koje je Bog poslao da dostavi poruke, izvrši Njegovu volju ili pruži ljudima vodstvo i zaštitu.

Anđeli nisu Bog, ni bogovi, nego stvorenja. Nemaju Božju narav, trajanje, svemoć, ni božansko sveznanje:

„A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski“ (Matej 22, 36; Marko 13, 32).

Spolno ne opće i ne razmnožavaju se:

„u uskrsnuću niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu“ (Matej 22, 30; Marko 12, 25).

„Neki armenski učitelj zvan Mechitriz, što se prevodi kao utješitelj, uveo je i naučava novinu da se… anđeo razmnožava od drugoga; budući… da je anđeo… kao neko duhovno svjetlo, koje iz sebe širi drugo duhovno svjetlo“ (kolovoz 1341., Denzinger, 1007).

Jednom stvoreni žive vječno:

„Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća“ (Luka 20, 36).

Nisu vladari nebesa, ni u vremenu ni na kraju vremena:

„Nije doista anđelima podložio budući svijet o kojem govorimo“ (Hebrejima 2, 6).

Anđele je Bog stvorio. To se podrazumijeva iz prvoga dijela prve rečenice Svetoga Pisma:

Hebrejski izvornik:
בְּרֵאשִׁ֖ית בָּרָ֣א אֱלֹהִ֑ים אֵ֥ת הַשָּׁמַ֖יִם
Čita se s desna na lijevo: Berešit bara Elohim et hašamajim.

Grčki prijevod Sedamdesetorice (Septuaginta):
ἐν ἀρχῇ ἐποίησεν ὁ θεὸς τὸν οὐρανὸν /
en arkhē̃ͅ epoíēsen ho Theòs tòn ūranòn.

Latinski prijevod sv. Jeronima (Vulgata):
In principio creavit Deus caelum.

Hrvatski:
U početku stvori Bog nebo (Postanak 1, 1).

Tako uči i stalna kršćanska predaja:

„Čvrsto vjerujemo i bez daljnjega ispovijedamo da je samo jedan pravi Bog, vječan, neizmjeran i nepromjenjiv, neshvatljiv, vječan i neizreciv, Otac i Sin i Duh Sveti: tri su naime osobe, ali jedna bit, supstancija ili narav sasvim jednovita: Otac ni od koga, Sin samo od Otca, a Duh Sveti jednako od obojice; bez početka, trajan i bez kraja; Otac rađa, Sin se rađa, a Duh Sveti izlazi: istobitni i sujednaki, i jednako susvemogući i jednako suvječni; jedan počelo svega; Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga, duhovnoga i tjelesnoga, jer je svojom svemogućom snagom najednom od početka vremena ni iz čega stvorio oba stvorenja, duhovno i tjelesno, anđeosko naime i svjetovno, a zatim ljudsko kao zajedno ustrojeno iz duha i tijela. Ðavle naime i druge zloduhe Bog je stvorio po naravi kao dobre, a oni su postali zli po sebi. Čovjek je pak sagriješio na poticaj đavla“ (Četvrti lateranski sabor, 30. studenoga 1215.: Denzinger, 800)

„Bog je stvorio anđele kao dobre“ (Klement VI., 29. rujna 1351.: Denzinger, 1078)

To se dogodilo na početku vremena, prije postanka tvarnoga svijeta. Kršćanskim obrascima vjerovanja ispovijeda se da je Bog stvorio anđele kao stvorenja koja prebivaju na nebesima i nemaju tijelo, pa su ljudima „nevidljivi“.

„Vjerujem u jednoga Boga, Otca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, [stvoritelja] svega vidljivoga i nevidljivoga…“[1]

Anđeli su kao i prvi ljudi stvoreni ni iz čega, snagom Božjega htijenja. Prije stvaranja nisu postojali, za razliku od Boga, koji nema početka. On jedini oduvijek Jest i Bijaše. Svi ostali su jednom nastali.

Bog Otac nije anđeo. Imena koja se za Njega rabe u Starom Zavjetu (Ja-Sam-Koji-Jesam, Gospodin, El, Elohim, El Šadaj, Adonaj, Sabaot…) većinom su pridjevci koji označavaju neki od vidova Neizrecivoga, Nespoznatljivoga, Vječnoga, Svemogućega, Višnjega, Stvoritelja, Uzdržavatelja, ali to nisu imena anđela. Anđeli ne potječu iz Božjega bivstva:

„Tko vjeruje da su ljudske duše ili anđeli nastali iz Božjega bivstva, kao što su govorili Manihej i Priscilijan, neka bude kažnjen anatemom“ (Prva sinoda u Bragi /Portugal/, svibanj 561.: Denzinger, 455).

Papa Lav Veliki 21. srpnja 447. piše biskupu Turbiju Astorškomu (Španjolska) kako anđeli imaju naravnu uzvišenost:[2]

„Prava vjera, koja je katolička, ispovijeda da je bivstvo svih stvorenja, bilo duhovnih bilo tjelesnih, dobro i da ne postoji zla narav; jer Bog koji je Stvoritelj svega, ništa nije učinio a da nije dobro. Tako bi i đavao bio dobar da je ostao u onom (stanju) u kojem je stvoren. Ali zato što se loše služio svojom naravnom izvrsnošću ‘i ne stajaše u istini’ (Ivan 8, 44) nije prešao u drugo bivstvo, nego je otpao od vrhovnoga dobra uz koje je trebao ostati, kao što i oni koji takvo što tvrde padaju iz istine u laž i okrivljuju narav za ono u čemu svojevoljno podbacuju te se osuđuju zbog svoje hotimične izopačenosti. A to će u svakom slučaju u njima biti zlo, ali samo zlo ne će biti bivstvo, nego kazna bivstvu“.

Isus Krist nije anđeo, nego Bog Sin. Neke su sljedbe tvrdile suprotno, pa je tomu nasuprot na Nicejskom saboru godine 325. u Vjerovanje uvrštena rečenica da je Isus Krist „od Očeve biti, Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, nestvoren, iste bȋti s Otcem, po kome je stvoreno sve na nebu i na zemlji“ (Denzinger, 125).

Duh Sveti nije anđeo, nego Treća Božanska Osoba. Neke su sljedbe tvrdile suprotno, pa je tomu nasuprot na Prvom carigradskom saboru godine 381. u Vjerovanje dodano: Vjerujem u Duha Svetoga, „Gospodina i životvorca; koji izlazi od Otca i Sina, koji se s Otcem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima“ (Denzinger, 150).

Anđeli su podložni ne samo Bogu Otcu nego i Kristu, Sinu Božjemu:

„postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime Ta kome od anđelâ ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji. Za anđele veli: Anđele čini vjetrovima, sluge svoje plamenom ognjenim, ali za Sina: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva. Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Bog, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova. I: Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih. Propast će, ti ćeš ostati, sve će ostarjeti kao odjeća. Mijenjaš ih poput haljine, kao odjeću, i nestaju. A ti si uvijek isti – godinama tvojim nema kraja. Za koga pak od anđelâ ikad reče: Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!? Svi ti zar nisu služnički duhovi (λειτουργικὰ πνεύματα / leitūrgikà pneúmata, administratorii spiritus) što se šalju služiti za one koji imaju baštiniti spasenje?“ (Hebrejima 1, 4–14).

Isus Krist „uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli (ἀγγέλων/angélōn, angelis), vlasti (ἐξουσιῶν/ exūsiō̃n, potestatibus) i sile [moći] (δυνάμεων/dynámeōn, virtutibus)“ (Prva Petrova 3, 22).

Pisma kažu da će se Krist kasnije vratiti na Opći sud okružen mnoštvom anđela kao slugu i pratilaca:

„Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike“ (Matej 13, 41).

„Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih“ (Matej 13, 49).

„Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim“ (Matej 16, 27).

„I razaslat će anđele svoje s trubljom velikom i sabrat će mu izabranike s četiri vjetra, s jednoga kraja neba do drugoga“ (Matej 24, 31).

„Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje“ (Matej 25, 31).

Jer pravo je da Bog „vama, mučenima, zajedno s nama spokojem uzvrati kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći“ (Druga Solunjanima 1, 7).

Sv. Bazilije Veliki (329.–379.) uči:[3]

„Svakoga od vjernika prati anđeo kao učitelj [odgojitelj, čuvar] (παιδαγωγός/paidagōgós, paedagogus) i pastir (νομεύς/nomeús, pastor) koji upravlja njegovim životom. To ne će poreći nitko tko se sjeća Gospodinovih riječi, koje glase: Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima (Matej 18, 10).“

Da su anđeli čuvari, potvrđuju oba Zavjeta:

„Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim“ (Psalam 91, 11).

„Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju“ (Luka 4, 10).

a sv. Bazilije ih je proglasio i odgojiteljima, pedagozima, koji paze, poučavaju i pomažu izvesti na pravi put.

Sv. Toma Akvinski godine 1268. u Rimu zaključuje: „Anđeli surađuju u svemu što je dobro za nas“.[4]

Hijerarhije

Anđele se razvrstava u tri hijerarnije i devet redova ili zborova.

Hijerarhija (grčki ἱεραρχία/hierarkhía, latinski hierarchia) jest složenica od grčkih riječi ἱερός/hierós svet, i ἄρχων/árkhōn vladar; znači sveto vladanje, sveti poredak, poglavarstvo.

Latinska riječ ordo ima dosta značenja, između ostalih: red, poredak, raspored, niz, vrsta, stalež.

Latinska riječ chŏrus (kor) znači: kolo, skupinu, mnoštvo ili sastav plesača i pjevača, zbor, ali i nebeska tijela koja se kreću u skladu.

Anđeoski zbor (chorus angelorum) zazivamo u bogoslužju, s njima kličemo Svet prije Pretvorbe; oni su uzorak svakomu crkvenomu pjevačkomu zboru; prizivamo ih u pomoć pokojnikovoj duši na sprovodima (U raj poveli te…). Sintagma se ne pojavljuje u Svetom Pismu, ali se na nju misli kada se čita o radosti na betlehemskim poljanama:

„I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska“ (τῷ ἀγγέλῳ πλῆϑος στρατιᾶς οὐρανίου/tō̃ͅ angélōͅ plē̃thos stratiãs ūraníū, cum angelo multitudo militiæ caelestis) (Luka 2, 13).

I na nekoliko drugih mjesta:

„Pred licem anđelâ pjevam tebi“ (Psalam 138, 1).

„Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje“ (Matej 25, 31).

„Tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela“ (Luka 9, 26; usp. Marko 8, 38; Luka 12, 8–9).

„I vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća“ (Otkrivenje 5, 11).

„I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prijestoljem ničice, na svoja lica, i pokloniše se Bogu“ (Otkrivenje 7, 11–12).

Anđeoski zborovi

Nakon Adamova pada, raj od naših praroditelja čuvaju kerubini (grčki χερουβιμ/kherūbim, latinski cherubim) (Postanak 3, 24). Oni se pojavljuju i u Ezekielovu čudesnom viđenju, gdje su opširno opisani (Ezekiel 1), a nazivaju se kerubinima u Ezekielu 10.

Serafi (σεραφιν/seraphin, seraphim) pojavljuju se u Izaijinu viđenju (6, 2.6).

Daniel 10, 12–21 svjedoči kako su različita područja dodijeljena različitim anđelima koji se nazivaju njihovim knezovima, a ista se značajka još više pojavljuje u „anđelima sedmerim Crkavama“ (Otkrivenje 2–3).

Izraz arkanđeo (ἀρχάγγελος/arkhángelos, archangelus) pojavljuje se Judinoj poslanici 1, 9 i Prvoj Solunjanima 4, 15.

Sv. Pavao ostavio je dva popisa imena nebeskih četa. On govori kako Bog uskrisi Krista

„od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima, iznad svakoga Vrhovništva (ἀρχῆς/arkhē̃s, principatum) i Vlasti (ἐξουσίας/exūsías, potestatem) i Moći (δυνάμεως/dynámeōs, virtutem) i Gospodstva (κυριότητος/kyriótētos, dominationem)“ (Efežanima 1, 20–21).

Na drugom mjestu kaže da je u Kristu

„sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja (ϑρόνοι/thrónoi, throni) bilo Gospodstva (κυριότητες/kyriótētes, dominationes), bilo Vrhovništva (ἀρχαὶ/arkhaì, principatus), bilo Vlasti (ἐξουσίαι/exūsíai, potestates)“ (Kološanima 1, 16).

Dva od tih izraza rabi i za sile tame kada kaže kako Bog Kristovom mukom i smrću „skinu Vrhovništva i Vlasti, javno to pokaza: u pobjedničkoj ih povorci s njime vodi“ (Kološanima 2, 15). Upozorava da je „štovanje anđela“ (Kološanima 2, 18) pogubno ako se vjernik „ne drži Glave“, tj. Krista „od kojeg sve Tijelo, zglobovima i svezama zbrinuto i povezano, raste rastom Božjim“ (Kološanima 2, 19).

Rasprava O nebeskoj hijerarhiji Dionizija Pseudoareopagita opširno se bavi hijerarhijama i redovima anđela. Iako je nauka koju sadržava o anđeoskim zborovima (korovima) u Crkvi prihvaćena s izvanrednom jednoglasnošću, nijedan prijedlog koji se tiče anđeoskih hijerarhija nije obvezujući za katoličku vjeru.

Odlomak iz sv. Grgura Velikoga (540.–604.) (Homilia XXXIV. in Evangelia, 7.) daje jasnu predodžbu o gledištu crkvenih naučitelja o tome:[5]

„Postoji devet anđeoskih redova, jer, kao što nam svjedoči Sveto Pismo, znamo da postoje anđeli, arkanđeli, moći, vlasti, vrhovništva, gospodstva, prijestolja, kerubini i serafi. Gotovo sve stranice Svetoga Pisma potvrđuju da postoje anđeli i arkanđeli. O kerubinima i serafima, kao što je dobro poznato, često govore knjige prorokâ. I apostol Pavao nabraja imena četiri anđeoska reda Efežanima govoreći: iznad svakoga Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva (Efežanima 1, 21). Pišući Kološanima, pak, kaže: bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti (Kološanima 1, 16). Dok je Vrhovništva, Vlasti, Moći i Gospodstva već opisao govoreći Efežanima, spremajući se to reći i Kološanima na početak je dodao Prijestolja, o kojima Efežanima nije ništa rekao. Dakle, kada se onim četirima redovima koje je naveo Efežanima, tj. Vrhovništvima, Vlastima, Moćima i Gospodstvima, pridruže Prijestolja, pet je redova koji se osobito spominju. A kada se njima dodaju anđeli, arkanđeli, kerubini i serafi, nedvojbeno se nalazi devet redova anđelâ.

Otuda samomu anđelu, koji je prvi stvoren, kaže prorok: ti bješe otisak sličnosti, pun mudrosti i savršeno lijep u slastima raja Božjega (Ezekiel 28, 12, prema Vulgati). Ovdje treba primijetiti da se ne kaže kako je stvoren na sliku Božju, nego kao otisak sličnosti, tako da što je u njemu tankoćutnija narav, to će slika Božja iz njega prodirati kao sličnije izražena. Na tom mjestu uskoro se dodaje: resio te dragulj svaki: sard, topaz i jaspis; krizolit, oniks i beril; safir, karbunkul i smaragd (Ezekiel 28, 13, prema Vulgati). Eto, rekao je imena devet dragih kamenja, jer doista postoji devet redova anđelâ. Kojim je jamačno redovima taj prvi anđeo stoga postojao ukrašen i pokriven, jer dok je bio draži od svih redova anđela, on je bio slavniji u usporedbi s njima.“

Sveti Toma u Sumi teologije, prvom dijelu, 108. pitanju, slijedeći Dionizija (O nebeskoj hijerarhiji, 6, 7), dijeli anđele u tri hijerarhije od kojih svaka sadržava po tri reda ili zbora. Kao osnova te podjele služi njihova blizina Predobromu i Višnjemu. U prvu hijerarhiju Akvinac smješta Serafe, Kerubine i Prijestolja; u drugu Gospodstva, Vrhovništva i Vlasti; u treću Moći, Arkanđele i Anđele.

Anđeoske hijerarhije i zborovi prema sv. Grguru Velikom i sv. Tomi Akvinskom

Hijerarhija	Zbor grčki	Zbor latinski	Zbor hrvatski
I.	σεραφιν seraphin	seraphim	serafi
	χερουβιμ kherūbim	cherubim	kerubini
	ϑρόνοι thrónoi	throni	prijestolja
II.	κυριότητες kyriótētes	dominationes	gospodstva
	ἀρχαὶ arkhaì	principatus	vrhovništva
	ἐξουσίαι exūsíai	potestates	vlasti
III.	δυνάμεις dynámeis	virtutes	moći
	ἀρχάγγελοι arkhángeloi	archangeli	arkanđeli
	ἄγγελοι ángeloi	angeli	anđeli

Jedina svetopisamska imena koja se daju pojedinačnim anđelima jesu Rafael (u Knjizi o Tobiji), Mihael (Daniel 10, 13.21; 12, 1; Judina 1, 9; Otkrivenje 12, 7) i Gabriel (Daniel 9, 20.21 i Luka 1, 19.26), imena koja označavaju njihove osobine. Imena još nekih anđela donose apokrifi, ali oni su za kršćane nevjerodostojni spisi.

---

[1] Denzinger, Zbirka sažetaka vjerovanja, br. 40, 41, 42, 44, 46, 48, 50, 51, 125 (Nicejsko vjerovanje) i 150 (Nicejsko-carigradsko vjerovanje); usp. br. 21, 22, 27, 28, 29, 30 (Apostolsko vjerovanje) i 36.

[2] Sv. Lav Veliki, Pismo biskupu Turbiju Astorškomu od 21. srpnja 447., točka 6. (Patrologia Latina, ed. Jacques Paul Migne, Parisiis 1846., svezak 54, stupac 683 B; Denzinger, broj 286): „fides vera, quae est catholica, omnium creatu­rarum sive spiritualium, sive corporalium bonam confiteatur substantiam, et mali nullam esse natu­ram: quia Deus, qui universitatis est conditor, nihil non bonum fecit. Unde et diabolus bonus esset, si in eo quod factus est permaneret. Sed quia naturali excellentia male usus est, et in veritate non stetit (Joan. VIII, 44), non in contrariam transiit substantiam, sed a summo bono, cui debuit adhaerere, descivit; sicut ipsi qui talia asserant a veris in falsa proruunt, et naturam in eo arguunt in quo sponte delinquunt, ac pro sua voluntaria perversitate dam­nantur. Quod utique in ipsis malam erit, et ipsum malum non erit substantia, sed poena substantiae.

[3] Sv. Bazilije Veliki, Adversus Eunomium 3, 1 (Patrologia Graeca, svezak 29): „Τὸ δὲ συνεῖναι ἑκάστῳ τῶν πιστῶν ἂγγελον, οἷον παιδαγωγόν τινα καὶ νομέα τὴν ζωήν διευϑύνοντα, ούδείς ἀντερεῖ, μεμνημένος τῶν τού Κυρίου λόγων, είπόντος · Μὴ καταφρονήσητε ἑνὸς τῶν μικρῶν τούτων, ὅτι οἱ ἄγγελοι αὐτῶν διὰ παντὸς βλέπουσι τὸ πρόσωπον τοῦ Πατρός μου τοῦ ἐν οὐρανοῖς. / Tò dè syneĩnai hekástōͅ tō̃n pistō̃n àngelon, hoĩon paidagōgón tina kaì noméa tḕn zōḗn dieuthúnonta, ū́deís antereĩ, memnēménos tō̃n tū́ Kyríū lógōn, eípóntos ; Mḕ kataphronḗsēte henòs tō̃n mikrō̃n tū́tōn, hóti hoi ángeloi autō̃n dià pantòs blépūsi tò prósōpon toũ Patrós mū toũ en ūranoĩs.“ (stupac 656 B); „Quod autem unicuique fidelium adsit angelus velut paedagogus quidam et pastor vitam dirigens, nemo contradicet, qui meminerit verborum Domini, qui ait: Ne contemnatis unum ex his pusillis, eo quod angeli eorum semper vident faciem Patris mei qui in caelis est.“ (stupac 655 B).

[4] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I. dio, 114. pitanje, 3. članak, odgovor na 3. razlog: „ad omnia bona nostra cooperantur Angeli“.

[5] Patrologia Latina, svezak 76, stupci 1249 D – 1250 C: „7. Novem vero angelorum ordines diximus, quia videlicet esse, testante sacro eloquio, scimus angelos, archangelos, virtutes, potestates, principatus, dominationes, thronos, cherubim, atque seraphim. Esse namque angelos et archangclos pene omnes sacri eloquii paginae testantur. Cherubim vero atque seraphim saepe, ut notum est, libri prophetarum loquuntur. Quatuor quoque ordinum nomina Paulus apostolus ad Ephesios enumerat, dicens: Supra omnem principatum, et potestatem, et virtutem, et dominationem (Eph. I, 21). Qui rursus ad Colossenses scribens, ait: Sive throni, sive potestates, sive principatus, sive dominationes (Coloss. l, 16). Dominationes vero et princi­patus ac potestates jam ad Ephesios loquens descripserat; sed ea quoque Colossensibus dicturus, praemisit thronos, de quibus necdum quidquam fuerat Ephesiis locutus. Dum ergo illis quatuor quae ad Ephesios dixit, id est princi­patibus, potestatibus, virtutibus atque dominationibus, conjunguntur throni, quinque sunt ordines qui specialiter exprimuntur. Quibus dum angeli et archangeli, cherubim atque seraphim, adjuncta sunt, procul dubio novem esse ange­lorum ordines inveniuntur. Unde et ipsi angelo, qui primus est conditus, per prophetam dicitur Tu signaculum similitudinis, plenus sapientia, et perfectus decore, in deliciis paradisi Dei fuisti (Ezech. XXVIII, 12). Ubi notandum quod non ad similitudinem Dei factus, sed signaculum similitudinis dicitur, ut quo in eo subtilior est natura, eo in illo imago Dei similius insinuetur expressa. Quo in loco mox subditur. Omnis lapis pretiosus operimentum tuum: sardius, topazius, et jaspis, chrysolythus, onyx, et heryllus, sapphirus, carbunculus, et smaragdus (Ibid., 13). Ecce novem dixit nomina lapidum, quia profecto novem sunt ordines angelorum. Quibus nimirum ordinibus ille primus angelus ideo ornatus et opertus exstitit, quia dum cunctis agminibus angelorum praelatus est, ex eorum comparatione clarior fuit.“