Apostol Dalekoga istoka

Franjo Ksaverski rođen je 1506. godine na plemićkom dvorcu Xavier u kraljevini Navari. S 19 godina života odlazi 1525. na studije u Pariz. U 27. godini upoznaje na Sorboni 1533. sv. Ignacija. U 31. godini 1537. postaje svećenik tek osnovane, tada još nepotvrđene Družbe Isusove. U 36. godini života odlazi 1542. u misije. Kroz punih 10 godina poput sv. Pavla djeluje u Indiji, Japanu i pred vratima Kine umire 1552 . u 46. godini života.

Franjo je bio ono što je od njega učinio njegov učitelj sv. Ignacije. Lik sv. Franje Ksaverskoga shvatljiv je samo u svjetlu onih osnovnih kršćanskih načela u koja ga je Ignacije uvodio i koja su ga učinila junakom i blagovjesnikom Crkve od Indije do Japana, a to je unutarnja spoznaja da pšenično zrno mora umrijeti da bi donijelo ploda, da se uz Božju pomoć smije odvažiti osvajati svijet za Krista samo onaj čovjek koji se je odrekao ljubavi prema samome sebi i svoje vlastite volje i koristi (Duhovne vježbe, 189).

Odreći se ljubavi prema samome sebi i svoje volje i koristi, za plemićkoga studenta iz Navare, Franju Ksavera, bilo je teže nego odreći se elegantnih atletskih vještina kojima je oduševljavao svoje pariške prijatelje na otoku Seine.

Ignacije se gotovo pet godina borio za to srce koje će jednom pola svijeta osvojiti za Boga. Često mu je ponavljao Isusove riječi: Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život (Mk 8,36). Poput strijele pogađale su dušu toga svjetovnoga mladića. Franjo će se toga sjećati pišući iz Malake subraći u Europi:

„Stoji mi gotovo stalno pred očima i srcem što sam često slušao našega blagoslovljenoga oca Ignacija kako govori: oni koji pripadaju našoj Družbi, morali bi se truditi da nadvladaju sami sebe i otjeraju svaki strah koji ih priječi u vjeri, nadi i pouzdanju u Boga.“

Teško je reći kad su se Ignacije i Franjo prvi put sreli. Svakako od 1. listopada 1529. godine s Pierre Favreom iz Savoje zajedno su susobnici u Kolegiju sv. Barbare u Parizu. Ksaver je 15 godina starijega studenta Iniga trebao poučavati osnovnim filozofskim pojmovima, ali je taj nezahvalni posao svalio na blagoga Favrea i to je prvo što saznajemo o odnosu između elegantnoga atlete s pariškoga otočića i ratnoga invalida iz Pamplone. S vremenom će Franjo od Ignacija učiti bolju filozofiju; no to je teško išlo. Nije se lako predavao, bio je znatno tvrđi i teži nego bilo koji drugi Ignacijev drug. Sam je Ignacije za njega rekao da mu je bio najotpornije tijesto koje je ikada imao među rukama, a kojim se Bog poslužio više nego ijednim drugim čovjekom onoga vremena da gotovo četvrtinu svijeta pridobije za križ svoga Sina. Franjo je bio mlad, zgodan mladić, plemeniti Biskajac. Budući da mu je filozofija dobro išla, nije puno mario za Ignacija, koji se darežljivim darovima drugih, jadno probijao. Gotovo svaki put kad bi se s njim susreo, narugao bi se njegovim planovima. Ignacije je od prvoga trenutka naslućivao u Franji nešto junačkoga i nije ga puštao dok ga nije pridobio za Krista. Veliki oblikovatelj ljudi, kako su nazivali Ignacija, umio je vještom strpljivošću krotiti toga samosvjesnoga plemića tako da je od njega stvorio besmrtnoga apostola Indije i Japana i time se proslavio ništa manje od Aleksandra Velikoga koji je svojom vještinom ukrotio svoga divljega Bukefala. Franjo se nije mogao opirati sili Duha Božjega, koja je govorila iz sluge Božjega Ignacija. Tek u duhovnim vježbama smekšalo se Franjino srce i odalo Bogu sasvim i zauvijek. Zahvaćen žarom Kristove ljubavi želi za njega osvojiti sav svijet.

Kad je došlo vrijeme da je Ignacije zatrebao čovjeka za zadatke diljem Dalekoga istoka, dođe Franji i reče: Magister Franjo, to je pothvat za tebe. Franjin odgovor bi: Dobro. Spreman sam. U srcima dvojice prijatelja, koji su se predali Kristu, otvoriše se vrata Indije, Japana i Kine. Franjo još zakrpa svoje haljine i otputova. Računa se da je u 10 godina neumornoga rada osobno pokrstio 30.000 duša.

Ostao je u trajnoj vezi s Ignacijem, svojim ocem u Kristu, kojemu je iz poštovanja uvijek na koljenima pisao. Prije nego je iz Indije zaplovio prema Japanu, piše mu:

„Ne bih nikad došao na kraj s pisanjem, kad bih htio reći, kakvu unutarnju utjehu osjećam na početku ovoga putovanja; ta bit će mnogih i velikih smrtnih opasnosti od nevremena, oluja, pličina, gusara, i ako dvije od četiri lađe stignu na cilj, bit će velika sreća. Unatoč svemu tome u duši svojoj duboko osjećam snagu i ne bih nipošto odustao od putovanja u Japan, pa makar siguran bio da će me snaći veće opasnosti, nego što sam ih ikada preživio.“

Franjo je i stoga pravi sin svoga oca Ignacija, jer je poput njega i u križu ostao uvijek veseo čovjek. Usred nečuvenih muka u Japanu poskakuje od radosti i kao razdragano dijete igra se s jabukom kao loptom. Moli Ignacija, da mu pošalje suradnika za Japan i Kinu.

„Oni moraju biti prokušani i progonjeni od ovoga svijeta. U Japanu će biti proganjani kako u Europi ne mogu ni zamisliti. Neka se ne boje, jer utjehe, koje Bog naš Gospodin daje onima koji među poganima žive i obraćaju ih na vjeru u Krista, tako su velike, da se, ako uopće ima prave radosti u ovom životu, ovdje nalaze.“

Često je govorio:

„Gospodine, ne daj mi tolikih utjeha. Ako ih već u svojoj neizmjernoj dobroti i milosrđu ipak hoćeš dati, onda me uzmi u svoje vječno blaženstvo: jer živjeti, a da te ne gledam, velika je bol, ako si se i samo jednom iznutra saopćio svomu stvorenju“ (Iz pisma Ignaciju 15. siječnja 1544).

S Molučkih otoka piše rimskoj subraći: U nekoliko godina mogao bi čovjek ovdje izgubiti očinji vid od preobilja suza radosnica.

Stojeći pred vratima Kine duboko je uvjeren da će se ime Božje jednom propovijedati u tom carstvu. Posljednje riječi na zadnjoj stranici njegova posljednjega pisma proročki zvuče:

„Budite u jednu stvar sigurni i nemojte u to sumnjati: užasno je đavlu što ljudi iz Družbe Isusova imena prodiru u Kinu. Pišem vam tu sigurnu vijest iz luke Sanzian. Ne dvoumite u to. S pomoću, milošću i naklonošću Boga našega Gospodina uništit ću đavla u ovom dijelu svijeta.“

Možda nije daleko čas da pšenično zrno, koje je pred vratima Kine palo prije gotovo pola tisućljeća, počne donositi plod. Franjo i danas živi, kako lijepo ističe natpis na njegovu grobu:

Deo etiamnun ardet in Japoniis, Deo militat in Sinis, Deo triumphat in omnibus – Još i danas gori za Boga u Japanu, vojuje za Boga u Kini, slavi Boga u svemu.