Apostol Jakov Stariji
Uvod. Jakov zvani Stariji brat je Ivana apostola i evanđelista, sin Salome i Zebedeja iz Betsaide s Genezaretskoga jezera u Galileji. Zauzima mjesto pri vrhu među Dvanaestoricom apostola. U jednom je popisu apostol Jakov na drugom mjestu (Mk 3,17), a u drugim trima na trećem (Mt 10,2; Lk 6,14; Dj 1,13).
Nije lako rekonstruirati sliku Jakovljevu iz Evanđelja.[1] Razlog je i u tome što su njih dva brata, Jakov i Ivan, skoro uvijek zajedno, neodvojivo, osim na Kalvariji. Zato ćemo ovdje promotriti Jakova na onim mjestima koja su braći zajednička.
Jakov je bio, zajedno sa svojim ocem i bratom, ribar na Genezaretu, kroz koji prolazi rijeka Jordan. Otac im bijaše imućan, na što se zaključuje po tome što je imao sluge i najamnike (Mt 4,21; Mk 1,19-20). On je zajedno s bratom Ivanom pozvan da postane ribarom ljudi. Rado je prihvatio Isusov poziv (Lk 5,1-11). Moglo je to biti u proljeće 28. godine po Kristu.
Apostolsko častohleplje. Čitajući sinoptička Evanđelja (Mt, Mk i Lk) i ono Četvrto (Iv), nailazimo na više mjesta u kojima su dvojica braće počešće u uskom Isusovu teološkom društvu. Na primjer, oni s Isusom prisustvuju oživljenju Jairove kćeri (Lk 8,51). Ili ako Isus pođe na Tabor da se preobrazi, povede sa sobom, uz Petra, također Ivana i Jakova (Lk 9,28). Zaputi li se na Maslinsku goru da s vidikovca promatra Jeruzalem i proplače nad njim, odnosno da se u Getsemaniju Ocu pomoli, opet uzme Petra, Jakova i Ivana (Mk 14,33). Navode li evanđelisti Dvanaestoricu, ova dvojica uvijek bliže apostolskomu pročelju negoli začelju. Takvi i neki drugi tekstovi navode nas na zaključak kako su ova dva omiljela Isusova učenika imala doista povlašten položaj među apostolima. Nije nikakvo čudo da su Jakov i brat mu Ivan osjetili Isusovu naklonost i malo se osmjelili u svojim željama i molbama. Evanđelist Marko, tajnik sv. Petra u Rimu (1 Pet 5,13), pripovijeda kako jednoga dana dvojica spomenutih apostola osobno istupiše pred Isusa da od njega nešto zamole: „Učitelju htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo“. Nato ih Rabbi upita što žele. Oni mu odvrate: „Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna a drugi slijeva“ (Mk 10,35-37).
Međutim, prema nekim današnjim pismoznancima, učenička se molba učini apostolu i evanđelistu Mateju malo pretjeranim slavoljubljem koje i ne bijaše umjesno čuti iz usta jednoga (kamoli dvojice) apostola, pa Matejevo oko „vidje“ njihovu mamu, Salomu, kako se ona, sa sinovima ispod ruku, zaustavi ispred Apostolskoga kolegija i kako ona zamoli Isusa:
„Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva“ (Mt 20,20-21).
Matej, istina, priznade ono što Marko već napisa, ali dodade da majka bijaše dovela sinove pred Isusa na konkurs za buduće ministarske fotelje, i u njihovo ime podnese molbu. Kažu da je sv. Matej vidio Jakovljevu i Ivanovu majku vjerojatno zato da bi donekle zaštitio apostolski ugled dvojice apostola. On je to pisao u vrijeme dok je Ivanova slava bila na najvišem stupnju u prvotnoj Crkvi, pa je radije apostolske ambicije i javni poraz prebacio na majčin obraz!
Ne znam zašto tu stvarati probleme. Imaju pravo i Matej i Marko. Jednom su dvojica apostola došla sama da Isusa zamole za ugledna mjesta, a drugi put posredova majka te u njihovo ime zamoli ta ista mjesta.
Kada god razmišljamo o ovoj zgodi, uvijek se možemo začuditi trostrukim čuđenjem.
Ponajprije, uhvati nas neki zagonetan osjećaj kada sebi predočimo ovu braću apostole kako se odvažno isprsiše pred Isusom, podigoše glas i glavu i pred očima ostalih učenika zaiskaše osiguranje svojih budućih mjesta.
Još nas teže spopadne čuđenje kada pomislimo kako možda upravo oni, a ne toliko sv. Matej, stvarno angažiraše i svoju mater da se za njih zauzima i bori. Moliteljica pade ničice pred Isusa i izgovori one tople majčinske riječi na zaprepaštenje ostalih ribarsko-apostolskih očiju i ušiju, osobito Petra apostola, kojemu bijaše već obećano prvo mjesto (Mt 16,18).
I konačno, najviše se čudimo kako dvojica apostola sa svojom majkom sastaviše usmenu zajedničku molbu da za sebe osiguraju zemaljsku karijeru, jedan vjerojatno ministarstvo vanjskih, a drugi ministarstvo unutrašnjih djela, i to upravo u predvečerje Isusove muke i smrti. Isus im neposredno prije toga (Mk 10,32-34) po treći put navijesti svoju krvavu Maslinsku agoniju i još krvaviju Kalvariju, iza koje će uslijediti Gloria uskrsnuća. Ali kao da ta proročanstva prohujaše pokraj učeničkih glava bez ikakva odjeka i traga.
Eto tako, uvijek se stupnjevito iščuđujemo pred ovim Matejevim i Markovim odlomkom. A zašto? Zašto, kada i mi sami u sebi nosimo Jakovljeve i Ivanove neuredne ljestve i težnje iz perioda prije Isusova uskrsnuća? – kada vidimo oko sebe braću: đakone, prezbitere i biskupe – Ivanove i Jakovljeve nasljednike i sljedbenike, zatim svoju braću redovnike i sestre redovnice, a između kojih je, čini se, malo tko odviše odmaknuo od epizode viđene na Isusovu PUTU u Jeruzalem? Govoreći konkretnije: kada mi svećenici i biskupi vidimo da se neke naše župe stanu osipati, kako biskupija počinje duhovno i osobno nazadovati; kada primijetimo da nam se vjernici smanjuju, bilo zbog tjelesnoga mortaliteta ili duhovnoga propaliteta, ili nesretnih ratova ili neuspjelih brakova, nađe se potajnih želja u srcu da nam se dodijeli koje bolje mjesto (koje se još nije raspalo), gdje ne treba puno zasukivati rukave niti razbijati glavu s mladeži. Izražavamo možda želju na osnovi svojih služiteljskih godina, svoga iskustva i mučeništva u prošlosti, u ratu i poslije rata, da nam po mogućnosti dekretira koju pri/gradsku župu s novonaseljenim življem. Pa još više, po svijetlom apostolskom uzoru Ivana i Jakova, i mi uposlimo koju svoju „majku“, školskoga kolegu ili boljega prijatelja koji je koliko-toliko pribraniji kod Duhovnoga stola: da nas zagovara i da barem provuče kroz uši odgovornima naše skromne i opravdane poglede i izrazite naše kvalitete za neke naše bogoštovne službe. Eto tako! Umjesto da se upnemo iz petnih žila da se, poput nekih, prijavimo na najteže župe, da se ponudimo za najugroženija mjesta, da se preotimamo da nešto čestito poduzmemo i uradimo, mi obično poput „sinova groma“: Hoćeš li nam dati što ti zaištemo… Ili: ne diži me s ove moje župe na kojoj sam zaorao duboke brazde u ovih posljednjih petnaest-dvadeset-i-više-godina! Tko god drugi dođe, samo će mu sotona posijati kukolj. Ostanem li ja, i to sam, izniknut će sama samcata pšenica. Oče biskupe, ne cijepaj mi župe! Razdvoji li se župa, razrezano je srce. Ovo je nešivena Kristova haljina – u malom!
Apostolsko poštenje. Mi se znamo začuditi apostolima na njihovim ljudskim težnjama i željama, iako su naše možda i jače i žešće, i neurednije, samo što se nad svojim vlastitima mnogo ne sablažnjavamo i ne zaprepašćujemo. Ima, međutim, nešto drugo što je u apostola vrlo značajno i silno, a u nas ne tako odveć uočljivo. Kada Isus obrnu Ivanovo i Jakovljevo pitanje i stavi pred njih kalež i križ života:
„Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?“, oni odmah odgovoriše: „Možemo!“ (Mk 10,38).
Očito je da su morali biti svjesni poteškoća i nevolja koje su okruživale Isusa i apostole: atmosfera bijaše vrlo naelektrizirana, u zraku se predosjećaše nešto najgore, židovsko svećenstvo, sa sinedrijem, zaoštrilo sjekire da usijeku Isusu križ, prema tomu i apostoli su u neposrednoj opasnosti… Pa ipak dvojica spomenutih apostola vjeruju u Isusovu pobjedu. I upravo zato i traže mjesta u njegovoj zemaljskoj slavi. Bili su uvjereni da će Isus pobijediti i neprijatelje Rimljane, i neprijatelje Židove. I zato su ostali privrženi Kristu. Isus ih ponovo podsjeti na ono što im stalno govoraše: možete li sa mnom izdržati kušnje, podnijeti progonstva, prijezir, sramotu i smrtnu borbu? „Možemo!“ To je zaista vrlo pošteno i hrabro s njihove strane.
I znamo da nastojahu biti vjerni do kraja: Ivan bijaše pod križem. Jedini od apostola. Kasnije: Jakov bijaše prvi apostol-mučenik (Dj 12,2), a Ivan nakon raznih muka i jada umrije prirodnom smrću pedesetak godina poslije. Jakov poginu prvi između apostola, Ivan preminu posljednji. Obojica svjedoci, svaki na svoj način. U jednoga čaša puna mučeničke krvi, u drugoga prepunjena svjedočkim iskustvom. Isus svakomu daje čašu i krst, ali svakomu različito i potresno.
Isusov karakter. Iz ovoga susreta i razgovora između Isusa i dvojice njegovih povlaštenih učenika izlaze na površinu dvije-tri oznake po kojima nam se očituje Isusov karakter. Nasuprot trostrukom čuđenju apostolskim aspiracijama, moramo pokazati trostruko divljenje Isusovu značaju.
Prije svega, veoma nas se doima Isusova smirenost. Kada ču apostolske želje, uopće ne planu. Možda se samo blago osmjehnu i reče:
„Ne znate što ištete“ (Mk 10,38).
I prijeđe na svoje upite i njihov odgovor. Isus je staložen, učtiv, ljubazan, kulturan, strpljiv. Strpljiv do smrti, do uskrsnuća, do dana današnjega sa svakim svojim učenikom, pa i s nama koji živimo u ovakvim ambijentima i s ovakvim ambicijama.
– No, jesmo li mi kulturni i strpljivi? Kada čujemo kakvo promašeno pitanje ili prijedlog, sinemo li neobuzdano? Možemo li s drugima lijepo razgovarati pa makar bismo koji put imali pravo na određen stupanj srditosti?
Zatim nas zadivljuje Kristovo poštenje. Pošten i na početku i na svršetku:
„Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?“ (Mk 10,38).
To jest: Možete li, učenici moji, uroniti u patnju, u more ljudskih poraza i suza, prihvatiti poniženje i križ? Isus ne zavarava svoje sljedbenike. Svakomu kaže istinu:
„Čašu koju ja pijem, pit ćete i krstom kojim se ja krstim, bit ćete kršteni!“ (Mk 10,39).
Tko želi ići za Isusom, točno zna što ga čeka: čaša pelina i vatreno krštenje. I to Krist kaže svima onima koji za njim žele poći. I to odmah na početku, da se ne kaju na kraju. I da ne kažu kako su zavedeni, prevareni.
– Ali nas ljude pamćenje katkada izda. Smetnemo. Toliko nam je puta govoreno kroz sjemenište i bogosloviju, kroz postulaturu i novicijat, čitava života možemo o tome razmišljati, ali čim se čaša primakne k ustima i križ ramenima, odmah nas potrese neobična sumnja ili nevjera. Zar koji put spremno ne odbrusimo: „Ne možemo!“ Ne možemo te, Kriste, poslušati kada progovoriš na autentična Petrova usta, preko biskupove odredbe, kroz poglavareve zapovijedi…, samo ako nije po našem kroju!
Konačno, Isusova čestitost pokazuje se najviše u njegovu odgovoru na apostolsku peticiju:
„Čašu ćete moju, doduše, piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva – to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac“ (Mt 20,23).
Isus sebi ne pripisuje što je Očevo. Savršeno se pokorava svomu Ocu. Što god više ide u susret Getsemaniju, Gabati i Golgoti, to više savija svoju ljudsku volju u Očevu Volju. On od Oca očekuje doslovno sve. Milost i mjesto koje apostoli ištu – to će Otac podijeliti onima kojima je u svojoj mudrosti i slobodi naumio dati! Mi bismo ipak željeli da im je Isus odgovorio točnije. Ali Isus stvarno dade najtočniji odgovor: Sve je u Očevim rukama. Sve je u Očevoj Volji, Ljubavi! Oče, budi Volja tvoja! U tome je sav Isusov život, sva njegova objava. Sav Zakon i Proroci! Sav odgovor Neba Zemlji.
– Ako želiš biti u Crkvi sretan i druge usrećivati, onda: „Ništa ne traži i ne ništa ne otkaži!“ – Nihil petere, nihil recusare! Patrističko pravilo!
Ali, eto, mi smo toliko puta kao na priliku pogani, nevjernici. Sve mislimo da će nam Bog Otac ostati dužan. Pa valjda zato osiguravamo sebi mjesta zaobilaznicom na putu u Jeruzalem!
Reakcija drugih apostola. Evanđelisti ne preniješe samo Jakovljeve i Ivanove slavohlepne želje nego pribilježiše i reakciju drugih učenika-nazočnika.
„Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana“ (Mk 10,41).
Primjećujemo li da je Jakov na prvom mjestu? Bijaše zanimljiva ta scena kada molitelji završiše svoju audijenciju kod Isusa, a nastupiše drugi apostoli. Nikada u sebi, možda, ne osjetiše jače kolanje Kajinove krvi kao toga časa. Razgnjeviše se do krajnosti: ta jesmo li se i mi svega odrekli, kako to njima sada prva mjesta! U svima se probudi krvava konkurencija.
– Možemo li u ovom apostolskom zrcalu pročitati i svoju reakciju? Kada čujemo da je netko „neprikladan“ zadobio neku, hajmo reći, pristojnu službu u Crkvi, da se netko preselio sa selendre u gradsku vrevu, s jednoga mjesta na drugo, otišao na studij, skočimo na noge, iskolačimo oči i ražestimo se „apostolskim“ gnjevom, crveni od jada i jala. Skoče koji put vjernici, potaknuti od sebe ili od drugih, oglase se neke pobožne sestre, dignu se braća svećenici… Je li to ona poznata invidia – zavist? Ovo se najbolje njeguje, zalijeva i – raste. Kao da nam je ona najjača od svih sedam „istočnih“ biljaka i stabljika, iako je oholost na prvom mjestu! Svi smo je puni od zametnuća do preminuća. Čim se primijeti da se netko između nas izdiže, odmah mu se izvuku iz tajne kartoteke neke „činjenice“. Neka se zna, iako ne mora biti sve istina. Nije dobro neke stvari zaboraviti! A što se pri tome zaboravlja svetopisamska izrjeka da je najgora gnusoba Božjemu Biću: „čovjek koji zameće svađe među braćom“ (Izr 6,19), to kao da ne ulazi ovamo.
Isusova revolucija. Isus kao Isus. Uopće se ne naljuti zbog apostolske zavisti, nego dozva k sebi ne samo ovu Dvojicu nego svu Dvanaestoricu i reče im govoreći:
„Znate da oni koji se smatraju vladarima, gospoduju svojim narodima… Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga“ (Mk 10,42–44).
Time Isus prevrnu dotadašnju, tadašnju i sadašnju ljestvicu društvenih vrijednosti. Napravi pravi prevrat, veleprevrat, i životom i naukom. Ljudi se cijeloga života vrpolje i trude da se izvuku na površinu i na kakvo postolje/prijestolje, a Isus se čitava života bori za zadnje mjesto, za prijestolje na križu, i tomu uči svoje učenike. Isus se toliko bori za posljednje mjesto da mu ga nitko nikada nije mogao – oteti. Najveći auktoritet[2] jest onaj koji je u službi, a ne u srdžbi i zavisti; koji se sastoji u povećanju ljubavi i zajedništva, a ne onaj koji ugrožava istinsku životnu radost. Mjera naše prezbitersko-redovničke, odnosno biskupske veličine nije u fasadnu auktoritetu, nego u iskrenu potpunu auktoritativnu angažmanu za druge, za Boga.
U komentiranom živom i istinskom događaju pokazaše se neki pozitivni i negativni znakovi u ljudskoj naravi apostola. Bijahu ljudi kao i mi: puni ambicije i borbe za prva mjesta. Daleko od pomisli služenja drugima.
Oholi i ambiciozni: izdižu glavu iznad drugih, ne daju preda se.
Škrti i lakomi: grabe za sebe, ne daju nikomu drugomu.
Zavidni i ljubomorni: Dvojica Desetorici, Desetorica Dvojici, jedan drugomu, svi svima.
Srditi i ljutiti: zbog uspjeha i molbe drugih, zbog mjesta i položaja. Ali vidjeli smo i Jakova i Ivana kako su spremni s Isusom piti kalež života i krstiti se krstom patnje. U tom ih svjedočkom stajalištu, kao i druge apostole, Isusovo uskrsnuće posve učvrsti snagom Duha Božjega. A zar se mi još uvijek pokatkada ne vladamo kao da se Krist uopće nije ni utjelovio, a kamoli uskrsnuo? I Duha nam Očeva poslao?
Isusova je pouka svima jasna:
Budite sluge, a ne prinčevi!
Budite poslužitelji, a ne gospodari!
Izaberite auktoritet požrtvovnim služenjem, a nemojte se na nj samo pozivati!
Budite najmanji pa ćete biti najveći!
Okanite se lažne ambicije i konkurencije.
Konkurirajte jedni drugima u služenju, u ljubavi, u radosnu izvršenju vlastitih dužnosti.
Ipak dvije su stvari sasvim jasne: vjerojatno nikada ne će ponestati Saloma i „sinova groma“ koji će u kraljevstvu crkvenom tražiti desnu i lijevu stranu, kao što ni Isus nikada ne će ni za jotu odstupiti od svoga nauka i prakse s obzirom na kalež, križ, krst i vlast! I na Oca svoga na nebesima!
Mučeništvo i štovanje. Pouzdano znamo da sv. Jakov prvi od apostola podnese mučeništvo za vjeru i Krista. Herod mu Agripa godine 42. odrubi glavu (Dj 12,2). Njegovo je najveće svetište u Španjolskoj od stoljeća devetoga, u Santiagu = Svetom Jakovu.
Sv. Jakov zaštitnik je Španjolske. I Opatije. I našega Međugorja. I naslovnik šibenske katedrale. Blagdan mu slavimo 25. srpnja.
Objavljeno: Da nisam ja, Gospodine?, Mostar, 2005., str. 63–74 (ovdje sažeto)
[1] „Giacomo il Maggiore“, u: Bibliotheca Sanctorum, VI., Rim, reprint 1988., str. 363–388.
[2] Auctoritas dolazi od latinskoga glagola augeo augere, auxi, auctum = povećavati, tj. ljubav prema Bogu, bratsku ljubav, služenje drugima.
