Apostol Šimun zvani Revnitelj
Bila su dva Šimuna u Isusovu apostolskom zboru: Šimun, sin Ivanov ili Jonin, prozvan Petar, Prvak, i Šimun Revnitelj,[1] na desetom ili jedanaestom mjestu. Ovdje govorimo o ovome drugom Šimunu, zvanom Revnitelj ili Zelot,[2] koji nije progovorio ni napisao ni crne ni bijele kroz sav Novi Zavjet. A ipak mogli bismo nešto o njemu reći.
O Šimunu apostolu iz Evanđelja znamo sasvim malo. Nismo mu sigurni ni u vlastito ime, koje je spomenuto na kraju apostolskoga popisa. A ime je glavni dio čovjekova identiteta. Trojica evanđelista različito ga zovu:
Matej evanđelist (10,4) napisao je njegovo ime: Šimun Kananaj.
Marko evanđelist (3,18) naziva ga: Šimun Kananajac, a
Luka evanđelist (6,15) piše: Šimun Revnitelj.
Pa onda razna tumačenja tih apostolovih naziva: jedni kažu da je iz Kanana, ali ova se riječ drukčije piše od onoga Kanaana. Drugi vele da je iz Kane Galilejske. Postoji dosta prihvatljivo tumačenje u vezi s tim imenima i nadimcima: na hebrejskom jeziku „biti ljubomoran“, revan ili gorljiv kaže se qana[3] ili qua ana. Od toga bi došlo ono: Kananaj ili Kananajac. Znači isto što i revnitelj, gorljivac, revnosnik, zelozan, živa vatra.
Revnitelji u Starome Zavjetu
Vratimo se malo u Stari Zavjet. Sveti Ilija prorok, koji je djelovao u IX. stoljeću prije Krista, predstavlja se riječima: Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama (1 Kr 19,10). On je pravi zelot, revnitelj, i to neumoran gorljivac. Plamtio je žarom ljubavi prema Bogu i njegovu zakonu nasuprot kralju Ahazu, bezakoniku, i njegovoj ženi, poganki, kriminalki, i njezinim poganskim svećenicima koji su uklanjali pravo bogoštovlje a uvodili kultove poganskih božanstava u židovski narod.
Kada je slavni Matatija, 180. godine prije Isusa, u Makabejskom ratu umirao, zapomagao je svojim sinovima i svojim sunarodnjacima ovim riječima: Djeco moja! Gorljivo se zauzmite za Zakon i život svoj izložite za Savez naših otaca (1 Mak 2,50). Ovo „gorljivo“ znači revno, ljubomorno, zelozno, ne štedeći vlastita života, ali ni života svojih protivnika. Iza toga su vjernici židovi živjeli kao u nekoj posebnoj stranci „Revnitelja za Zakon“, koji su praktično navješćivali „sveti rat“ svakomu tko je židove mrzio i napadao. Takve su vjernike nazivali „zelotima“, revnosnicima.
Rimski protektorat
Palestina je bila zemlja podložna Rimskomu zakonu, pravu i upravi. Židovi se nikada nisu pomirili s tom činjenicom. Čak i kada je bilo mirno, napredno, uspješno, Palestina je bila prigušeni vulkan, koji je mogao svakoga trenutka buknuti u nasilje. Kroz mnogo je godina Herod Veliki držao Palestinu na okupu, napose nakon što ga je Rimski senat proglasio judejskim kraljem (40. godine prije Krista). On je znao svojom osobnošću i sposobnošću narodom ravnati, a s Rimljanima diplomatski se nositi. Znao je od Rimljana izmamiti više povlastica za židovski narod. Umro je oko 4. godine prije Krista. Kraljevstvo je prije smrti razdijelio u tri dijela svojim sinovima: Filipu 1. dodijelio je Itureju i Trahonitidu, Herodu Antipi Galileju, a Herodu Arhelaju Judeju i Samariju. To je trebalo biti potvrđeno od rimskoga cara. Ali kako najmlađi sin Arhelaj nije bio sposoban upravljati svojim dvjema pokrajinama, Rimljani su odlučili uvesti svoju upravu u Judeju, protektorat. Guverner, prokurator, visoki predstavnik ili carski namjesnik bio je najprije Kvirinije (Lk 2,2), koji je u vrijeme Isusova rođenja organizirao popis pučanstva radi poreza, uprave i vojačenja.
Revnitelji protiv Rima
U povodu toga Kvirinijeva popisa zemlja je eksplodirala, negdje oko 4. godine prije Krista. Epicentar bijaše u Galileji. Osobito se u tom metežu i prevratu istaknuo Juda Galilejac (Dj 5,37), koji se nekako domogao oružja i naoružao do zuba i sebe i svoje pobunjenike. Rimljani su ga uspjeli slomiti. Bio je uhvaćen i bez milosrđa pogubljen s mnogim svojim pristašama. Uz galilejske putove bilo je oko 2000 ljudi razapetih na križevima. Od toga Jude Galilejca stranka novozavjetnih zelota samo se još više učvršćivala.
Napomenimo da su Rimljani dali ubiti i Isusa, razapevši ga između dvojice razbojnika, jer su ga židovi prikazali kao „zelota“, koji ne plaća poreza i buni se protiv rimskoga cara.
Program te stranke bio je više nego silovit. Njezini su se pristaše isticali svojim vjerskim i nacionalnim odupiranjem okupatorima Rimljanima. Oni su bili spremni na najveće muke da religiozno obrane Božji zakon a nacionalno židovsku državu. Povjesničar Josip Flavije, Židov koji je prešao na rimsku stranu, čak uzeo i rimsko Flavijevo prezime, kaže da se ne boji da mu netko ne će vjerovati ono što on piše, nego se boji da nije dostatno opisao muke koje su zeloti bili kadri podnositi za svoje religiozne i nacionalne ideje.[4] Svojim su pristašama zeloti zabranjivali plaćati porez da ne bi priznali rimsku vlast i svoju podređenost rimskom imperijalizmu. Smatrali su i vjerovali da to više služe Bogu što više poubijaju Rimljana i rimskih podanika i izdajnika u židovskom narodu. Držali su da mogu uspostaviti Kraljevstvo Božje oružanom silom. Čovjek se u čudu pita kako su ljudi bili uvjereni da se Božji zakon može „braniti“ nebožjim sredstvima!
Za apostole učeni i liberalni Gamaliel reče: Ako je taj njihov „naum ili to djelo od ljudi, propast će“ poput nauma i djela zelota (Dj 5,38). Međutim, ti zeloti nisu tako brzo iščeznuli, kao što im je Gamaliel prorekao. Ovi su židovski zeloti djelovali još barem jedno stoljeće, do 130. godine, kada je definitivno propala židovska država i Židovi se raspršili po cijelome svijetu. Uostalom, i danas postoji ako ne stranka, a ono svakako praksa „zelota“ u Izraelu.
Za radikalnoga židova vjernika samo je Bog kralj. Samo se njemu i njegovu hramu skupljaju porezi i nameti, nikomu drugomu na ovome svijetu. Stoga to i nije bila toliko politička pobuna protiv poreza, koliko vjerski rat, „sveti rat“ protiv zemaljskoga kralja i cara.
Kananajci na hebrejskom, zeloti na grčkom ili revnitelji na hrvatskom bili su dakle farizeji nacionalisti, gotovo bi se reklo modernim imenom kamikaze ili samoubojice, koji su znali i bili spremni ulijetati raznim diverzijama u najopasnije situacije, tamanili i kosili starce i djecu, odvodili žene s polja i ubijali, ako se nisu držali Božjega zakona ili ako su bili izdajnici. Uvijek su nosili sa sobom ako ne veliki nož, a ono barem čakiju-škljocu. Znali su biti pravi teroristi, ubojice, krvnici. Oni nisu znali za kompromis ni s onima koji su šurovali s Rimljanima, a kamoli sa samim Rimljanima. Stoga, ako je itko direktno odgovoran za uništenje izraelske države, to su bili ti zeloti, gorljivci, bodežari.
Apostol Šimun Kananajac ili Revnitelj pripadao je toj skupini ljudi prije nego je stupio u Isusovu zajednicu.
Član Družbe
Gdje je Isus našao toga Šimuna Revnitelja i kada mu je rekao Sequere me = Pođi za mnom, pozvavši ga u svoju izabranu skupinu Sedamdeset i dvojice učenika, ne piše nijedan sveti pisac u svome Evanđelju. Samo znamo da se pojavio čak i u Njegovoj užoj, apostolskoj, ekipi. Znamo kada je između tih brojnih učenika izabrao Dvanaestoricu, koje sam htjede, da budu s njim i da ih šalje propovijedati i izgoniti đavle, da je izabrao i Šimuna Revnitelja (Mk 3,18). Nemoguće je da apostol nije na sebe primjenjivao riječi koje je više puta čuo od Isusa: Tko se mača laća, od mača i gine (Mt 26,52). Kroz sve tri godine svoga školovanja u Isusovoj teologiji apostol Šimun Revnitelj nije progovorio nijedne riječi, barem nam je evanđelisti nisu zabilježili. Niti je što Isusa pitao, niti je Isus njemu što odgovarao, niti prigovarao, niti se jedan na drugoga ljutio. Kao da je Šimunu zelotu sve bilo jasno. Ili mu ništa nije bilo jasno, pa nije znao ni pitati. Samo ga u svakom popisu uvrštavaju u Dvanaestoricu. Uglavnom je dakle šutio, pratio, motrio, razmatrao i u sebi se morao pitati kuda to sve ide i što će od svega toga ispasti. Možda bi štogod s kolegama razgovarao, ali Isusu se nije ništa usuđivao reći. Ponešto bi u Isusovu razredu pribilježio u svoju memoriju, ako nije imao bilježnice. Primjer onima koji razmišljaju, kuju i snuju u dobrom smislu riječi.
Čemu se ipak najviše čudimo u izboru Šimunovu u Apostolski zbor?
Prvo, čudimo se kako se Isusovo oko zaustavilo na ovome „bodežaru“? Isus je pokazao povjerenje prema jednomu zelotu, za kojega je sigurno znao kojoj stranci i struci pripada i kako se do tada vladao. On je smatrao da je i ovako krivo nasađena revnitelja kadar preobratiti u pravoga revnitelja za Božji zakon ljubavi. I znamo kako je ipak sve, srećom, dobro završilo.
Drugo, čudimo se kako je Šimun Revnitelj izdržao pokraj onoga Mateja, apostola, dojučerašnjega carinika. Šimun je bio veliki neprijatelj Rimljana, a Matej im bio neko vrijeme „sluga“, domaći izdajnik, stavio se čak u službu Rimljana, preko Heroda Antipe, rimskoga vazala, obavljajući vrlo ružan posao: ubiranje židovske carine poganskomu caru. Ali obojica su apostola pokazala da su kadra biti zajedno, rasti u ljubavi pod Isusovim okom, kada ih je poziv Kristov milošću oblio i snagom obuhvatio.
Šimun je revnitelj ipak ustrajao do kraja s Matejem carinikom. Vidimo ih obojicu među Apostolima i na Posljednjoj večeri, i kada je Duh Sveti sišao na njih (Dj 1,13). Znači nije ni jednoga ni drugoga ništa moglo smesti na njihovu putu za Isusom. Ni križ, ni Rimljani, ni farizeji, ni saduceji, ni Judina izdaja. Jača vjera, ljubav i nada od bilo kakve ljudske vrjednote ili nečije zloće.
Mučeništvo i čašćenje
Kako je Šimun završio ovozemni život? Svakako mučenički. Neki nam stari spisi prenose da je zajedno s Judom Tadejom propovijedao Evanđelje u Edesi, u Perziji, odakle su podrijetlom bili stari Hrvati, Hrobatosi. I da su stanovnici Edese pustili na njih dvojicu klupko ljutih zmija, ali da im nisu nimalo naškodile. Ali potom su donijeli pilu koja je Šimuna Revnitelja uspjela prepilati.
Blagdan mu slavimo zajedno s apostolom Judom Tadejem, 28. listopada.
Opširniji prikaz u: Da nisam ja, Gospodine?, Mostar, 2005., str. 167-176.
[1] „Simone, Apostolo“, u: Bibliotheca Sanctorum, XI., Rim, reprint 1990., str. 1169-1174.
[2] W. Barclay, „Simon The Zealot – The Man who began by hating and ended in loving“, u: The Master’s Men, London, 1979., str. 90-96.
[3] Isto, str. 91.
[4] J. Flavius, Antiquitates Judaicae, 18, 1, 6.
