Tit iz Antiohije
Tit, uz Timoteja, jedan je od najpouzdanijih Pavlovih učenika i suradnika. Prije Koncila njihove smo blagdane slavili odvojeno, a od 1969. slavimo ih zajedno: 26. siječnja, sutradan po blagdanu Pavlova obraćenja. Pavao uputi svomu vjernom prijatelju Titu i jednu pastoralnu Poslanicu.
Pavlov sin po vjeri
Pavao, sluga Božji i apostol Isusa Krista, Titu, pravomu sinu po zajedničkoj vjeri, milost i mir od Boga i Krista… (Tit 1,1.4),
tako svečano počinje svoju Poslanicu Apostol naroda svomu izabranom učeniku, duhovnom sinu po zajedničkoj vjeri u Krista, jer ga po krštenju rodi. Tit će ostati trajno svjestan te činjenice i zadaće. I nastavit će Pavlovo djelo prenoseći nam njegovu duhovnu baštinu.
Pavlov pratitelj
Zatim, nakon 14 godina, opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita. Čak ni Tit, pratilac moj, premda Grk, nije bio prinuđen obrezati se (Gal 2,1.3).
Pavao piše Galaćanima, između 54. i 57. godine, o svome nekadašnjem uzlasku iz Antiohije u Jeruzalem na Apostolski sabor, 49. godine. Sa sobom povede kolegu Barnabu, da iznesu pred Apostole činjenicu kako Bog pozva u kršćanstvo ne samo Židove nego i pogane. Evo i konkretna i živa svjedoka: Tita iz poganske Antiohije, neka vide što Duh Sveti izvodi iz poganina! I pokaza novoga misionara onima „najuglednijima“: Kefi, Jakovu, Ivanu i ostalima. Na Titovu primjeru Pavao skrši moć judaizanata, Židova obraćenih na kršćanstvo koji zahtijevahu da se obraćenici iz poganstva najprije obrežu po Mojsijevu zakonu, a onda primaju sakramente po Isusovu Evanđelju. Pavao uzvraća: Dosta je krštenje primljeno s vjerom i milost Božja primljena u krštenju! I Pavao upire prstom u svoga učenika Tita i ponosno s njime korača ulicama Jeruzalema. Tit je odličan pratitelj.
Pavao ne postupi tako s Timotejem, kojega dade obrezati, jer mu mama Eunika bijaše Židovka, a otac Grk. Da ne bi bilo nikakvih prigovora ni s čije strane…
Mojsijev zakon o obrezanju već je prevladan. A zakon milosti zahvaća sve više maha. Tit je očit dokaz.
Pavlov brat po duhu
Kada dođoh u Troadu poradi Evanđelja Kristova, premda mi se otvoriše vrata u Gospodinu, ne bi mi duši spokoja što ne nađoh Tita, brata svoga (2 Kor 2,12-13).
Sada ga zove bratom. S njim je već dugi niz godina u apostolatu. Zašto Pavao spominje Troadu? Što je posrijedi? Pavao na svome Drugom misijskom putovanju (49.-52.) osnova Crkvu u Korintu. Neki se ljudi krstiše, ali se srcem do kraja ne obratiše. Nastaviše i dalje živjeti korintski, tj. poganski. Takvima Pavao piše Prvu poslanicu Korinćanima u Efezu oko 57. godine. Čak je i on sam jednom pohodio Korint, oko 450 km od Efeza, ali nakon njegova nastupa situacija posta još dramatičnija. Neki bijahu Pavla teško uvrijedili tražeći od njega dokaz da „Krist govori u njemu“ (2 Kor 13,3). Obraćeni pogani nedostatno obraćeni, a karizmatičari napravili nemale razdore.
Kada se Pavao vrati u Efez, na svome Trećem misijskom putovanju (53.-58.), ču vrlo bučne glasine iz Korinta: ima rodoskvrnitelja, svadljivaca, buntovnika. Na to Pavao posla, prvi put, svoga vjernog „brata“ Tita, neka im on prenese Drugu Poslanicu i sredi što se sredit dade (2 Kor 7,5-16). Tit rado posluša uz dogovor da se čekaju u Troadi, u Maloj Aziji. Tit se trebaše svratiti u Troadu da izvijesti Pavla, ali još ne stiže. Zato Pavao kuka što ne nađe brata svoga Tita, premda mogaše biti duhovno radostan što mu se otvoriše vrata propovijedanja na drugoj strani. Pavao doživljava trenutak razočaranja zbog nedolaska Titova, da čuje od njega dobre vijesti iz Korinta. I Pavao iz Troade produži u Makedoniju ne bi li se gore susreo s bratom Titom. Pavao ga naziva bratom jer mu je – jednak!
Bog uvijek daje malo radosti, a pripusti malo i nevolje, da čovjek ne prevali na jednu stranu! Tako i Pavao jedri između žalosti i radosti, nade i iznenađenja. Susret s dragim prijateljem, pogotovo ako je dobro obavio povjereni mu posao, uvijek stvara radost i ugodno raspoloženje.
Pavlov tješitelj
Pavao bijaše čuo da su u Korintu teški skandali. Osobito na području bludnosti. Eto takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima: „da netko ima očevu ženu“ (1 Kor 5,2), maćehu. On im jest pisao, on ih jest prekoravao i opominjao, ali situacija se nije sredila. Zato posla Tita, prvi put.
Doista, i kada dođosmo u Makedoniju, nikakva spokoja nije imalo tijelo naše nego nevolje odasvud: izvana borbe, iznutra strepnje. Ali Bog, tješitelj poniznih, utješi nas dolaskom Titovim. Ne samo dolaskom njegovim, nego i utjehom kojom se utješi zbog vas: obavijesti nas o vašoj čežnji, vašem jadikovanju, vašoj žarkoj ljubavi prema meni, tako te se još većma obradovah (2 Kor 7,5-7).
Crkveno stanje u Korintu ne bijaše nimalo ružičasto. Pavao svojedobno učini Blitz-pohod Korinćanima i kršćansko se zajedništvo i moralno življenje neočekivano pogorša, što mu samo još jače raspara srce. Nakon toga on posla Tita s pismom krajnje oštrim i prijetećim da se duhovi smire i, koliko je moguće, stanje poboljša (2 Kor 7,5-16). Radi toga u Makedoniji očekivaše Tita s dobrim vijestima o miru i redu u Korintu. A on ionako stalno doživljava nevolje izvana, strjepnje iznutra kuda god išao.
Kada Tit stiže u Korint, iako bijaše i sam u strahu i neizvjesnosti kako će sam razuzlati mučne ljudske zapetljaje, ipak svojim mirnim tonom i blagim nastupom izvede stvari na čistac. Zapravo, više se Korinćani bojahu njega negoli on njih. Pavao im piše: „Primiste ga sa strahom i trepetom“ (2 Kor 7,15). Tit uspje srediti mučnu situaciju, isključi rodoskvrnitelja iz zajednice, izmiri duhove i produži k Pavlu da ga izvijesti o dobru rezultatu. Susretoše se negdje u Makedoniji, vjerojatno u Filipima u Lidijinu domu. Pavao osta preplavljen osjećajima radosti i utjehe zbog prevladane muke i izliječenih rana u Korintu:
Povrh ove naše utjehe još se mnogo više obradovasmo zbog radosti Titove, jer svi vi okrijepiste duh njegov (2 Kor 7,13).
Tit je ne samo razlučitelj nego i pomiritelj duhova.
Ima ljudi, koji od loših stvari naprave još gore. A ima ih kao Tit: najbolnije rane previju na najbezbolniji način. Tit je umjetnik u uspostavljanju dobrih ljudskih odnosa. Izvrstan evanđeoski diplomat. Bit će da je i on imao nešto ljekovito i liječničko u sebi.
Donositelj darova
Pavao poduze kolektu po maloazijskim galacijskim i grčkim Crkvama za siromašnu Crkvu u Jeruzalemu. Obrati se Korinćanima i podsjeti ih na to:
Glede sabiranja za svete, i vi činite kako odredih crkvama galacijskim. Svakoga prvog dana u tjednu [nedjelja] neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne, da se ne sabire istom kada dođem. A kada dođem poslat ću s preporučnicom one koje odaberete da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem (1 Kor 16,1-3).
Tit drugi put delegat u Korintu
Općenito se drži da jedan od sabiratelja i donositelja korintske kolekte bijaše Tit. To Pavao u Drugoj Korinćanima i istače:
Zato zamolismo Tita da, kao što je započeo, tako i dovrši među vama i to djelo darežljivosti/harin (2 Kor 8,6).
Pavao od imućnijih Korinćana zamoli potporu za oskudnu jeruzalemsku Crkvu,[1] pa u tu svrhu, po drugi put, posla u Korint svoga brata i suradnika Tita, koji se pokaza kao vrijedan karitasovac. On dobro započe pa će najbolje i dovršiti to djelo ljudske dobrostivosti. Pavao je uvjeren da je jednako ili išao on ili Tit:
A hvala Bogu koji je stavio jednaku gorljivost za vas u srce Titovo. On je prihvatio molbu. A budući da je veoma revan, otiđe k vama i dragovoljno (2 Kor 8,16-17).
Pavao ne mogaše izraziti ljepše pohvale o Titu. Dobrovoljac u svakome dobru! A veoma revan. Tit se ne stidi skupljati hranu, odjeću, novac u jednome mjestu za vjernike u drugome. On to radi rado, radosno i revnosno. Sasvim je moguće da je Tit pratio Pavla u Jeruzalem prigodom donošenja i predaje te kolekte (Dj 20,1 – 21,17), premda Djela ništa o tome izričito ne govore. Vidjet ćemo moguće razloge zašto o tome, i uopće o Titu, čudno šute.
Suradnik
A Tit? Moj je drug i suradnik za vas (2 Kor 8,23).
To bi bila najkraća Pavlova preporuka Tita Korinćanima. Sudrug i suradnik u apostolatu s Pavlom za Korinćane. Nije ih samo smirio, sjedinio, povezao, nego ih je još i naučio kako će rasti u ljubavi dajući drugim Crkvama pomoć. Zajedno živjeti i zajedno raditi za druge. Kratko i jasno. Nema ljepše formule nesebičnosti, služenja, suradnje, ljubavi.
Posjet Dalmaciji
U Poslanici Timoteju čitamo kako se Pavlovi suradnici raziđoše na razne strane, a „Tit u Dalmaciju“ (2 Tim 4,10). Pavao osta sam, što mu ne bijaše nimalo lako. Jedini Luka bijaše s njim. Kamo sve Tit dopiraše i kuda se probijaše, pouzdano ne znamo. Tadašnja Dalmacija bijaše od Trsta do Albanije, a u unutrašnjosti do rijeke Kolubare. Tko će znati gdje se Tit sve zaustavljao i propovijedao.
Ali, eto, drago nam je pomisliti da je njegova misionarska noga mogla stupiti na ovo tlo, gdje mi danas živimo. Tit navješćivaše Kristovo Evanđelje u ovim našim krajevima.[2] Kako nam se primi evanđeosko poštenje koje on naučavaše: Od Salone do Narone, od Ivanice do Ivan-planine? I još dalje i još šire?
Je li Tit Lukin rođeni brat?
Neki bibličari iznose doista zanimljivu i prilično uvjerljivu pretpostavku. Pavao piše:
S njime (tj. Titom) šaljemo brata koga s Evanđelja slave sve crkve (2 Kor 8,18), i još: Zamolio sam Tita i poslao s njime brata (2 Kor 12,18).
Pavao ne kaže da šalje „svoga“ brata, nego jednostavno brata. Ne kaže ni to da šalje Tita i s njime „njegova“ brata, nego samo brata. Tko je taj neimenovani i neodređeni „brat“, kojega Crkve slave s Evanđelja? Neki vele da bi to mogao biti glavom sveti Luka, Pavlov pratitelj. On još ne bijaše konačno napisao Evanđelje, prema tomu misli se na živo propovijedanje ili barem na pojedine napisane odlomke. Ako je to istina, onda nije teško zaključiti da je Tit Lukin rođeni brat: obojica Grci, rodom iz Antiohije, obojica misionari, obojica intelektualci i praktični ljudi. I obojica u službi Evanđelja, prvi suradnici Pavlovi.
Činjenica je da sv. Luka nigdje ne spominje svoga vlastitog imena. Činjenica je također da djelopisac nigdje ne navodi ni Titova imena, „propust teško protumačiv“,[3] kaže Katolička enciklopedija. Luka je u Djelima apostolskim, ispuštajući brata Tita, ispustio još neke važne stvari: ni riječi o sabirnoj akciji u Crkvama među poganima, s čime je Tit bio usko povezan; ni jedne riječi o drami u Korintu, gdje je Tit bio izaslanik i uspješan posrednik (2 Kor 7,5-7.14)? Zašto Luka smatraše uputnim ispustiti ime Titovo u Djelima apostolskim? On redovito piše „mi“ pa to „mi“ obuhvaća i Luku i Tita, dva brata koja misionirahu i sudjelovahu u Pavlovim nevoljama i pobjedama. Možda skromni Luka moljaše Pavla da ne spominje njegova imena. Luka i Tit bijahu podrijetlom pogani, Antiohijci, pa ne htjedoše se nametati i izazivati ionako razjarene židovske zavisti. Situacija bijaše više nego užarena. „Neka raste Isusovo djelo, a nisu važna naša imena“, govori Luka Pavlu. Ova teza odgovara karakteru poniznoga i velikoga Luke. Umjesto da nabraja sebe i svoga brata Tita, Luka jednostavno kaže „i još neki drugi“ (Dj 15,2).[4] Oni su ti drugi! Kako ponizan i poučan primjer!
Ispit savjesti prema Poslanici Titu
Služba upravljanja – munus gubernandi:
Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio… Jer, nadstojnik [episkopos] kao Božji upravitelj treba da bude besprigovoran: ne samoživ, ne jedljiv, ne vinu sklon, ni nasilju, ni prljavu dobitku, nego gostoljubiv, ljubitelj dobra, razuman, pravedan, svet, uzdržljiv (Tit 1,5.7-8).
Ovdje Pavao navodi šest negativnih oznaka koje bi morale biti što dalje od jednoga biskupa, svećenika, đakona, a ima ih pozitivnih pet kojih bi se svaki takav upravitelj morao držati u svome djelovanju i životu. Mi komentiramo samo jednu pozitivnu oznaku: episkopos mora biti razuman, razborit, sofros. U upravljanju ili uređivanju najvažnija mu je krjepost razboritosti. Svećenik ili biskup ne smije nikada ispustiti iz vida načelo razboritosti, da razabere između različitih kombinacija i da izabere najbolju mogućnost i najvrjedniju stranu.
Drugi ljudi mogu sebi dopustiti da budu neuki, nekulturni, neinformirani, a biskupi, prezbiteri i đakoni ne smiju nikada upasti u napast da djeluju mimo razuma, kulture i inteligencije. Razbor im je potreban u biranju savjetnika, u postavljanju ili premještanju dužnosnika, u povjeravanju zadaća, u nagrađivanju i kažnjavanju.
Pavao je, nakon prvoga rimskog sužanjstva, 63. godine, dopro do Grčke. Na Kreti je postavio svoga učenika i suradnika Tita za biskupa, nadglednika Crkve Božje. Čovjeka razborita u najvećem stupnju praktične razumnosti. Već se nazire donekle strukturiran život prve Crkve. A ne će mu tu biti lako, jer „mnogi su nepokorni, praznorječivi i zavodnici, ponajpače oni iz obrezanja“ (r. 10), tj. Židovi. Pavao vrlo otvoreno upozorava na pogibelji kojima se jedan biskup može oduprijeti samo svojim razborom. Zakonik kanonskoga prava iz 1983. u mnogim slučajevima (ima ih više od 30) prepušta razboritosti biskupa konačnu odluku, jer je teško drukčije odrediti normu za tako različite situacije u svijetu. Razbor u upravljanju!
Služba poučavanja – munus docendi:
U svemu se pokaži uzorom dobrih djela u poučavanju – nepokvarljivost, ozbiljnost, riječ zdrava, besprigovorna da se onaj nasuprot postidi, nemajuć o nama reći nešto zlo (Tit 2,7-8).
Eto kako Pavao savjetuje Tita kojega ostavlja na Kreti da organizira Crkvu. Čim postavi starješine ili prezbitere – svećenike – po gradovima (Tit 1,5), neka ima u vidu da će se oči sviju usmjeriti na nj. Zato, najprije se ti pokaži „uzorom dobrih djela = typos tôn kalôn ergon“, modelom, uzorkom – poručuje mu Pavao – i to u poučavanju: nepodmitljiv, besprigovoran i ozbiljan, dostojanstven. Ne propovijedaš sebe, ne propagiraš svoje sposobnosti i svoju moć, nego Božju riječ, snagu spasenja. Ništa tako ne škodi jednomu učitelju, propovjedniku, kateheti kao neprimjerene riječi, neozbiljne rečenice, traljave propovijedi. A svećenikova je riječ kudikamo učinkovitija ako iza nje stoji živi čovjek sa svojim svjedočanstvom. Uzoran učitelj, propovjednik, profesor!
Služba posvećivanja – munus sanctificandi:
Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da, opravdani njegovom milošću, budemo po nadi, baštinici života vječnoga (Tit 3,4-7).
Evo Presvetoga Trojstva: Boga Oca, koji je po svome Sinu, Isusu Kristu, očitovao dobrostivost i čovjekoljublje da nas otkupi, ne po našim djelima, nego po svojem milosrđu; po kupelji ili krštenju, po sakramentu Duha Svetoga, po milostima koje se primaju u ostalim tajnama, posebno u Euharistiji. Obnova i posveta čovjekova ne počinje od vanjske organizacije, od materijalne izgradnje župnoga stana pa ni crkve – iako je sve to potrebno – nego od Duha Svetoga, a sve po Crkvi. Ali kako god Crkva bila uređena, kako god izvrsni bili obredi i sjajne zgrade u kojima se ceremonije odvijale, ako nema Duha Svetoga, sve ostaje pusto i prazno. Ništa ne može udahnuti ljudski život ako je duh otišao iz čovjeka.
Kaže se da je apostolski nuncij u jednoj zemlji najviše zato da pripremi imenovanje dobra episkopata. Biskupova je zadaća u jednoj biskupiji u prvome redu zato da pripremi dobro svećenstvo i rasporedi ga po župama i službama. Poglavari su u sjemeništima i bogoslovijama zato da odgoje dobar i čestit kler koji će sutra biti u crkvenoj službi: poučavanja, posvećivanja i upravljanja.
Zaključimo s nekoliko misli
Prvo, Tit je poželjan prijatelj, pouzdan pratitelj, praktičan poslužitelj. Ako želiš da se negdje uspostave rasklimani ili čak raskinuti ljudski odnosi, Tit je kao stvoren da to posloži, poveže, prespoji i da te o tome što prije obavijesti. I ništa sebi ne pripisuje.
Drugo, ako komu treba pomoći u materijalnom pogledu, Tit je na raspolaganju. On je kadar i na leđima nositi i ispred sebe goniti. Tit je simbol ljudske solidarnosti i kršćanske kreativnosti i karitativnosti, osobito u povezivanju pojedinih mjesnih Crkava, od Grčke i Galacije do Makedonije i Dalmacije, od Korinta i Krete do Jeruzalema i Rima. Kako je onako pokretljiv!
Treće, ako treba poći u kakvu delikatnu a evanđeosku misiju: u Korint, u Nikopolj, na Kretu, u Dalmaciju, Tit je siguran povjerenik.
Četvrto, Tit je siguran garant apostolske vjere i crkvenoga uređenja kako su ga htjeli Isusovi učenici, apostoli, napose Pavao.
Peto, Tit je primio jasne upute o službi propovijedanja, posvećivanja i upravljanja, i to vjerno i vjerodostojno prenosio i drugima.
Šesto, mi nemamo adekvatnih riječi kojima bismo prikazali kakav je Tit bio, kakve je sve probleme Pavlu rješavao i kakve mu je sve radosti priređivao. Život je neizreciv.
Jedan brat, Luka, javio se za Pavlova slugu, roba, da bi mogao biti s Pavlom u njegovoj samoći i liječiti bolesti njegove glavobolje u Rimu.
A drugi brat, Tit, javio se apostolu Pavlu da zajedno s njime liječi bolesti Rimskoga Carstva. Svaka im čast!
Prema drevnoj predaji Tit je umro na Kreti u odmaklim godinama.
Opširniji prikaz u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 101-117.
[1] Pa i danas cijela Katolička Crkva skuplja na Veliki petak milodare za Crkvu u Jeruzalemu i u cijeloj Svetoj Zemlji.
[2] Splitsko-makarski nadbiskup emeritus msgr. Marin Barišić posvetio je svetomu Titu kapelicu u svom Biskupskom ordinarijatu u Splitu 2005. godine.
[3] Tito, u: Enciclopedia Cattolica, XI., 1954., str. 145-147.
[4] W. Barclay, Timothy, Titus, Philemon, popravljeno izdanje, Edinburgh, 1975., str. 234-238.
