Sveti Izidor ratar
Sveti Izidor ratar, kojega Španjolci nazivaju San Isidro Labrador, jedan je od onih svetaca čija se veličina ne očituje u velikim teološkim raspravama, osnivanju redova ili mučeništvu, nego u svetosti svakodnevice. Njegov je život iznimno važan upravo zato što pokazuje da se duboko sjedinjenje s Bogom može živjeti usred običnoga rada, obiteljskih briga, siromaštva i društvene neprimjetnosti. U njemu Crkva prepoznaje svetca rada, molitve i jednostavne evanđeoske vjernosti.
Sveti Izidor rodio se oko 1070.–1082. godine u okolici Madrida, u vrijeme kada je središnja Španjolska bila prostor susreta, ali i sukoba kršćanskoga i muslimanskoga svijeta. Tadašnji Madrid nije bio veliki kraljevski grad kakav poznajemo danas, nego relativno malo naselje na rubu političkih i vojnih previranja između kršćanskih kraljevstava i muslimanskih almohadskih i almoravidskih područja.
Prema povijesnim predajama, Izidor je potjecao iz siromašne, ali duboko kršćanske obitelji. Vrlo rano ostao je bez roditelja pa je bio prisiljen raditi kao nadničar na tuđim poljima. Bio je nepismen ili slabo obrazovan, no upravo je u tome sadržana jedna od velikih poruka njegova života: svetost nije pridržana učenima, društveno uglednima ili moćnima. Radio je najprije kod zemljoposjednika Vere, a kasnije kod poznatoga madridskog plemića Juana de Vargasa. U svim je tim službama ostao poznat po marljivosti, poštenju i dubokoj pobožnosti.
Najpoznatija karakteristika svetoga Izidora bila je njegova povezanost rada i molitve. Predaja govori da je svako jutro prije odlaska na polje sudjelovao na svetoj Misi. To nije bio tek pobožni običaj, nego izraz njegova shvaćanja da rad nema puni smisao ako nije ukorijenjen u Bogu. Njegovi suvremenici često nisu razumjeli takav način života. Drugi radnici optuživali su ga da previše vremena posvećuje molitvi, a premalo poslu. U tom se kontekstu pojavljuje najpoznatija legenda vezana uz svetca: dok je Izidor molio, anđeli su orali umjesto njega.
Povijesno gledano, teško je utvrditi detalje tih izvještaja, ali teološki smisao čuda vrlo je dubok. Crkva nikada nije naglašavala tu pripovijest kao „magijski događaj“, nego kao simbol istine da Bog blagoslivlja rad čovjeka koji mu se potpuno povjerava. Nije riječ o bijegu od rada, nego upravo suprotno: Izidor je bio poznat kao iznimno marljiv čovjek. Čudo s anđelima želi pokazati da milost ne poništava ljudski trud, nego ga uzdiže i čini plodnim. U tome se prepoznaje snažna biblijska logika. Sveti Benedikt sažeo ju je u poznatom načelu ora et labora – „moli i radi“. Kod svetoga Izidora ta se duhovnost pojavljuje na jednostavan, seljački način. Njegova njiva postaje mjesto susreta s Bogom.
Izidor nije bio samo radnik, nego i suprug i otac. Oženio se Marijom Toribijom, koja je kasnije također stekla glas svetosti i danas je poznata kao Sveta Marija de la Cabeza. Njihov brak predstavlja važan primjer kršćanske svetosti u obiteljskom životu. Predaja govori da su imali sina koji je kao dijete pao u bunar, ali je spašen nakon roditeljske molitve. Kasnije je dijete umrlo mlado, što je za njih bio težak križ. U tim pripovijestima vidi se nešto vrlo karakteristično za srednjovjekovnu pučku duhovnost: svetost nije prikazana kao život bez patnje, nego kao vjernost Bogu usred gubitaka i nesigurnosti.
Brojne predaje ističu Izidorovu velikodušnost prema siromasima. Iako je i sam bio siromašan, dijelio je hranu i pomagao potrebnima. Tu se očituje važna evanđeoska dimenzija njegova života. Njegova svetost nije bila samo privatna pobožnost. Nije se iscrpljivala u osobnoj molitvi, nego je rađala djelima milosrđa. Upravo zato narod ga je još za života smatrao svetim čovjekom. U njemu se može prepoznati ono što će mnogo kasnije snažno naglašavati socijalni nauk Crkve: dostojanstvo rada povezano je s dostojanstvom čovjeka. Izidor nije svet zato što je bio seljak, nego zato što je svoj seljački rad živio kao služenje Bogu i bližnjemu.
Sveti Izidor umro je na glasu svetosti oko 1130. godine u Madridu. Njegov se grob ubrzo počeo povezivati s brojnim čudesima i ozdravljenjima. Godine 1170. njegovo je tijelo preneseno u crkvu svetoga Andrije, a kasnije je njegovo štovanje postalo vrlo rašireno u Španjolskoj. Blaženim ga je proglasio papa Pavao V. 1619., a svetim papa Grgur XV. 1622. godine, zajedno s velikanima katoličke obnove poput svetog Ignacija Lojolskog, svetog Franje Ksaverskog, svete Terezije Avilske i svetog Filipa Nerija. Ta je činjenica teološki vrlo znakovita. Uz velike mistike, misionare i crkvene obnovitelje Crkva je kanonizirala i jednoga jednostavnog seljaka. Time je snažno potvrđeno univerzalno poslanje na svetost: svaki stalež i svako zanimanje mogu biti put prema Bogu.
Sveti Izidor ratar posebno je važan za razumijevanje kršćanske teologije rada. U suvremenom svijetu rad se često promatra samo kroz produktivnost, zaradu ili društveni uspjeh. Kršćanska tradicija, međutim, radu daje mnogo dublji smisao. Čovjek radom sudjeluje u Božjem stvarateljskom djelu. Već Knjiga Postanka prikazuje čovjeka kao onoga koji obrađuje i čuva zemlju (usp. Post 2,15). Sveti Izidor upravo to utjelovljuje. Njegov rad nije bio tek način preživljavanja, nego oblik suradnje s Božjom providnošću. On tako pokazuje da molitva i rad nisu suprotnosti, da svetost nije rezervirana za samostane, da obični ljudi mogu živjeti herojske kreposti, da siromaštvo ne priječi duhovno bogatstvo, da svakodnevni posao može postati put posvećenja… U tom smislu sveti Izidor prethodi mnogim kasnijim naglascima Katoličke Crkve o dostojanstvu rada, osobito onima koje će razviti papa Lav XIII. u enciklici Rerum novarum i sveti Ivan Pavao II. u enciklici Laborem exercens.
Sveti Izidor časti se kao zaštitnik ratara i zemljoradnika, sela i ruralnih zajednica, radnika i nadničara, Madrida, mnogih poljoprivrednih bratovština i udruga. Njegova aktualnost možda je danas čak i veća nego nekada. U vremenu ubrzanosti, površnosti i odvojenosti rada od duhovnosti, on podsjeća da čovjek ne živi samo od učinkovitosti, nego od odnosa s Bogom. Njegov život pokazuje da je moguće biti duboko kontemplativan usred običnih dnevnih obveza. On zato nije tek „seljački svetac“. On je svjedok jedne velike istine kršćanstva: da se svetost najčešće rađa upravo ondje gdje ljudi vjerno, tiho i s ljubavlju izvršavaju svoje svakodnevne dužnosti.
