Skip to content

Apostol Toma i škola vjere (Iv 20,24-31)

Bernardo Strozzi, Tomina nevjeraBernardo Strozzi (17. st.), Tomina nevjera

Tumačenje Evanđelja po Ivanu 20, 24-31


Izvještaji u ostalim Evanđeljima koji govore o ukazanju Uskrsloga uvijek uključuju element da Jedanaestorica ne mogu povjerovati (Mk 16,1-8; Mt 28,1-8; Lk 24,1-11), dok Ivan tu teškoću dramatski utjelovljuje u Tomi. Kao što je Marija učenicima, sada – nakon što su primili dar Duha Svetoga (20,22) – oni svjedoče svoj susret s Uskrslim Tomi. Stoga njihove riječi vidjeli smo Gospodina (20,25) predstavljaju dramatičan obrat: Isusovi učenici sada počinju ispovijedati vjeru u uskrsnuće i prvi kome je naviještaju jest Toma.

Još su, doduše, zatvoreni iza vrata, ali ipak su se pokrenuli jer su doživjeli nešto iznimno. Vidjeti je neobično važno jer se na viđenju temelji svjedočanstvo (usp. 1Iv 1,1-2). Dakako, kao i u slučaju Marije Magdalene, ne radi se o gledanju očima – ni ona očima nije vidjela dok nije čula Isusov glas – nego o dubokom unutarnjem iskustvu susreta s Uskrslim i njegovim, za nas novim, načinom postojanja. Tako svjedočanstvo o Uskrslom ide dalje – od Magdalene, preko apostola do Tome…


20,24-25: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala… neću vjerovati.


Za Tomu Iv kaže jedan od Dvanaestorice. Interesantno je da isti izraz upotrebljava i za Judu u 6,71. Grčki termin didymos znači blizanac, dvojnik ili dvostruki. Važan detalj u opisu Tominog duhovnog lika i nesposobnosti da povjeruje jest činjenica da nije bio s učenicima kod prvog Isusovog ukazanja i nije tom prilikom kao oni dobio dar Duha! Ne samo da nije dobio dar Duha nego nije bio prisutan u zajednici na dan ukazanja Uskrslog Gospodina – na prvi Dan Gospodnji.

Već smo ga ranije susretali kao otvorenog i znanja željnog apostola, čovjeka koji želi podrobno ispitati stvari i shvatiti kako funkcioniraju (11,16; 14,5). To pokazuje njegov interes za ono što Isus govori ili se događa. Sada prije svega ne želi slijediti svjedočanstva drugih, ne žele se u njih pouzdati. Da bi mogao prihvatiti da je Isus umro i da je ustao na novi život misteriozno preobražen, prvo treba sam provjeriti rane od čavala na Isusovom tijelu i njegov probodeni bok. Dakle, Toma se želi uvjeriti da je Uskrsli identičan Raspetom. Za njega je glavno pitanje da li je Isus raspeti onaj koji je uskrsnuo? Da li Bog diže iz smrti onoga koji je u nju pošao iz ljubavi?

Dok su drugi učenici čamili iza zaključanih vrata u strahu od Židova, Toma je skupa s njima, ali čami iza još jednih vrata: iza osobne duhovno-intelektualne ograde svog razmišljanja o uskrsnuću. I tu su upali u pat-poziciju: niti Toma popušta u svojim zahtjevima, niti mu drugi učenici – koji su još uvijek u strahu iza zatvorenih vrata (još se Duh nije u njima razgorio!) – uspijevaju dovoljno jasno posvjedočiti i potvrditi njegove zahtjeve. Ovu neriješenu, pat-situaciju prekinut će Gospodin Isus svojim dolaskom.


20,26: I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra… a Isus dođe


Tomin susret s Uskrslim Gospodinom događa se na istom mjestu, i to tjedan kasnije. Ovime Evanđelist Ivan želi naglasiti da Gospodin Isus opet dolazi u isti dan, dan poslije subote, i ponovno okupljenoj zajednici želi mir – daje im svoj mir kojeg svijet ne može dati! Očito je kako Evanđelje ovim detaljima oslikava život rane crkvene zajednice: ona je okupljena u dan poslije subote kako bi susrela Uskrsloga i primila dar njegovog mira! Taj dan kasnije će kršćanska tradicija nazvati nedjeljom.

Drugi moment kojeg ovdje treba uočiti jest postojanje tjedna jer događaji koji su započeli iskustvom praznog groba, Magdaleninim susretom s Uskrslim te njegovim ukazanjem učenicima u predvečerje istog dana i ovo Isusovo ukazanje nakon tjedan dana uokviruje cijeli tjedan. To nije slučajno jer Iv je i početak Isusovog djelovanja također stavio u okvire jednog tjedna (1,19-2,1), kao i konac njegovog zemaljskog života i djelovanja (12,1-19,31).


20,27: Prinesi svoj prst ovamo i pogledaj mi ruke!


Nakon prvog susreta s Uskrslim, dok su pripovijedali odsutnom Tomi što se dogodilo, on nije povjerovao. Svojim stavom on je postavio izazov njihovom svjedočenju. Tijekom ovog drugog susreta i on je prisutan. Sada Isus njemu postavlja izazov: Tomino odbijanje da povjeruje riječima i svjedočenju cijele zajednice stavlja pred izazov pozivom da dotakne njegove rane! Smatrao je da do iskustva Uskrslog može na pouzdan način doći jedino gledanjem očima i fizičkom provjerom. Isus, nudeći mu provjeru, ponavlja njegove kriterije i time garantira da Uskrsli može izdržati egzaktnu provjeru.

Nije nevažno uočiti kako Iv ne kaže da je Toma dotakao Isusa. Zašto? Ovdje smo na pragu s kojeg se ulazi u svu širinu Isusovog izazova Tomi. Dakako da je Isus Tomi ponudio na uvid svoje stvarno tijelo – kod Lk 24,36-43 Isus u potvrdu svoje tjelesnosti jede ribu! – pa je samim time ponudio i rane. No, Isusov izazov ide puno dalje od doticanja njegovog tijela jer dodirnuti rane Uskrslog nije pravi način susreta. Iskustvo Uskrslog iskustvo je onostranog i zato je uvijek Božji dar te se ne može inducirati ljudskim silama i ne može podlijegati ljudskoj provjeri. Taj Božji dar se može samo vjerom primiti. Vidjet ćemo kasnije zašto.


20,28: Odgovori mu Toma: Gospodin moj i Bog moj!


Ponesen iskustvom Uskrsloga Toma izriče ono što će postati ispovijesna formula rane Crkve: Gospodin moj i Bog moj! Da je dodirnuo Isusa, to bi vjerojatno bio znak da nije povjerovao. Njegova spremnost da povjeruje bez doticanja Isusa dokaz je prave vjere. Onaj koji je bio utjelovljenje nevjere, sada izriče najveću kristološku ispovijest u evanđeljima: Gospodin moj i Bog moj – što je inkluzija s riječima Prologa: Riječ bijaše Bog (1,1).


20,29: Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!


Kao odgovor Tomi, Isus blagoslivlja sve buduće generacije koje će povjerovati a da neće tražiti da prije toga vide (20,29) te tako pokazuje da misli na slušatelje/čitatelje kojima je Ivan pisao svoje Evanđelje.

Time Isusov „izazov“ ide dalje. Ne samo da je Tomi pružio priliku da dotakne njegove rane, nego mu pojašnjava da presudni nisu i ne mogu biti kriteriji koje postavlja čovjek, nego kriteriji pod kojima se Bog odlučuje približiti čovjeku i objaviti u svojoj Slavi. U biti, tako je sve i počelo. Da je bilo prema kriterijima učenika, nikada u Isusu ne bi prepoznali Mesiju. On ih je vodio, pokazivao im na toliko načina put da shvate tko je zapravo. On je izabirao načine na koje će se objaviti. Učenici, koji su ga slušali, išli su prema toj istini za razliku od onih koji su postavili svoje vlastite kriterije i od njih nisu htjeli odustati. Sada Toma konačno odustaje od svojih kriterija i vjerom se otvara novom Božjem očitovanju koje je pred njim.

Vjera je i za Tomu neizostavno važna, iako su mu na dohvatu ruke Isusove probodene ruke i otvoreni bok. Zašto? Sada dosižemo dubinu Isusovog „izazova“ Tomi i naslućujemo što je to vjera u Uskrslog. Čak da se i fizički uvjerio u identičnost Uskrslog sa Raspetim, za Tomu to nipošto ne bi bio kraj puta. To bi bio trenutno važan zaključak, ali samo preliminaran i ništa više. To bi tek bio početak puta, ali ne njegova odlučujuća i presudna faza. Samo vjera može Tomi omogućiti da u onom koga su proboli (19,37) vidi i prepozna uzdignutog Sina čovječjega, da je on Onaj koji Jest (8,28), da On i Otac jesu jedno (10,30). Samo vjera mu omogućuje da u onome koji sada stoji ispred njega prepozna Logos, Riječ koja je en-arhična (en arhe, usp. 1,1) – koja jest Bog.

Sada, prepoznajući da je Isus iz Nazareta Vječni Logos (1,1), Toma u vjeri počinje promatrati njegovu Slavu koju ima kao jedinorođenac od Oca (1,14). Bog se objavljuje i predaje čovjeku – to je Isus činio kroz cijelo evanđelje pa i sada kao Uskrsli – i čovjek, ovdje Toma, u vjeri se predaje Bogu! Otvara se ne samo za ono što vidi i može dodirnuti nego za sve ono što ne vidi i ne može razumjeti a pripada Božjim tajnama, njegovom misteriju.


Isus, nakon Tominog čina vjere, poziva sve slijedeće generacije na pravu, autentičnu vjeru, a ona nadilazi sve zemaljske uvjetovanosti. Oni će Bogu pristupati u Duhu i istini (4,24). Time jasno daje do znanja da vjera kasnijih generacija neće imati prilike doživjeti ovo što i Toma – neće joj biti ponuđena prilika fizičke provjere. Kasniji vjernici trebat će prijeći na zrelu vjeru do koje je i Toma stigao nakon „provjera“. Zato će oni koji ne vidješe a vjeruju biti blaženi (20,29).

Toma nam je, stoga, dragocjen primjer da, iako čovjek može početi sa svojim zahtjevima, njegova vjera u Isusa, uskrslog Gospodina i Boga, ne može počivati na ljudskim moćima opažanja i zaključivanja nego na svjedočanstvu Svetog pisma (20,8-10), iskustvu vjere drugih učenika i daru Duha Svetoga koji svjedoči za Istinu (15,26-27). Tek tada čovjek počinje istinski pripadati zajednici onih koji s Isusom imaju zajedničkog Oca (20,17).


I bez fizičkog gledanja kasniji naraštaji mogu ući u puno promatranje i kontakt sa Uskrslim (usp. 14,20.21-23). Slom Tominog pokušaja egzaktne provjere u susretu s Uskrslim, kada i sam uviđa nedostatnost ljudske spoznaje u odnosu na novi način Isusovog postojanja, velika je duhovna pouka. Vjerojatno misleći na našu napast da uskrsnuću pristupamo kao što je to činio u početku sv. Toma, sv. Grgur Veliki kaže da nam je više koristila Tomina nevjera negoli sada već složna vjera ostalih apostola koji su brzo vidjeli (20,25).


20,30-31: A ova (znamenja) su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji!


Počinjući svoje djelo, evanđelist Luka objašnjava svrhu svoga pisanja na početku svog Evanđelja (1,1-4), dok Iv o svojoj nakani govori tek na kraju. Odabirući građu koju će uključiti u Evanđelje, imao je cilj omogućiti ljudima da počnu vjerovati ili da nastave vjerovati (u grč. tekstu dvije su varijante: aorist hinapisteusete i prezent hinapisteuete) u Isusa koji je Mesija-Krist, Sin Božji te da po toj vjeri zadobiju vječni život u imenu njegovu.

Na koncu hoda kroz Evanđelje možemo reći kakva je to vjera. To je vjera koja je poznavanje jedinog pravog Boga. Ona se ne sastoji u upiranju na ono što je nekada bilo. Ne. Pod vodstvom Duha Uskrslog Isusa, vjernik se kreće prema prema onome što ima doći (16,13). Takva se vjera ne usredotočuje ni na Isusovu smrt, ni na svoju vlastitu jer onaj tko vjeruje da je Isus Uskrsnuće i Život (11,25) – neće umrijeti nikada (11,26). Ako je Sokrat savjetovao da život koji nije ispitan, istražen nije vrijedan življenja, Evanđelje po Ivanu slušatelja/čitatelja poziva na njegove najviše domete, poziva ga da ide u puninu života koju između sebe dijele Otac i Sin, da po Duhu u nju ulazi… da svi budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni – da tako budu savršeno jedno (17,22-23).

dr. Ivica Čatić

dr. Ivica Čatić

Župnik u Rumi, profesor Svetoga pisma na KBF-u u Đakovu i urednik stranice sveto-pismo.net
dr. Ivica Čatić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Toma Blizanac Među Isusovim apostolima Toma je nosio naziv Blizanac, jer je moguće da je imao brata blizanca po tijelu, nekoga s kim je bio gotovo isto...
Tomina vjera „Jer si me vidio, povjerovao si!“ Uloga zajednice. Misa povlašteno mjesto susreta. Izvan zajednice je lutanje, nesigurnost. Nevjeran, a vje...
Sveti Toma apostol Spomendan sv. Tome apostola slavi se 3. srpnja, a taj je svetac u narodnoj predaji ostao sačuvan kao nevjerni, odnosno kao onaj koji nije bio nazočan ...
Isus i Petar – ljubav je srce Crkve (Iv 21,15-25)... Tumačenje Evanđelja po Ivanu 21, 15-25 Nastavak izvještaja iznenada napušta simboliku, ostavljajući po strani Petrov ulov ribe, te nam ...
Isusovo ukazanje kod Tiberijadskog mora (Iv 21,1-1... Henri-Pierre Picou (19. st.), Čudesan ulov ribe Tumačenje Evanđelja po Ivanu 21,1-14 Iako neki istraživači smatraju da Evanđelje po Ivanu ...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!