Blaženi Ivan Krstitelj

Reynaud Levieux, Ukazanje anđela Gabrijela svetom Zahariji

Ivan je jedan od onih svetih kojima Katolička Crkva liturgijski slavi dva životna događaja: Rođenje 24. lipnja svetkovinom i Glavosjek 29. kolovoza spomendanom. Mi ga u hrvatskom narodu svesrdno štujemo, i to na mnogo mjesta: u Hrvatskoj oko 80 župa, u BiH oko 30 župa njemu posvećenih, uključujući i svetišta.

Zaharija potječe iz izravne svećeničke loze Arona, brata Mojsijeva. I zato svećenik ne samo po „ređenju“, nego po rođenju. Svećenikova žena u Starome Zavjetu bijaše čistokrvna Židovka, bez imalo pomiješane krvi s nekim plemenom iz poganskih naroda. Zaharijina supruga Elizabeta također iz Aronove linije. Sastalo se sve prema krvi, zakonu i običaju najizvrsnije.

Pravedni i pošteni. Još k tomu bijahu pravedni pred Bogom. Nema zapovijedi da bi se o nju ogriješili. Od Prve do Desete. Sveti Luka ocjenjuje: Živjeli su “besprijekorno prema svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim” (1,6). Ne bijaše među njima nekih modernih običaja: tučnjava i psovki, razvjenčanja ili prevjenčanja.

Bez potomka. Iako bijahu takvi – sveti, pravedni, besprijekorni – do braka čisti, do smrti vjerni – ipak im sve do starosti njihove Bog ne dade da imaju od srca poroda.

“Bože, Bože, što smo skrivili, pa nas ovako ostavljaš bez djeteta?” U neka doba udarilo oboje u suze, u molitve, u postove, u zavjete, hodočašća, paljenje svijeća. Nekada im prođe misao kroz glavu: Što god mi pred Bogom po zakonu bolji, to nama Bog bolje ne naplaćuje na ovome svijetu. A Bog bi im obilato naplatio kada bi im se smilovao i podario im dijete. Misli Elizabeta kako u nekih rodnih žena: nema skoro ljeta bez djeteta, a u nje prošla dob mladosti, prošlo pedeset, šezdeset ljeta, a djeteta ni za lijeka. U nekih drugih žena dijete namjerno pobačeno, i to ne jedno nego troje, leži na grješnoj i nemirnoj savjesti umjesto da im djeca leže na jastuku u kolijevci ili da se valjaju u prašini pred kućom. Prestade Elizabeta više i moliti na tu nakanu, jer prestade prirodna moć rađanja. Jedino kada vidi kakvo malo puzavče, samo otare suze i ništa više. Eto jedino ne prestade željeti i uzdisati, ali puste želje, pusti uzdisaji…

Naravno, Bog im nije bio dužan dati da imaju potomstva. Makar dakle bili besprijekorni pred Bogom, nisu ničim u svome životu „zaslužili“ da imaju dijete, kao dar Božji. Upravo zato što je dijete dar, nije dug! Roditelji niti imaju pravo na dijete niti su vlasnici djeteta. Oni ne odlučuju u tome hoće li im uopće doći dijete na ovaj svijet. Ne odlučuju ni u tome hoće li biti zdravo ili bolesno. Još manje odlučuju hoće li biti jedno ili dvoje. A najmanje se pitaju u to hoće li biti muško ili žensko. Nego kako ga Bog dadne. Ovdje u Zaharijinu i Elizabetinu bračnom životu nema ni ženska ni muška, ni zdrava ni bolesna, ni jedno ni dvoje.

Dvije tragedije osobito doživljavahu židovske obitelji: prvo, da se netko u obitelji nije oženio, a trebao se oženiti, i, drugo, da čovjek ima doduše ženu, ali nema od nje djeteta. Evo Zaharija ima ženu, zdravu, nekada bijaše stasita i naočita, ali nema djeteta, i to od mladosti njezine, a kako li će sada u starosti svojoj i njegovoj.

U ono vrijeme bijaše oko 20.000 aktivnih svećenika. Razdijeljeni bijahu u 24 razreda. Zaharija pripadaše Abijinu razredu. Znači u svakome razredu više od 830 svećenika. U godini ima 365 dana. A žrtva se prikazivaše u Hramu jedna jutarnja, druga večernja, eto 730 žrtava kada bi se prikazivale svaki dan u godini. Tako se moglo dogoditi da jednomu svećeniku ne zapadne za svega života da ima blagoslov ili žrtvu janjeta, kozleta, brašna, ulja, vina, kađenja. Zato se svećenici ne mogahu nagoditi, nego bi bacili kocku, pa koga zapadne.

A Zahariju, srećom, zapade. Možeš misliti kakvo bijaše uzbuđenje, čekanje i prikazivanje. I molitva. Bijaše u poodmaklim godinama. Ni on se više ne moljaše Bogu da ima dijete, nego zahvaljivaše što mu Bog dade vjernu i vrijednu ženu.

Zaharija uđe u Svetište da „prinese kâd“ (Lk 1,9). Trebao je izići, ali nikako da iziđe. Narod stao onako kô ukopan. Nitko ne smije u Svetište da provjeri što je posrijedi. Trebao je podijeliti blagoslov narodu, ljudi gledaju kada će, nema ga pa nema.

A arkanđeo Gabriel, navjestitelj, zaustavi svećenika Zahariju i navijesti mu da će dogodine u ta doba zagrliti sina. I da će mu dati ime Ivan – “Bogu-mio”. A ovo će mu biti glavne značajke:

Bit će velik pred Gospodinom,
bit će pun Duha Svetoga,
obraćat će ljude Bogu i
ići će pred Gospodinom pripravljati narod (Lk 1,15-17).

Zaustavi se Zaharija, zagleda se u ono viđenje do tada neviđeno i prisluhnu one riječi do tada nečuvene i nikako k sebi doći, jer bijahu u dobi kada se ne rađaju djeca.

– De ti meni, molim te, kakav znak da će to biti tako kako ti pričaš, šapće Zaharija Arkanđelu.
– Što će ti bolji znak od ovih riječi, od ovoga viđenja i obećanja, svećeniče Božji?
– De ti meni znak, ja sam toliko puta izigran, ovaj obeća ovo, ovaj ono, ja uzmi ovaj lijek, popij ovu travu, tako ja, tako mi žena, ali ostadosmo izvarani čitava vijeka bračnoga. Da i ovo nisu seoske trave? Teška sumnja i teški grijeh spopao velečasnoga Zahariju.

I Arkanđeo ga malo vrhom krila po ustima: Zaharija zanijemi i osta takav sve do rođenja sina mu Ivana. Ni jedne ne mogaše više progovoriti. To viđenje potraja dvije-tri minute. Eto toliko koliko je Zaharija mogao Anđela uvjeriti u svoju sumnju i nevjeru.

Kad eto ti ga među narod. Ozbiljan. Samo obrvama miče. Nijedne da izusti. Škropi, pokušava nešto reći: “Dao vam Bog sreću i blagoslov, mir svoj…”, ali nema glasa iz njega. 

Dođe Zaharija kući i dade znak Elizabeti da je imao viđenje, i napisa ugljenom na maloj daščici da mu je obećano da će dogodine njih dvoje zagrliti sina.

Nas kao vjernike i svećenike najviše pogađa ovaj Zaharijin crv sumnje i nevjere u Anđelovu riječ. On, svećenik, bijaše pozvan biti uzorom vjernosti i pouzdanja, a on primjer nevjere i sumnje. Svećenik pa ne vjeruje! Je li i danas poneki svećenik Božji propovijeda o Presvetoj Euharistiji, a možda ne vjeruje u Euharistijskoga Isusa? On govori drugima o zapovijedima Božjim, a sam ih se ne pridržava.

Kako te ne će spopasti sumnja i nevjera kada vidiš kako se u tvome narodu ne poštuje život kao najveći Božji dar? Kako brojni mladi ostaju bez bračne zajednice. Tolike obitelji ostaju bez više djece, a nemali broj obitelji, osim onih prognanih, odseli trbuhom za kruhom, jer mu uvjeti života ne odgovaraju, sve misleći da oni domorodci u Njemačkoj, Americi ili Australiji ne mole svakodnevnu molitvu: „Zdravo kraljice, … k tebi vapijemo, prognani sinovi Evini. K tebi uzdišemo, tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini“!

Ne boj se, Zaharijo! Sve je u Božjoj ruci. I ti i tvoja supruga, i tvoja budućnost i budućnost tvoga naroda. Bog je veći od vašega srca, i od svih vaših prirodnih i opravdanih želja.

Elizabeto, koja si bila uvjerena da ne možeš i da ne ćeš za života svoga roditi sina, rodit ćeš takvoga da ga nema većega rođena od žene, kojega nikakav vjetar ovoga svijeta ne savija, koji je kadar stići i uteći i na strašnu mjestu postojati! Rodit ćeš Ivana koji se ne boji nikakva Heroda ni Herodijade, koji im je kadar skresati u lice njihove nepravde, nevaljalštine i grijehe! Ivana, koji je spreman za Božji zakon izgubiti i život svoj prolazni zemaljski, duboko uvjeren da će tako steći onaj neprolazni nebeski.

Mlada Nazarećanka. Čim je u Nazaretu Djevica Marija, osjenjena Duhom Svetim, začela prvo srcem – mente, zatim tijelom – ventre,[1] i od Arkanđela čula i razumjela da je njezina rođakinja Elizabeta već u šestom mjesecu trudnoće, nije časa časila da se spremi na put i bude pri ruci staroj novorotkinji. Nakon višednevna putovanja stiže u Ain Karimu i nađe u dvorištu na jednoj stolici Zahariju kako sjedi, razmišlja i sastavlja svoj himan: Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov što pohodi i otkupi narod svoj, a dovršit će ga na dan Rođenja Ivanova.

Šalom, Zaharija, svećeniče Božji, povika glasno Marija.
– Koja si ti? zapisuje upit stari Zaharija na daščici. 
– Ja sam Mirjam, kći Joakima i Ane, tetke Elizabetine.
– O radosti moja, opet ugljenom po daščici, jedva se Zaharija diže da poljubi Mirjam.
– Gdje je rođakinja Elizabeta? pita ona.
– „Krila se pet mjeseci…“, piše Zaharija po tabli, kad eto ti Elizabete iz kuće, nakon što se malo uredila. Zagrljaji i poljupci, suze i radosni jecaji, a kudikamo više združene duše nego li usne i obrazi.
– „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!
– Otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?
– Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi čedo od radosti u utrobi.
– Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1,42-45).

Gospa pomisli da je Arkanđeo Elizabeti sve ispričao što se dogodilo u Nazaretu. A nije Arkanđeo, nego: „napuni se Elizabeta Duha Svetoga“ (Lk 1,41).

Gospa u svemu bijaše pri ruci i Zahariji i Elizabeti radeći dvostruki posao. Elizabeti se navrši vrijeme da rodi. Kada njezini susjedi i rođaci doznaše da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njom. Marija asistiraše i sretnu porodu i do tjedan dana obredu obrezanja novorođenčeta. Kako će mu nadjenuti ime? Neki spontano povikaše: Zaharija – da se ne trne ime u obitelji, a majka reče: Ivan mu je ime! U taj se čas Zahariji otvoriše usta i istodobno napisa na daščici ime Ivan.

Završna poruka. Mariji Arkanđeo ne reče da ide u Ain Karim. Ljubav, koja je dosjetljiva, navede je na to. Anđeo se vrati na nebo i izvijesti da je našao pravu biblijsku Ženu punu vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu! Na djelu je Otkupljenje: Ivan je već u susretu majki, Marije i Elizabete, očišćen od iskonskoga grijeha! Zato mu i slavimo zemaljski rođendan!


[1] Sv. Augustin, “De sancta virginitate”, III., 3; Patrologia Latina, 40, 398: prius mente, deinde ventre – najprije srcem, zatim utrobom.