Božji san za čovjeka – razmišljanje uz Vazmeno bdjenje

Božji san za čovjeka – razmišljanje uz Vazmeno bdjenje


Čitanja: SZ: Post 1,1–2,2 (ili 1,1.26-31a); Post 22,1-18 (ili 22,1-2. 9a.10-13.15-18); Izl 14,15–15,1a; Iz 54,5-14; Iz 55,1-11; Bar 3,9-15.32–4,4; Ez 36,16-17a.18-28; NZ: Rim 6,3-11; Ps 118,1-2.16ab-17.22-23; Lk 24,1-12


U ovoj velikoj i svetoj noći čitali smo niz čitanja iz Staroga zavjeta u kojima se izlaže Božji naum stvaranja i spasenja čovjeka, ne samo pojedinca već i cijelog Božjeg naroda. Kroz čitanja, počevši od onog prvog izviješća o stvaranju uočavamo da Bog sanja svoje snove s čovjekom, svojim ljubljenim stvorenjem i krunom svega stvorenja. Zato i čitamo kako sve što Bog stvara, bijaše dobro, sukladno njegovim snovima i svetim planovima za stvorenja, a vrhunac svega ja kada sanja san o čovjeku govoreći: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.” U tom smislu je znakovit i blagoslov nad čovjekom: “Plodite se i množite, i napučite zemlju, i sebi je podložite.” Nadalje, čitali smo kako sanja snove i sa svojim izabranikom Abrahamom, potom i Mojsije, kao i sa cijelim svojim narodom. Doista, Gospodin je sanjao svete snove stvaranja, izabranja i spasenja s čovjekom i sa svojim narodom.

S druge pak strane znamo da je i Adam, čovjek, čim se malo osovio na vlastite noge, počeo sanjati svoje snove. Ali snove neovisne od Božjih snova. Odbio je vjerovati u snove svoga Stvoritelja, te počeo, zavaran sotonskim varkama, sanjati bezbožne snove koje je sotona ovako formulirao: ”Onoga dana kad budete s njega (stabla s kojeg je Bog zabranio jesti) jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” Počeo se baviti mišlju kako postati bogom bez Božje pomoći, kako ostvariti svoje naume odbacujući njegove. Tako se napuhao od oholosti, a zaboravio da je tek prah i pepeo, da je iz zemlje uzet, te da mu se u zemlju vratiti, ako mu Gospodin oduzme svoj životvorni dah. Dok je dizao ruku i glavu protiv Boga, nije bio svjestan da diže ruku i glavu protiv sebe. Dok se pobunio cijelim svojim bićem protiv Božjih snova i nauma, ni slutio nije da ruši temelj svoga postojanja. I kad je počinio teško bezboštvo neposluha, spoznao je da je sebe gurnuo u prašinu i propast, da nije došao do neba, već se vratio zemlji. Tada se probudio od svoga bunila, te je shvatio da to nisu bili snovi, već sotonske obmane i opsjene kojih je bio žrtva. Istovjetna priča bi se mogla iz večerašnjih čitanja rekonstruirati i s narodom Božjeg izabranja, s Izraelom.

No Bog zbog svega toga nije prestao sanjati svoje snove o čovjeku i njegovu vječnom životu, o svome narodu i njegovoj slobodi i spasenju. Zato je i poslao svoga Sina na svijet svoje svete snove pretvori u stvarnost. I doista, njegov Sin, a naš Gospodin, Isus, zajedno s Ocem je sanjao iste snove od samoga početka, te je nastavio sanjati i kao utjelovljeni Bog na zemlji. No sveti Božji snovi teško su se probijali kroz ljudsku povijest i kroz povijest izabranoga naroda. Najbolji dokaz tome su događaji velikoga petka, to jest njegova muka, razapinjanje i smrt. No sotonsko zlo koje se protiv njega diglo nije znalo da on i u grob sa sobom nosi Božje snove, te da ih upravo polazeći od groba u koji je pokopan počinje ostvarivati. Sin Božje je bio prisiljen zaspati snom pravednika u utrobi zemlje, kako bi konačno dosanjao san vječnoga spasenja. Počivajući u grobu priveo je kraju san ljudskoga spasenja i oslobođenja od ropstva grijeha cijeloga naroda Božjega.

Večeras zajedno s Kristom sanjamo i mi svoje snove, večeras sanjamo snove svoje ljudskosti. No, doista, sanjati nam je snove zajedno s njime, u protivnom, poput prvoga čovjeka, završit ćemo u bezbožnosti, te će za nas vrijediti u potpunosti ono upozorenje s početka korizme: “Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti!” No sanjajući snove s Kristom raspetim i pokopanim, imamo pravo vjerovati i klicati od radosti da se to neće tako dogoditi, jer nismo stvoreni da se u prah vratimo, već da se u nebu proslavimo. I kao što njegovo tijelo nije istrunulo u grobu, nije se u prah pretvorilo, već je slavno uskrsnulo, i mi večeras sanjamo Božje snove života vječnoga. Jer ono “sjeti se čovječe” znamo da znači: “Sjeti se čovječe da si prah i ako ne budeš živio sveto i pobožno, u prah ćeš se vratiti!” I mi to dobro znamo u ovoj svetoj noći u kojoj slavimo Kristovu uskrsnu pobjedu. Večeras se radujemo jer njega, našu Glavu i našega Gospodina, zlo nije pretvorilo u prah, već je on pobijedio zlo, grijeh i smrt slavno ustavši od mrtvih. Svojom pobjedom čovjeku je vratio nadu, te mu je tako svojom smrću vratio život. Ustavši od mrtvih ostvario je vječni Božji san, čime je i nas ohrabrio da sanjamo Božje snove na zemlji i da zemlju učinimo mjestom svetih ostvarenja njegovih snova, da umjesto kuće ropstva bude zemlja obećanja i istinskog ostvarenja za svakog čovjeka.

Danas po Kristu uskrslome naš san da postanemo bogovi dolazi k svome ispunjenju. Ali on nije bezbožni san protivan Božjem naumu, već istinsko ostvarenje Božjega sna. Danas nam se ispunjava želja božanske besmrtnosti, po Kristu koji nas je vratio iz praha zemaljskoga i dao nam vječni, besmrtni život snagom svoga uskrsnuća. Zato i mi sanjajmo snove o božanskoj veličini čovjeka po uzoru na ovoj sveti Kristov san dosanjan u kalvarijskom grobu, jer što je Krist ostvario u svome tijelu, ostvaruje se za svakoga od nas po vjeri u njegove sveto uskrsnuće. I nismo pozvani samo sanjati, već sada s Kristom i ostvarivati snove njegova uskrsnuća u svome tijelu, primajući njegovu božansku snagu, poput svetoga Pavla s kojim i mi znamo doista: “Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!” Amen.