Četvrtak 9. tjedna kroz godinu: Iz svega srca, iz svega razuma

Meditacija uz Evanđelje: Mk 12,28b-34

Površnom čovjeku, čovjeku nevjerniku ili pak čovjeku malene vjere može izgledati da nas Bog svojim zahtjevima zarobljava i ograničuje. Evo. Evanđelje ponavlja zapovijed sadržanu još u Starom zavjetu: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ To bi značilo da bi istinskom vjerniku ljubav prema Bogu trebala prožeti duh i tijelo, cijelo njegovo biće, sav njegov život. To onda izgleda kao da ni za što drugo u čovjekovu životu ne bi bilo mjesta. A gdje je tu obitelj, društveni život, gdje je tu briga oko životnog standarda, gdje je ona ljepota življenja u prirodi, u umjetnosti u onome što nazivamo „normalnim životom“? Moglo bi se razumjeti da ta zapovijed od onih koji je vrše čini zanesenjake, ljude koji žive u nekom zrakopraznom prostoru, bez ikakve veze s redovnim životom.

Istina je, međutim, posve drugačija i ohrabrujuća. Bog nas je stvorio u duhu i tijelu. Bog nas je postavio u ovaj svijet. Već na prvim stranicama Svetoga pisma Bog kaže da ljudi trebaju obrađivati zemlju i sebi je podložiti, da trebaju upravljati sa svim stvorenim. I sada dolazi ono što je predivno. U Bogu i po Bogu sve dobiva svoju ljepotu, sve postaje blagoslovljeno, sve ono što „normalan“ život pred nas stavlja. Isus ide još dalje. Ljubav prema Bogu – koja nužno uključuje i ljubav prema bližnjemu – treba biti u temeljima svega onoga što smatramo pobožnošću i svega onoga što se odnosi na duhovni život. Jer, bez ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu naše bogoštovlje, naša izvanjska pobožnost nema nikakvu vrijednost. Zato Isus na drugom mjestu jasno govori: „Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6,33). Baš sve ostalo. Blago nama, budemo li tako i živjeli.