Član mističnoga Tijela Kristova
Čovjek, kršćanin na putu k Bogu! Bogu se ne približava koracima tijela, nego pokretima misli, volje, srca. Ti pokreti jesu djela, i to dobra, krjeposna, zaslužna djela. Konkretiziraju se u vjeri, ufanju, ljubavi. Dokazuju svoju životnost i u ovozemnom djelovanju pod vodstvom razboritosti (razumnosti), duhovne jakosti, pravednosti, umjerenosti. Da nam sve to bude jasnije, Bog nam izričito spominje, konkretizira neke zapovijedi kao najvažnije. Neke nam čine zabranjuje, neke naređuje kao najmoćnija sredstva na putu k Njemu. Tko ljubi Boga i bližnjega, ispunjat će sve te zapovijedi.
Još to nije dosta. Čovjek-kršćanin živi u društvu. Pripada nekomu narodu, živi u nekoj državi. To su društva s ovozemnim interesima. Kršćanin-katolik pripada osim toga svomu, duhovnomu društvu, nadnaravnoj zajednici: Crkvi. Ona igra ulogu obitelji i države, ali u duhovnom pogledu. Sve duhovne vrjednote, sva nadnaravna sredstva, ostavljena vjerniku na raspolaganje da pomoću njih brže, sigurnije dođe do Boga, nalaze se u rukama Crkve. Ona preuzima službu majke, voditeljice, učiteljice.
K Bogu kao katolik
Crkvene zapovijedi
191. Zar i Crkva ima zakonodavnu vlast? Razumljivo, jer je utemeljena kao društvo ili zajednica, a društva nema bez vlasti. Štogod je duhovno, sveto, nadnaravno, sve to ulazi pod vlast Crkve. Njoj je rečeno: što god sveže na zemlji, to će biti svezano i na nebesima, a što god razriješi, to će isto biti razriješeno i na nebesima (Matej 16, 19). Ne radi se samo o tome da Crkva dijeli sakramente, ona ima vlast i sa svoje strane dati neke zapovijedi, koliko su korisne, da njezini članovi sigurnije dopru do konačna cilja u nebu.
Čisto crkveni zakoni ne obvezuju katolike uza znatne, izvanjske poteškoće, ali je potrebito istaknuti da se i kod katolika opaža neki nedostatak svijesti, nedostatak osjećaja pripadnosti velikoj duhovnoj obitelji Crkvi, koja sama po sebi predstavlja dokaz podrijetla od Boga.
Svaki pošten čovjek, bilo kojemu društvu pripadao, osjeća se dužnim ispunjati obveze društva. O svijesti članova ovisi napredak društva. Od katolika se mnogo traži. Zar prošlost Katoličke Crkve ne predstavlja pravi predmet ponosa i ljubavi prema njoj kao predstavnici duhovne kulture kroz vjekove? Dovoljno je pa i samo malo poznavati povijest.
Koje su to Crkvene zapovijedi?
192. Obično se navodi pet zapovijedi. Savjestan katolik mora ih poznavati i po njima se ravnati.
Prva zapovijed odnosi se na svetkovanje blagdana. Crkva je time odredila naravni moralni zakon po kojemu treba Bogu iskazati bogoštovlje te je izrijekom navela dane u koje taj zakon obvezuje. O njemu smo prethodno govorili kada smo raspravljali o činima bogoštovlja (br. 143).
Druga zapovijed također konkretnije određuje naravni moralni zakon, naime prinošenje žrtve Bogu. Prinošenje žrtve Bogu jest specifičan čin religioznosti ili bogoštovlja. Vjernik je pozvan da sudjeluje u prinosu jedine žrtve Novoga Zavjeta: sv. Misi, kako smo rekli pod istim brojem 143. I ta se zapovijed odnosi na pravednost koja diktira: daj Bogu Božje! Daj Mu posebnu čast!
Treća zapovijed odnosi se na post i nemrs. Zapovijed služi za odgoj u krjeposti umjerenosti, u razvijanju duha pokore, u davanju zadovoljštine za grijehe. Duh znanstvene sinteze tražio je da o pitanju raspravimo u br. 128, gdje je rasprava o krjeposti umjerenosti u hrani.
Četvrta zapovijed naređuje da se svaki katolik, nakon što je došao do uporabe razuma, pričesti barem jedan put u godini, i to o Uskrsu. Ako je netko teško sagriješio, dužan je pod teški grijeh najprije oprati grijehe u ispovijedi. Tko bi se svetogrdno pričestio, ne bi udovoljio zapovijedi. Morao bi ponovo na ispovijed i na Pričest. Vrijeme u koje katolik mora ispuniti spomenute dužnosti, proteže se od nedjelje prije Uskrsa do osmine Uskrsa, ali se redovito to vrijeme i anticipira i produžuje prema odredbama biskupa.
Peta zapovijed glasi: Ne svadbuj svečano u zabranjene dane! Opće je pravilo da se ženidba može sklopiti u svako doba godine i u svaki sat. Duh pokore traži da se u danima pokore ne svadbuje svečano. Tko bi se, dakle, htio vjenčati i u korizmi, mogao bi se vjenčati, ali ne bi smio obaviti bučno vjenčanje, a osim toga (ako se pri obredu vjenčanja celebrira Misa), svećenik ne daje u te dane svečani blagoslov zaručnicima.
Bilješka
Ima auktora koji među Crkvene zapovijedi ubrajaju i ovu:
„Pritekni u pomoć potrebama Crkve davajući milostinju ili pomoć, i to prema zakonima ili prema zakonitim običajima.“
Bez sumnje, duh solidarnosti, jasnije rečeno duh kršćanske ljubavi, na to uvijek potiče.
Ne čitaj pogibeljne knjige!
193. Po naravnom moralnom zakonu svakomu je zabranjeno čitati one knjige koje ga navode na zlo, koje ga kvare. U tim je knjigama za njega izvor grijeha, pogibelj vječne nesreće. Nitko ga ne može osloboditi od toga zakona.
Budući pak čitanje knjiga nije čin po objektu kvalificiran kao zao, dapače je dobar ili barem, s gledišta morala, indiferentan, to se i ovdje mogu primijeniti načela iznesena u br. 29. Posebno, jer se radi o pogibli za grijeh, dolaze u pitanje i načela iznesena u br. 57, bilješkama 1 i 2.
Crkva je osim toga proglasila zakone o predpregledu knjiga po kojima katolici ne bi smjeli čitati knjige koje nijesu od Crkve odobrene, ali poimence je Crkva sama neke knjige stavila na Index,[1] zabranila čitati pod prijetnjom nekih duhovnih kazna. Ako za pojedinca te knjige i ne bi predstavljale neku pogibelj, ipak ih ne bi smio čitati bez posebna odobrenja. Opstoje, međutim, i ovdje načela „dovoljna razloga“, npr. ako je učeniku u školi naređeno da pročita koju od tih knjiga, može je čitati da udovolji naredbi. I tada vrijede pravila iz br. 29 i 57.
Te knjige, stavljene na Index, redovito su pisane na velikim svjetskim jezicima. Nijedna knjiga pisana izravno na hrvatskom jeziku nije na Indexu. Zabrana čitanja odnosi se i na prijevode.
Nemoj se „sablažnjavati“ nad tim Indexom, jer ga imaju i druga društva, države, koje zabranjuju knjige, za koje smatraju da bi škodile probitcima države. Ipak je razlika i u tome što Crkva posjeduje svoj Index u svrhu zaštite naravnoga moralnoga zakona, civilne pak vlasti imaju svoje popise proskribiranih knjiga u vidu političkih interesa. – Ne zaboravi da „kazne“ Crkve uopće nijesu kazne, ako se usporede s kaznama civilnih vlasti u nekim državama na svijetu. Svakako, i roditelji zabranjuju djeci mnogošta, pa koje čudo što Crkva upozorava svoje podanike da su neke knjige pogibeljne po zdravlje duše? Držati daleko od sebe pogibeljne knjige, očituje autentičan profil vjernika-katolika, kako smo rekli u br. 76.
Poštuj svoje tijelo i poslije smrti!
194. Crkva autentično tumači Kristovo gledište kada poziva svoje vjernike da poštuju tijelo mrtvaca: svoje i tuđe.
S obzirom na vjernike-katolike, vrijedno je spomenuti da spaljivanje mrtvaca po katoličkoj moralci označuje nedostatak poštovanja prema tijelu. Zato katolik ne smije pripadati društvu za spaljivanje mrtvaca. Katolik, kao pravi katolik, ne smije niti narediti da mu se tijelo spali.[2] – Nasljednici nijesu dužni opsluživati eventualnu odredbu pokojnika da mu se tijelo spali, razumije se kao katolici. – Ne smiju se dati sakramenti umirućih onima koji prije smrti ne opozovu eventualnu odredbu da im se tijelo spali. Niti im se smije udijeliti crkveni pogreb ako su u toj odluci ustrajali do smrti.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 169–172.
[1] Prirediteljska napomena: U Obavijesti Svetoga zbora za učenje vjere o ukidanju Popisa zabranjenih knjiga od 14. lipnja 1966. objavljeno je da, iako Index librorum prohibitorum („Popis zabranjenih knjiga“) zadržava svoju moralnu snagu, u smislu da opominje kršćane da budu na oprezu, kako to zahtijeva samo naravno pravo, prema onim spisima koji bi mogli ugroziti vjeru i ćudoređe, više nema snagu crkvenoga pozitivnoga prava s pripadnim kaznama. Ističe se: „U tom pitanju Crkva se uzda u zrelu savjest vjernika, a osobito autora, katoličkih nakladnika i onih koji se bave odgojem mladih. Crkva polaže najčvršću nadu u budnu brigu pojedinih ordinarija i biskupskih konferencija, koji imaju i pravo i dužnost ispitivati, a također i sprječavati objavljivanje štetnih knjiga te, kada je to slučaj, ukoriti autore i opomenuti ih.“
Kanonsko pravo Latinske Crkve i dalje preporučuje da se radi čuvanja cjelovitosti istine vjere i ćudoređa, pisana djela podvrgnu sudu mjesnoga ordinarija (obično biskupa) ako se tiču Svetoga Pisma, bogoslužnih knjiga, molitvenika, katekizama, teologije, kanonskoga prava ili crkvene povijesti, vjere ili ćudoređa (kanoni 823.–827. Zakonika kanonskoga prava iz 1983.). Mjesni ordinarij savjetuje se s nekim ocjeniteljem koga smatra mjerodavnim za donošenje suda i, ako ta osoba dâ nihil obstat („ništa ne priječi“), mjesni ordinarij daje imprimatur („neka se tiska“) (kanon 830.). Članovi redovničkih ustanova trebaju imprimi potest („može se tiskati“) svoga višega poglavara za objavljivanje knjiga o pitanjima vjere ili ćudoređa (kanon 832.).
[2] Prirediteljska napomena: To tradicionalno stajalište protumačeno je 5. srpnja 1963. Naputkom Vrhovnoga svetoga zbora Svetoga Oficija Piam et constantem o spaljivanju mrtvih tijela (hrvatski prijevod ovdje) i Naputkom Zbora za učenje vjere Ad resurgendum cum Christo o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja od 15. kolovoza 2016. (hrvatski prijevod ovdje). Aktualno zakonodavstvo određuje: „Crkva usrdno preporučuje da se čuva pobožni običaj pokapanja tijela preminulih; ipak ne zabranjuje spaljivanje, osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskoj nauci“ (Zakonik kanonskoga prava iz 1983., kanon 1176. § 3.).
